NAROD, KLJUČ I APOSTOLI
Rijetko kad pamtim snove. A kad ih zapamtim, razvlače mi se po mislima kao jutarnja magla. Uskaču mi u rečenice, zbunjuju točke i zareze.
Iznajmili smo stan. U njegovom središtu nalazila se ogromna prostorija, poput balske dvorane u češkim dvorcima. Na zidovima su visjeli satovi iz različitih epoha, poredani po veličini. Nije se čulo kucanje, kazaljke su mirovale, vrijeme nije znalo za postojanje.
Stol od masivnog, tamnog i izrezbarenog drveta zauzimao je pola prostorije. Bio je neuobičajeno visok, kod svake stolice su stajale ljestve, a kad se popneš i sjedneš na stolicu, vidiš ispred sebe sat. Iznad mog mjesta visio je najljepši, preslika Praškog orloja, astronomskog sata na vijećnici Starogradskog trga, genijalne umotvorine iz petnaestog stoljeća koja pokazuje i vrijeme, i položaj Sunca, i faze Mjeseca. Kad otkuca puni sat, figura kostura zvonjavom najavi pohod dvanaest apostola. U mom snu, apostoli su se gurali, nisu išli po redu koji im mehanizam nalaže, vikali su i hihotali se.
Ona je sjedila pored mene, ne gledajući ni svoj ni moj sat, zurila je nekud mimo. A onda je odjednom iz mog sata iskočio sveti Petar, viseći na nekoj žici, klateći se pred njezinim očima, zveckajući ključevima od našeg praškog stana.
*
Ne volim narodne izreke. Zovem ih sačekuše. Posebno danas, posebno onu – po jutru se dan poznaje. Ne želim spoznati današnji dan. Kad si najslabiji i najjadniji, postave ti zamku, a kad upadneš, naslađuju se i nabace osmijeh koji kao da govori: dolijao si, jadniče, mislio si da ćeš nam uteći ako ne voliš narod i njegovo mudrovanje. Ne podnosim ni statistiku. U brakovima u kojima je žena starija desetak godina od muškarca, vjerojatnoća za razvod je daleko veća. Ne zanima me brak, ne zanima me papir, zanima me samo žena koju volim.
Danas moram predati ključeve. Gazdarica mi je zaprijetila da mi neće vratiti depozit ako zakasnim još jedan dan. Znam ja da ona više neće doći u stan, da mi ti ključevi više ne trebaju, jer je ona svoje gazdarici vratila. Svejedno, meni će moji ostati. Ako ih predam, raspast ću se.
Mlađi si od mene 13 godina, ja ne mogu imati djecu, sad sam prestara za to, a ni u mladosti ih nisam mogla imati. Ti ćeš ih jednog dana htjeti, a mene će to ubiti, rekla mi je tokom posljednjeg susreta. Ja ne želim djecu. Nikada se nisam vidio u ulozi oca. Ne želim djecu jer ih želim poštedjeti ovog svijeta gdje je poželjno oplođivanje među vršnjacima ili mladim majkama i starijim očevima. Obrnuto ne može. Što će reći ljudi, vucaraš se s mlađim dečkom, rekli su joj roditelji kad su saznali za nas. Što će reći ljudi, rekli su roditelji njezinog bivšeg muža kad im je rekao da ona ne može imati djecu. Otišao je drugoj. Ostavio je i nju, iako mu je rodila troje. Dozlogrdili mu i ona i djeca. Roditelji ga tada nisu ništa pitali.
Stan se nalazio u blizini Starogradskog trga. Sretali smo se ispod orloja uvijek u vrijeme punog sata i ispraćali pohod apostola zajedno sa stotinama turista. I mi smo s njima svaki put podigli glave i uživali u majstorstvu srednjovjekovnog mehanizma. Poput turista kad otputuju, ostavili bismo za sobom sve uloge koje smo svakodnevno igrali.
Vrijeme nam je u stanu curilo prebrzo, poput pijeska u pješčanom satu. Pretakalo se iz jedne komore u drugu brzinom poljubaca koje sam ostavljao po njezinom tijelu. Mnogi ljudi ne osjećaju vrijeme. Idu s njim ruku pod ruku, istom dužinom koraka. Ja ne. Ja sam ga oduvijek želio osedlati i pokoriti. Pripitomiti i usmjeriti u svom pravcu. Ja osjećam svaki njegov pokret. Držim ga u tajnom džepu, kao amajliju. Kad sam sreo nju, vrijeme je podivljalo. Rasparalo džep, izlazilo, gubilo se i vraćalo kad je htjelo. Postavljalo mi zamke, dizalo me i rušilo dok nisam izgubio i sedlo i smjer.
