Jeanne će cijeloga života pamtiti prizor iz tadašnjega braka svojih roditelja, onaj koji je u njih činio uznemirujuću iznimku, a u drugih ohrabrujuću stalnicu. Jednoga se kasnog popodneva djevojčica od dvanaestak godina osjećala neobično ne znajući razloga. Ljepljiva je tišina zagustila zrak njihova velikoga stana kao da se radi o maloj krtičinoj jazbini. Odjednom je postao intiman i topao. Nitko nije palio lampe koje je taj netko uvijek palio u sumrak. Nije bio upaljen televizor premda je on majci bio najsigurnije društvo. Nije to bilo zbog nestanka struje jer se iz kupaonice naziralo svjetlo. Probala je upaliti jednu lampu i čim joj je uspjelo, kao opečena ju je ugasila. Ona nije bila zadužena za paljenje svjetla. Koračala je nesigurno prema drugome kraju stana kad je začula neuobičajeno nježan majčin glas iz zadnje sobe: „Dođi, Jeanne, uđi slobodno!“
Imala je što vidjeti. Mama i tata zagrljeni u krevetu, bez golotinje, bez značajnijih tragova erotike, pružaju ruke prema njoj i pozivaju je da se smjesti među njih. Ta joj je energija bila nepoznata, a draže joj je od ičega bila poznatost, proživljenost, iskušenost.
Približila im se protiv svoje volje. Puno godina nakon toga počela se pitati nije li je baš to sjeme pretvorilo u suprugu koja se mužu može podati i bez svoje volje. Ili je tako zamišljeno te često opisano glagolom predati se. Dati sebe drugomu bez borbe. Nismo li mogli, kao slavenska civilizacija, iznjedriti pojam bliži značenju glagola podijeliti, pokloniti?
Nekoliko minuta ležala je u tom za nju grotesknom zagrljaju dvoje ljudi koje nikad prije nije vidjela tako stiješnjenima i priljubljenima. Njihovi su pogledi ukazivali na nešto njoj usporedivo s manjkom kisika u prostoriji, s omamljujućim opijumom iz romana koje je već tad upijala s istrošenih stranica knjižničnih knjiga.
On je onda okrenuo timun.
– Ajmo, moram izići!
Sumrak doživljaja.
Potonuće boce s ljubavnom porukom.
Razbijena vaza u tisuće komada i cvijeće okrvavljeno pokraj nje.
Pobačaj bez pristanka.
Glumci su maestralno izveli taj osjećaj jer radnja nije bila toliko znakovita. Otac je poduzeo akciju – nagli odlazak usred večeri kad posao nije mogao biti u pitanju. Majka je imala iznimno dramatičnu reakciju – iskazanu mimikom, nagibom gornjega dijela tijela i pogledom koji se lagano obara i tupo cilja pod, ali ga teško susreće. Zapravo, stanje iskazano cijelim bićem glumca koji ne glumi lik nego postaje lik.
Kći je bila kolateralna žrtva. Začeta pa rođena da spašava brak sad je trebala biti svjedokom razložnosti svojega postojanja. Umjesto toga, opet je kušala gorki okus promašenosti i uzaludnosti. Osjećala se kao abortirani kupid.
Tata je znakovito otpio značajan gutljaj viskija s vodom, u omjeru četrdeset prema šezdeset u korist viskija, valjda kako bi mogao priznati sljedeće:
– Ma slušaj, ne mislim ja da je njoj lako.
– Komu?
– Kako komu, ženi!
– Tu je i ‘ćer.
– Ma ona je mala.
– Nije neosjetljiva ako je mala.
– Ali ne razumije.
– Osjeća.
– Njoj se ništa ne mijenja.
– Možda joj baš to nije jasno. Možda joj baš to nije drago.
– A što bi ona, naprimjer?
– Razvedene roditelje. Odgovara joj čista situacija: ili-ili.
– Sumnjam. Njoj je još uvijek važno samo u se, na se i poda se.
– A njemu za se, samo za se i uvijek za se.
