IGRA
Krnju zdjelu držim u rukama
i čekam u redu pred kotlom.
I kada pogledam preda se i unatrag,
prožme me čudesna spoznaja,
tek sada se vidimo u pravoj svjetlosti.
Netko nas je preobrazio i do gola skinuo
kao da je izmiješao karte,
objesno, izazivački, nepojmljivo,
ali prvo, kao u svakoj igri,
da slučajnosti budu tajanstveno pravilne,
svakome je prizvao skritu istinu.
Tko je zemlju rovao, hoda po nebu
i tko je govorio na trgu, jeca u snima,
tko je spavao na sijenu, zapovijeda brigadi
i tko je mukom živio, neprestance zapitkuje,
tko je znao Homera, zida bunkere
i tko je u Parizu blagovao, žlicu izrezuje
pijač srče rosu, pjevač sluša pokoj
ministrant podmeće mine, škrtac pribire rane,
sluga je zvjezdogleđa, plašljivac bombaš,
pjesnik konjovodac i snivač brzojavnik,
zavodnik djevojaka pouzdan je vodič.
Krnju zdjelu držim u rukama
i gledam preda se i gledam unatrag
i ne mogu se nagledati slika,
procesija prikaza, hodočašće duhova,
treptanje istina, otkrivenje sudbina.
Netko nas je preobrazio i odredio
kao da je izmiješao karte,
objesno, izazivački i nepojmljivo.
Zatim se obazrem još po sebi
i zateturam od težine snova,
svi su u meni kao u mladoj majci.
***
DIJALEKTIKA
Graditelj ruši kuće,
liječnik namiče smrt,
a zapovjednik požarne obrane
prikriveni je vođa palikuća,
kaže bistra dijalektika,
i Sveto pismo kaže slično:
tko je gore, bit će dolje,
a tko zadnji, bit će prvi.
U susjeda je puška nabijena,
pod posteljom kriju mikrofon,
a kći im je doušnica.
Ali susjeda udari kap,
struja iznevjeri mikrofon
i ode kći na ispovijed.
Svatko se vješa pod trbuh ovna
što iskrada se Polifemu iz pećine.
Iz cirkuskoga šatora slušam
neusklađenu noćnu glazbu,
mjesečari idu duž visoka užeta
i lamataju nesigurnim rukama,
pod njima pak urlikaju prijatelji
da ih dokraja probude,
jer tko je gore, mora dolje,
a tko spava, nek zaspe još tvrđe.
***
MOLITVA
Jesam,
jer sam bio,
i svatko me
može
zaboraviti.
Pa ipak
moram reći:
jesam
i bio sam
i bit ću,
i zato sam veći
od zaboravljanja,
neizmjerno veći
od poricanja,
beskonačno veći
od ništa.
Sve je vječno
što nastane,
rođenje je jače
od smrti,
ustrajnije
od očaja i osamljenosti,
silnije
od urnebesa i grijeha,
svečanije
od ništavnosti.
Nikada
neću prestati biti.
Nikada.
Amen.
EDVARD KOCBEK (Sveti Jurij ob Ščavnici, 1904. – Ljubljana, 1981.), iz knjige “Nova slovenska lirika /antologija/”, izabrao i preveo Radoslav Dabo, Matica hrvatska, 1975.
na slici: spomenik Edvardu Kocbeku u Ljubljani (Park Tivoli), rad kipara Boštjana Drinovca
čovjek-časopis 