Ona se nije borila s vremenom. Ona mu se prepustila. Poistovjetila je našu ljubav s njim. Uzimala je koliko je mogla, dok je bilo pijeska u gornjoj komori pješčanog sata. Za nju sve ima početak i kraj. Uzalud sam joj govorio da će vremena biti onoliko koliko mi želimo da ga bude. Da ćemo stalno taj pješčani sat obrtati. Odgovarala mi je da vrijeme nije nezavisno, neobojeno i neutralno, da mu ljudi daju osobine. Da može biti susretljivo, nježno, utješno i bezgranično, ali isto tako odbojno, grubo, okrutno i ograničeno. Rekla mi je da je našem vremenu isteklo vrijeme, da su mu naše različite godine i tajnost sobe u praškom centru potkresale krila. Da su mu naši roditelji, narod i statistika utisnuli rok trajanja.
Mene je ljubav oslobodila, njoj je natakla oklop.
Prozor spavaće sobe praškog stana zauzimao je više od polovice zida. Nisu nam bile potrebne zavjese. Nasuprot je stajalo samo nebo. Najviše sam volio kišne dane. Kad smo ležali bez riječi, omamljeni od uranjanja jedno u drugo, očaran sam gledao kapljice koje su curile niz stakla, žurile na sve strane i sudarale se. Upijale su jedna drugu i mijenjale oblik, dok su se druge raspadale. To spajanje i nestajanje me činilo još življim i sretnijim. Moćnijim. Bio sam uvjeren da je osjećala isto što i ja.
„Najviše sam mrzila kišne dane“, rekla mi je kada smo posljednji put u tom stanu bili zajedno. Razgrađivanje kapljica, njihovo razvlačenje, njihovi tragovi po staklu, podsjećali su me na nas, na našu vezu, na rastezanje vremena i naše nestajanje. Na moje godine i starenje.“
Zadrhtala su mi koljena. Kao da su se ledene i teške kapljice s prozora sada slijevale po meni. Da sam stajao, srušio bih se. Bacio sam pogled na prozor i ugledao na staklu fleke od posljednje kiše pomiješane s žućkastim zrncima prašine i pijeska. Njezina rečenica mi je uklonila mrenu pred očima. Bez anestezije. A mrena je bila naša priča, naša ljubav ili, bolje rečeno, ono što sam ja vidio. Uništila je moju konstrukciju naše ljubavi. Njezina je očito cijelo vrijeme bila potpuno drugačija.
Volio sam i kad smo zagrljeni tonuli u san. Nije to bilo padanje, osjećao sam se kao da letim, kao da se izdižem nad onim dolje, nad pogledima i procjenama. Prosjekom i učmalošću. Nisam vjernik, ali tad sam ulazio u nešto vanzemaljsko, vanvremensko i beskrajno. I to sam joj rekao, iako sam već bio spreman na novi udarac. Na rafal riječi, na pucanj sačmarice čija će me zrna probušiti posred grudnog koša, samljeti sve oko srca i ostaviti ga samog da krvari.