– Ufff…
– Dosadna sam, je li?
– Moglo bi se reći.
– I dosada je dio plana.
– Plana?
– Svevišnjega plana za ljudski život.
– Hoćemo li sad o Bogu, zaboga?!
– Nećemo, o njemu previše ljudi bruji.
– Nešto ga puno spominješ u zadnje vrijeme…
– Možda… Često mu se i obratim.
– To je lijepo, molitva umiruje.
– Ne molim. Zahvaljujem mu… Rijetko dodam na kraju i jednu želju. Podijeljenu na tri dijela. Za svako dijete.
– Ugodno je vjerovati u Boga.
– Imam osjećaj da u zadnje vrijeme i On vjeruje u mene.
Protagonisti napornoga filma nastavili su po starome. On u ljubavi, ona u tužnoj pomirenosti, ona druga u sretnoj pomirenosti. Djeca u svome djetinjstvu i mladosti, u svojim ljubavima, napuštenostima, pronalascima, prvim poljupcima, posljednjim poljupcima, podgrijanim juhama, raznobojnome mesu, u istraživanju granica i kidanju okova, u obrazovnim putovanjima po europskim metropolama, u lascivnim putovanjima po grčkoj obali, u istraživanju svih pariških mjesta za ljubav što se vodi bez adrese i bez novca… Neka su od njih počela putovati i po sebi, ona hrabrija, odvažnija… Istraživati uzroke rascijepa, razloge raskola… između onoga kakvi su htjeli biti i onoga kakvi su bili.
Jedno po jedno, sva su djeca napustila dom. Njegova i njezina. Ostao je savršen jednakokračni trokut – AAB. Svatko je u njemu mogao biti stranica B. Supruga, zato što nije bila dio ljubavnoga para, ljubavnica, zato što nije bila dio bračnoga para, Joseph, zato što jedini nije morao ostati sam.
Taj je jednostavni trokut postao problem. Često je lakše zanijekati težinu u zamršenim okolnostima, u slojevitosti koja dopušta psihologiziranje, bježanje od postavljanja teških pitanja. U kristalno jasnim slučajevima kakvim je postao ovaj kad su kutovi trokuta ostali sami, bez djece, nije se bilo lako izvući. Što je njega onda moralo okovati za vlastitu adresu? Naviknutost na obližnji kafić? Emocionalna ovisnost o uzorku tapeta? Pogled na Eiffelov toranj? Ili možda mogućnost parkiranja u zajedničkoj garaži? Nepraktičnost dojavljivanja nove adrese svima koji su nazivali i slali pisma?
Postavila je još jedan ultimatum. Ovaj je put bila sigurna da je slabost neće srozati na razinu nekoga tko ne može birati. Ali on je počeo rastezati razloge zbog kojih vidi kraj njihovoj ljubavi ako se doseli u njezin dom. Klasika. Tradicija. Predaja. Baština. Kad se alternativa pretvori u mainstream, postaje dosadna, bljutava, prevarljiva. Ako je ne može nazvati ljubavnicom, što će mu?
Čim nešto dosegne razinu savršenoga, ono mora biti i svršeno. To su, zaboga, iste riječi: prošlo s(a)vršeno vrijeme – past perfect tense. Perfekcija uključuje svršenost, dovršenost. Zato se veselimo svojim nesavršenim odnosima, samo takvi mogu opstati. Sve što živi, živi kroz mijenu, samo je mijena stalna (nisu li nam to utuvili u glavu davno i opravdano?).
Kadar je hvatao njezin staklen pogled. Svih je tih godina bila sretna što je nalazila načina da ga razumije i da opravda njegovu neželju da joj se useli u stan. Mislila je da je možda zaista nezgodno useliti se nekomu, u tuđi dom, i napustiti svoj u uvjetima preljubništva koji mu ne jamče da ga posvojiteljica neće istjerati pri prvome predmenstrualnom sindromu, a vratiti se u napušteni dom popločan osušenim suzama klizavo je i opasno. Sol funkcionira kao brašno.
