NIČIJA ŠĆER
ja sam ničija šćer
nemam roditelje buržuje
ni rođake što su se snašli
sigurne veze što otvaraju sva vrata
zadrigle ljubavnike
šaptače
ja sam politički invalid
duh koji hoda
nemam novce da kupim sreću
ne žalim
mene raduje snijeg
ulica živka nikolića
jedan bluz bar noću
jabuke kad porumene
raduje me
moj otac s pocijepanom lijevom cipelom
i majka sa šalom iz devedesetih
hladna dnevna puna toplih ljudi
ne treba čovjek da ostari
pa da shvati
kako je nekada ništa sve
i koliko smo samo imali sreće
da nemamo ništa
***
OČEKIVANJA
u mojoj ulici nema poznatih ličnosti
nema skandala da ugoje tabloide
ni bogatih političara
diplomiranih kriminalaca
lažnih vjernika
ovdje niču samo jabuke
i po koja breza
kad o njoj lijepo brineš
niču zdravi klinci bez predrasuda
i pametnih telefona
tako su i od mene očekivali
prvo da završim studije i budem neko
da se po meni ulica zove
zbijali bi šale
očekivali su da se udam u roku
bez obnovljenih godina iz zabavljanja
da rodim nasljednika nečijem sinu
i budem šćer iz kataloga
samo nijesu očekivali da budem pjesnik
da se po njima moje pjesme zovu
pa da svakog dana redovno umirem
na njihove oči
bezbroj puta
pa se sve iznova rađam
nijesu očekivali da mi hartija bude dom
i olovka burma, koju si mi zaboravio dati
pa da će mi ona jedina biti vjerna
dok njome osvajam hartiju
pošto nijesam uspjela tvoje srce
zato ne prestajem da pišem
jer osjećam kako između njihovih očekivanja
i mojih neprospavanih noći
mene ipak čeka nešto
***
SRAMOTA
u skučenim stanovima
još uvijek zaudara na laž
ljubav se prodaje na kila
svakodnevno lift prevozi bol
gore-dolje
što varira kao pritisak
njegovani psi zamjenjuju nježnost
nerođenu djecu
potomstvo
a mene nimalo nije sramota
što živim u malom gradu
i pišem o jednoj suzi
u velikim očima jednog čovjeka
što sam staromodna i volim da trpim
dok te čekam ispod jednog istog stabla
godinama
nije me sramota
što sam sama, a svi su moji
što jedem prstima
volim srcem
čak i onaj uski vrat vinske čaše
iz koje ispijam krv sebi samoj
što sam vezana za ovaj kamen
i nije me sramota
što sam ostala ovdje
gdje sam začeta
da sve probam ispočetka
neka drugi jure skupa svjetla
iz moje tame se najprije vidi bog
***
SAVA RADULOVIĆ rođena je u Nikšiću, gdje je nakon studija na Filozofskom fakultetu stekla zvanje profesora ruskog jezika i književnosti.
Član je KK “Poenta poetika”, KZ “Vladimir Mijušković” iz Nikšića i KZ “Jugoslavija” iz Beograda. Jedan je od pokretača književnih večeri pod nazivom “Poetska propaganda”.
Za sada ima objavljenu zbirku poezije “PJESMOM TE ĆUTIM” (recenzenti: Obrad Nenezić i Dušan Govedarica), roman “TALIK” (recenzenti: Ratko Božović i Vanja Kovačević) i autor je scenarija za dugometražni film “BEZDAN.” U pripremi je njena nova zbirka poezije pod nazivom „NIČIJA ŠĆER“. Takođe se bavi pisanjem aforizama i drama.
U posljednje vrijeme, prevodi poeziju sa ruskog i na ruski jezik, a nedavno je prevela dramu u stihu ruskog pjesnika i režisera Jurija Aleksandroviča Kačajeva «Muromec novog doba» koja je objavljena u sklopu novog književnog ostvarenja književnika Čedomira Baćovića «Crnogorski samuraj Aleksandar Lekso Sajičić».
Moskovski portal „Saće“, nakon objavljene poezije, u sklopu međunarodnog projekta između ove dvije zemlje, odlučio da nedjeljno objavljuje njene priče iz romana „Talik“.
Učesnik je brojnih manifestacija, kao što su Nikšićki književni susreti, Pjesnička riječ na izvoru Pive, Auto(r) na korzou, Pjesnički susreti „Tara bez granica“, Petrovdanski pjesnički vijenac na Žabljaku, „Kapija poezije“ u Rumuniji itd.
Njena pjesma „Književno raspeće“ uvrštena je u Antologiju Evropskog festivala poezije, a prevođena je na ruski, engleski i rumunski jezik.
Zbog neizmjerne ljubavi prema svom gradu, kome je i posvetila veći dio svog stvaralaštva, birala je da ostane i živi u Nikšiću. Već deceniju je bez zaposlenja.
čovjek-časopis 