„Plašila sam se odlaska na drugu stranu, oduvijek. Posebno otkad sam pala u nesvijest, kad me bivši nehotice odgurnuo od sebe u jednoj od brojnih prepirki oko njegovih roditelja, nemanja djece, nasljednika, oko njegovog kukavičluka. Bili smo u kupatilu, ujutro, prali zube. Kad god smo mogli, prali smo ih zajedno, prskali se vodom, mazali se pastom po licu. Kukavice, rekla sam mu. Zašto opet, rekao mi je, ne počinji, ubit ćeš nas. Ti si nas ubio, tvoj kukavičluk, saginjanje pred roditeljskim prezirom prema meni, on je jači od naše ljubavi, a tvoja šutnja mi je gora od njihovog prezira, tvoje nečinjenje, guranje glave u ramena. Što hoćeš od mene, da ih se odreknem, da ih ne posjećujem, što hoćeš? Ja ili oni, ponavljala sam gordo, samozadovoljno, isprsivši se u kućnom mantilu kao narodni heroj optočen ordenima, unijevši mu se u lice s četkicom u ustima, s pastom koja je curila niz obje strane moje brade. Ja ili oni! graknula sam kao gavran u niskom letu, hvatajući ga za ramena. Pružio je ruke u samoobrani i odgurnuo me. Izgubila sam ravnotežu na klizavim pločicama, zateturala se i pala, udarivši glavom u školjku. U trenutku odlaska na drugu stranu, u bezdan, dok mi je pridržavao glavu i dozivao me imenom, u svijesti se pojavila slika ogromne zahodske školjke, sazidane od dalmatinskog kamena. Njegovi roditelji me bacaju unutra. Iznad je bio konop za vodu sa plastičnim završetkom u obliku crne ribe. Svekrva je zgrabila ribu i potegnula vodu. Svekar je gurao moju glavu ispod ivice školjke. Voda me povukla za sobom, ali brzo sam izronila s govnima po licu. Drugi put je svekar povukao konop s ribom, a ona mi je držala i pritiskala glavu pokrivenu izmetom, vičući dolje, dolje, odlazi dolje, govno jedno jalovo! Voda me opet povukla, glava je po drugi put izronila s hrpom fekalija. Treći put je povukao konop moj muž i voda me je odnijela u ništavilo. To sam vidjela skoro svaki put kad si ti letio u san.“
Njezine riječi su se lijepile za moju kožu kao vrući vosak za pamučnu tkaninu. Peklo me cijelo tijelo, mutio mi se vid. Zašto nam to radiš, zar ne vidiš da je ovo isto što si već uradila sebi i svom bivšem mužu, zašto me tjeraš od sebe, pa kako ne razumiješ, tako je jednostavno, da ti mene ne bi otjerao, isteklo nam je vrijeme, kako znaš da je isteklo, znam, žena to osjeti prije nego što muškarac naumi otići, osjetila sam to onaj dan kad je gazdarica na sat vremena ostavila svog unuka da ga pričuvamo, kad ste se igrali, pa dijete je, što drugo raditi s djetetom, kad si ga gledao, kad ste se smijali, kad si ga vrtio u krug, kad te obavijala sreća, pa sretan sam uvijek kad sam s tobom, ova sreća je izgledala drukčije, mirisala drukčije, ti si bio drukčiji, kad si predao dijete majci, kad su vam se susrele oči, pa ljudi podjetinje s djecom, sve iskrivljuješ, iskrivljen je tvoj pogled na mene, i nas, ne obrći stvar na nas, nas nema, ti ne vidiš sebe za par godina sa mnom, ja te vidim, očajnog, u zamci, bespomoćnog i nesretnog, kako tražiš izlaz, a nečije užarene oči na glatkom licu čekaju iza ugla i pokazuju put, vidim sebe, prezrenu u ćorsokaku, u tami, bez ikoga da upali svjetlo, svijeću ili barem na trenutak štrecne upaljačem, vidim tebe, nju i dijete, pa što ti je, to je gazdaričina kćer, ima muža, pa zar je nečiji muž prepreka kad se oči sretnu, a i nisam mislila na nju, ne budi bukvalan, ne priliči ti, na koga si mislila, zašto uopće tako misliš, nema druge žene, nigdje, ni u mislima, tu je, još je ne vidiš, ma vidim samo tebe, mislim samo na tebe, zaslijepljen sam tobom, dobro si to rekao, sad si slijep, ali progledat ćeš…
Nije prestajala, nije vrijedilo. Potrčao sam u zahod. Zajedno s utrobom, ispovraćao sam svu sreću koju sam osjećao, snove i nadu koje sam imao. Kad sam se vratio u sobu, više je nije bilo. Na krevetu je ostavila mali pješčani sat, stvarčicu od stakla u obliku dva srca. Pijesak je taman istekao iz jednog. Od tada je prošlo tri mjeseca. Svaki dan sam išao na trg, stajao ispred orloja, čekao puni sat i apostole. Otići ću i danas, ali ne u zakazani sat, u stan gdje će čekati gazdarica na predaju ključa. Stajat ću opet ispod apostola. Kad se povuku, bacit ću ključ u obližnji šaht. Da ga pronađe u snovima, dok joj glava izranja iz zahodske školjke.
***
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu.
Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag). Ove godine Jesenski i Turk iz Zagreba joj objavljuje zbirku „Priče o neskladu“.
čovjek-časopis 