***
IVANA LOVRIĆ JOVIĆ odrasla je u Dubrovniku, gradu kojemu je posvetila i svoju struku. Kao doktorica znanosti od 1997. zaposlena je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje gdje se kroz rad na povijesti hrvatskoga jezika posvećuje i istraživanjima dubrovačkoga govora. Dosad je izdala pet znanstvenih knjiga, a za jednu je od njih nagrađena Državnom nagradom za znanost. Objavila je i zbirku pjesama U skutima tango, kraće prozne tekstove u književnim časopisima, a ovo joj je prvi roman. Poeziju i prozu ne piše na dijalektu. Do današnjih dana živi u Zagrebu, s troje djece i mužem. Kao voditeljica dubrovačke podružnice Instituta, u Dubrovniku boravi često i rado.
***
Vidi kako Lokrum pere zube je roman-memoar, nimalo patetičan spomenik prvom poluvremenu autoričina života. Njegovi su se redci krenuli ispisivati još od najranijeg djetinjstva provedenog s neveselom nonom u Rijeci, tijekom odrastanja u Gradu i mladenaštva koje je ispostavilo nenaplaćen račun za neprobavljeno i potisnuto, u studentskim godinama usmjerenima prema žuđenoj Italiji, za susreta s «prvom», a potom i «zadnjom ljubavi», kroz godine znanstvenog rada i napredovanja u struci, te predanog, ali duboko promišljanog majčinstva troje djece, u kojem je kao roditelj pomno profiltrirala balast prethodnih generacija. Najdelikatniji dijelovi ovog spomenika tešu se u trenutku kad roditelji gasnu. Ti dramatični dani odlaska majke, pa potom i oca generirat će reminiscencije, oživjeti dijaloge i unutrašnja previranja, izvući iz ladica toplu i živahnu korespondenciju s ocem, afirmirati iskrenu zahvalnost i divljenje i iznjedriti osviještenu ženu koja s mirom i radoznalošću iščekuje sve ono što tek slijedi.
Ursula Burger
Roman Ivane Lovrić Jović Vidi kako Lokrum pere zube kronisterija je autoričina odrastanja, odnosno života s ocem i bez njega. Otac je stožerni lik ovog dobro postmodernistički kompomiranoga teksta u kojemu epistularni dio djeluje kao fikcija, a onaj faktografski povremeno dobiva fikcionalni karakter. Otac je temelj Ivanina svijeta, zrcalo u kojem ona sebi otkriva višestruke slojeve svoga bića, slijedi tok svijesti silovitog narativnog subjekta. Otac je dubok bunar u koji ona baca kamenčiće svojih sjećanja čekajući da se voda smiri pa da ugleda u njoj svoje lice iznenađena susretom sa samom sobom. Roman je pisan pitko s vještim pomacima i razmještajem vremena zbivanja, a otac ima u njemu mjesto otoka. Za Lokrum koji pere zube morskom pjenom bio je profesionalnio vezan: s morem na prvom, sa ženama na drugom, a s književnošću na trećem mjestu, prepuštajući kćeri da se sve vrijeme bori za jedno od njih. Roman Vidi kako Lokrum pere zube osvježenje je u novoj hrvatskoj prozi ženskog okusa.
akademik Luko Paljetak
Ovo je roman o djetetu, djevojčici, djevojci i ženi, majci, supruzi, kćeri i unuci, prijateljici, susjedi, radnici i građanki koje dijele jedno srce – Antigonino/Antičino. Sigurnim altom bez falseta i podrhtavanja ona pripovijeda o toplini koju obitelj daje ili uskraćuje, o materinjskome jeziku kao stranome, o tome da stanište bračne ljubavi nije samo ognjište nego i poprište. Ovo je roman o prvome i posljednjemu udahu koji se čita u dahu. Roman koji dokazuje da je svaki život zaslužio roman. I da je smijeh drevni lijek bez kojega bi plač bio usamljen, a svakodnevica sakata.
(sadržaj romana)
čovjek-časopis 