Gledala sam je s prozora. Sjedila je na kauču, s pištoljem naslonjenim na sljepoočnicu. U crnim hlačama ravnog kroja koje nosi samo kad ide u bolnicu i u tankoj crnoj košulji, zakopčanih gumbova oko zgloba. Kratku kosu počešljala je u stranu. Jedino je noge zaboravila, ostavila ih je u čarapama.
Bila sam već dovoljno stara za suočiti se s umiranjem, ali nisam znala kako je moguće da netko tko mi je blizak umre od pištolja. Umire se od bolesti ili od ludila.
Bojala sam se pomaknuti, jer sam iz filmova naučila kako pištolji pucaju baš onda kad se nešto kraj njih pomakne. Ipak sam se odmakla od prozora i uputila sve do ulaznih vrata koja su bila otvorena. Prošla sam kroz kuhinju do dnevne sobe gdje je sjedila. Zaustavila sam se ispred nje. Ona, s pištoljom naslonjenim na glavu, ja praznih ruku ispruženih prema njoj, ne znam kako da progovorim. Čekam da ispali ili spusti ruku.
„Bako“, rekla sam tiše nego itko ikad u našoj kući.
„Ko je?“ upitala je.
„Ja san. Šta to radiš?“
„Idi doma. Brzo!“ viknula je.
„Molin te, spusti to!“
„Kako si ušla?“
„Otvorena su ti vrata.“
„Ali jesu?“ rekla je nezainteresirano.
Pomislila sam kako joj je ruka sigurno utrnula od držanja tako visoko.
„Odakle ti to?“ upitala sam je.
„Šta te briga! Idi ća!“
Napokon je spustila ruku.
„Neću ić nigdi dok mi ne kažeš odakle ti to!“
„Pusti onda mene da iđen.“
„Ne razumin. Zašto?“
„Ništa ne vidin.“
„Pa šta ćeš gledat, jesi se nagledala? Rekla si sto puta da ti se maknemo s očiju,“ dodala sam nasmijavši se. Par suza joj je kliznulo niz naboranu kožu.
„Sad ću se ja vama maknit.“
„Ne pričaj gluposti“, uhvatila sam je nježno za zglob.
„A šta da radin bez očiju?“
„Nećeš se ubit bez njih sigurno! Potrošile su se s godinama, tako je kako je.“
„E, oću!“
Prstima je tražila hladni metal.
Uzela sam pištolj. Iznenadila sam se koliko je težak. Je li baba uvukla ruku u televiziju i otela ga nekom glumcu? Gladak, premazan sjajem, pomislila sam kako je moderan i nov, kao da je tek nedavno kupljen. Spustila sam ga kraj njene zgužvane ruke.
„Dobro. Ubit ćeš se!“, viknula sam.
Stisnula je usnice, više se nisu vidjele od teške kože. Bore kao da su se na trenutak zategnule.
„Ali, kako sam ja tvoja unuka, zaslužujem da sa mnom provedeš zadnje sate onako kako ja oću.“
Okrenula je glavu prema meni, sada je sve opet visjelo na njenom licu.
„Dobro, da čujen!“ naredila je.
„Sićaš se one igre, vruće hladno. Kad si mi sakrivala vrićice Kiki bombona po kući?“
„Normalno da se sićan,“ rekla je i ispravila leđa.
„E dobro, ovako ćemo. Ja ću sakrit pištolj, a ti ćeš ga tražit. Kuću znaš napamet. Kad ga nađeš, radi s njim šta oćeš ko ja prije s bombonima.“
Obraze je napela da ne primijetim kako se smije. Pokušala sam se sjetiti kad sam zadnji put sjedila s njom ovako dugo.
„Može, sakrij ga. Nać ću ga za čas“, dodala je podigavši obrve i ramena.
Ustala sam u potrazi za skrivenim mjestom, u kući čije je rubove ona poznavala bolje nego svoje vlastite nokte, kako bih sakrila ubojicu.
„Evo jesan“, stajala sam opet pored nje.
Podigla se sporo s kauča i uputila prema kuhinji. Tamo je rukama prolazila po stvarima, otvarala je police i precizno provlačila prste između šalica.
„Hladno. Hladno. Hladno.“
„Znadeš li šta je ovo?“ upitala me dodavši mi staklenu boćicu prošaranu akrilnim bojama. Otvorila sam i pomirisala.
