1
Sam, posve sam, šetam po oblaku. Noge mi gladi trava tako prozirna da je i ne vidim. Sav sam u čudu od tišine. Uzimam malo crne vode i pretvaram oblak u djevojku, koju ludo volim sve do svoje smrti.
2
Sjedimo na obali rijeke, ona i ja. Ona mi govori, a šum njezinih riječi postaje crn i lijep oblak koji mi sjeda na trepavice. Mirno dišem i uranjam u slike kojima me htjela iznenaditi. Ona se smije, zatim uzima stijenu i meće mi je na usnu, između naših poljubaca.
3
Okrećem se i vidim more, neodređene boje, i tri crne školjke. Iz čempresa izlazi jelen. Od njegova mirna pogleda trava niče u zatonu. Saginjem se da uberem potočnicu sakrivenu u travi i čekam da jelen zaspi. Vidim da sanja najljepše snove, jer mu iz očiju izbija suza za suzom, krupna. Zabadam mu potočnicu među rogove. Iz njegovih usta izlazi modra djevojka, i ja odmah sav dršćem od golih poljubaca koje ona slaže na moje vjeđe. Posljednjom snagom otvaram oči i vidim da ima dva cvijeta umjesto grudi. Nemam hrabrost da je upitam zašto ta dva cvijeta neprestano mijenjaju boju. Pružam usne prema tom cvijeću, najljepšem, da slomim njezinu tajnu, ali jedan crni val odnosi djevojku i ja za njom plačem cijelu noć u vjetru, hladnom.
4
Šuma je svijetla kao svila. Bijela je vjeverica plisnula niz krošnje i donijela mi proljeće, zatalasano. Mislim da li treba čekati da ljubav procvate na svakom suvarku nade ili je bolje otići do obale, krišom ući u vodu i plivati široko prema novoj pučini, još mladoj. Hoću da pođem, ali osjećam da više nemam nogu. Postao sam drvo i listam. Širim se i smijem od sreće, ali to više nije smijeh. To je šumor šume. Meni je kao da se moram prirediti za ljubav i zato se skupljam i uranjam u san.
5
Boje me okružuju i dižu, i ono što vidim, više nije ni drvo, ni planina, ni ograda, nije ni riba u dubini, ni duga, ni dan. Na mene gleda iz svake daljine tisuću rođenih cvjetova koji dolaze i nestaju za mojim kapcima i za mojom tamom. To je golo kupanje s novim kamenom, s travom, s obalom, ali sada lako i mekano i tako samo, da bi svaki val bio prejak i prevelik: odmah bi poremetio čvrsti obruč mira. Otvoriti se bilo bi neobično, poći nevjerojatno, potrčati zločin. No gibanje je ipak široko, a tišina se širi kao valovi oko kamena na nepokretnim, otvorenim jezerima, gdje ni jeka ne spašava prošlost. U oku osjećam laku igru, radosnu i zabavnu kao što su kamenčići u brzom gorskom potoku. Osjećam stablo kao sjenu i htio bih je pogledati, ali sam nepomičan. Meni je kao da se mogu micati samo kao suncokret: za suncem.
(1941.)
RADOVAN IVŠIĆ (Zagreb, 1921. – Pariz, 2009.), iz knjige “POEZIJA / POÉSIE”, izbor, Matica hrvatska, 1999.
čovjek-časopis 