TREBALO JE
da ja sjedim za tim stolom;
da mene zaljubljeno gleda dok nehotice gladi obrve;
da pijemo espreso i dijelimo taj cheesecake;
da ona i dalje bude moja Iris, a ja njeno Burence: kao naši nickovi na popularnom gradskom forumu na kojem smo se upoznale;
da se zajedno prisjećamo dial-up konekcije;
da nam suze frcaju od smijeha kad se sjetimo koliko su nam se roditelji ljutili zbog zauzete telefonske linije;
da je i sad mogu razbuditi poljupcima;
da me ona zagrli onako snažno, kao da grli cijeli svijet;
da ne zavidim što ona ima roditelje kojima ne smeta naša veza;
da priznam da moji nisu ni izbliza takvi;
da se nikad ne desi ona noć;
da je poslušam da poslije kina svaka ide svojoj kući;
da ne zakeram da, prije nego se rastanemo, odemo nakratko u park;
da odmah skontam da ti momci nemaju dobre namjere;
da joj čvrsto stegnemo ruku i da zajedno trčimo;
da dam sve od sebe da je zaštitim od njih;
da ih moj vrisak otjera, a ne vrisak žene koja je sasvim slučajno prolazila sa psom;
da ne obećam da ću svjedočiti, a onda smišljam način kako da to izbjegnem;
da priznam da ne smijem, ako treba i da zaplačem, samo ne da se onako lažno kunem da sam slučajno prespavala jer mi se ugasio mobitel;
da tog devetog novembra budem ispred policijske stanice u dogovoreno vrijeme;
da zajedno kažemo da su je pretukli samo zato što su shvatili da smo lezbejke;
da znam da si to nikad neću moći oprostiti.
***
LEJLA KALAMUJIĆ rođena je 1980. godine u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je diplomirala filozofiju i sociologiju. Autorica je tri zbirke priča “Anatomija osmijeha” (2008.), “Zovite me Esteban” (2015.) i “Požuri i izmisli grad” (2021.). Također je objavila i zbirku drama pod nazivom “Šake pune oblaka” (2020.). Priče i drame su joj prevedene na nekoliko stranih jezika.
čovjek-časopis 