„Rakija!“
„To ti je didova. Ode je sakriva i mislia da ja to ne znan. Vraga nisan znala, nego san se pravila luda,“ smijala se potpuno savijena. Kao da je godine nosila na glavi pa su je gurale prema zemlji, svaki dan je bila sve manja.
„I ti to još čuvaš?“
„Eto, ti baci!“
„Dide je umra prije sto godina, samo mi je čudno šta nisi makla.“
„Bacila bi ja. Ali šta ako me od gori vidi. Šta ću kad mu dođen?“
„Amo onda bar probat kakva je,“rekla sam otvorivši bočiću. Nazdravile smo i popile svaka po gutljaj.
„Hladno“, rekla sam onda tiho.
Izašla je sada u hodnik i ušla u spavaću sobu.
„Dođi vamo“, pozvala me rukom. Zaustavila se kraj pisaćeg stola na kojem nikad nisam vidjela knjige ni bilježnice, samo ispeglane krpe.
„Otvori zadnju ladicu.“
„Bako, rekle smo da ovaj put ti tražiš. Hladno.“
„Otvori,“ ponovila je glasnije. Povukla sam ladicu i izvukla meke, potrošene kuverte u kojima su bila pisma koja sam pisala svaki Božić njoj i djedu.
„Ajde mi čitaj,“ prošaptala je i sjela na krevet.
Ušle smo u debele plahte. Mirisale su na nju i na njenu odjeću. Njene ruke bile su zidovi oko nas, noge tepisi, a paučina u kutovima njena srebrna kosa.
„Najviše bi želila da opet skupljamo šišarike i da me pustiš da ja zapalin vatru u peći.“ Čitala sam rečenice djevojčice koju sam gotovo zaboravila.
„I da mi napraviš baćeno jaje s puno šećera“ dodala je kao da recitira pjesmu.
„Ne mogu virovat da sam vam pisala, a živila san priko puta.“
Pružila je ruke prema meni i privukla me bliže. Osjećala sam se kao div, ili možda, iako ne bih znala kako je to, kao roditelj. Cijela je stala u moj zagrljaj. Svih njenih osamdeset šest godina. Sjedile smo neko vrijeme tako. A ja sam zatvorila oči jer su mi smetale.
„Vruće,“ tiho sam rekla. A ona je podigla glavu.
Pružila sam joj pištolj koji sam cijelo vrijeme nosila u ruci. Uzela ga je i spustila u naručje. Koji uljez, pomislila sam.
„Znaš, smišna je priča kako san do njega došla,“ rekla je.
„I mislila san da je.“
„Je, je, ispričat ću ti. Ali, za to nam triba kava.“
Ustala je s kreveta i ostavila oružje na plahti. Izašle smo iz sobe, jedna pored druge i uputile se prema kuhinji. Baba je izvukla zahrđalu staru džezvu, utočila u nju vodu sa slavine i upalila plin. Izvadila je teglicu s kavom iz gornje kredence i naslonila se na šporet čekajući vodu da proključa. Oči joj više nisu trebale i jedino ona to još nije znala.
„Možemo nastavit igru kasnije, da ti tražiš. Iman ja bombona!“ doviknula mi je.
„Može, kad god oćeš.“
Nikad mi igra nije bila toliko važna. Ili je, zapravo, oduvijek bila.
***
MARTINA DIVIĆ (1993.) odrasla je u Drveniku kod Makarske. Diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Priče s putovanja objavljuje na Facebook stranici Nisan Doma, a s „Kratkim pričama iz Afrike“ ušla je u finale natječaja za najbolji putopis Hrvatskog festivala putnika 2019. u Šibeniku. S pričom „Pajdaši“ ušla je u širi krug natječaja „Sedmica i Kritična masa“, a njena priča „Zašto skrivaš lice“ objavljena je među pohvaljenim pričama regionalnog natječaja povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Ušla je u finale natječaja Prozak 2020., a na devetom Natječaju za kratku priču gradske knjižnice Samobor 2021. godine priča „Oni se boje, a ja?“ osvojila je drugo mjesto. Trenutno živi i radi u Zagrebu, a u slobodno vrijeme – piše.
čovjek-časopis 