TRI PJESME NIVES FRANIĆ

DOK ŽIVOT ŠUTI

stalno započinjem razgovor
u kojem se čuje i tvoj glas.
razgovor
oblikovan strahovanjem,
razgovor sastavljen
od toliko krajeva,
kako da stvori ikakvu budućnost?
obred beznađa
u stalnoj bici s jezikom.
uvijek iste riječi,
rastegnute od početaka,
utamničene jalovim zaboravom.
napuštenosti lako zažive
na nekom drugom mjestu:
moji zreli trenuci
nečija su mladost.
dok život šuti,
tražim točku
na kojoj je još moguće obećanje,
mjesto tvoje topline,
moje najbolje vrijeme.

***

NIJE IZGRADILA KUĆU*

Imala je kuću. Njeno zaštićeno vrijeme. I čekanje da život počne.
Svi prozori kuće gledali su na prošlost. Prošlost – gordijskim čvorovima sapletenu nevinost. Krvnost je mijenjala za empatičnost. Ali odvezanost se plaćala otkidanjima. Truni se, možda ne samo zato, truni se, možda… ne samo zato. Truni se kuća: počivalište djetinjstva.
Počivališta najbližih u drugim su kućama, podzemnim i hladnim. Te kamene ploče ništa ljudsko ne čuvaju.
U navikama, našim nesvjestima, traju svi koji su nas napustili. Nema nehotičnog zaborava. Njihova mjesta obnavljaju sjećanja, uspomene, tugomene, sve kroz mene, u svim licima.
Veze sa srcem nikada ne prestaju: vedra gubitnička usamljenost. Trag koji dolazi iz vremena nije nosio ničiju svjetlost: romanse su se brzo iscrpljivale.
Ničije ruke nisu značile trajnost. Ničija obećanja nisu obranila iznimnost.
Nije izgradila kuću. I ne zna kome će ostaviti uspomene.

* Hvala Tugomiru Matiću za inspirativan naslov koji je zakotrljao cijelu crticu

***

JOŠ SAMO OVO DA KAŽEM

Još samo ovo da kažem:
vidjeli smo jata ptica –
čiste i jednostavne čežnje.
Krila izraslih iz rana,
iz nestašice,
u zamasima nebeske lomnosti.
Na pozadini svijeta
na trenutak – svečanost.
Nenadana, neodređena.
Nejasni pogledi
nekad najviše razjasne.
Nitko ne želi nikome smetati.
Prionulost malim smrtima
trenutke uokviruje u svetosti.
Prizori kojima nitko nije
trebao svjedočiti
dugo su umirali,
cesta nije završavala,
namjera nije nestajala.
Umiješanost tebe u mene
nigdje nije zabilježena.

***

NIVES FRANIĆ (1975.) živi i radi u Puli. Povremeno piše.

fotografija autorice: Sandra Franić