KAD BIH BILA ZEMLJOTRES
Kad bih bila zemljotres, istrenirala bih mrave,
ptice i druge životinje da nepogrešivo daju
nedvosmislene znake i tako upozoravaju ljude
da zemljotres dolazi.
Mravi bi masovno, u svojim dugačkim kolonama,
nahrupili oko prozora, ptice bi letjele nisko i kričale,
kao da su sve – galebovi, mačke bi počele grebati
skupocjena vrata, psi od straha mokriti po
sagovima i ponjavama.
Majke bi očajnički počele dozivati
svoju djecu iz susjednih dvorišta,
panično skidajući veš sa konopca i unoseći ga u kuću,
pokušavajući da smire čudno drhtanje srca i ruku,
slažući upravo unesenu dječiju odjeću.
Ja bih pokušavao da se smirim
i da svoj bijes svedem na najmanju mjeru,
te da moja magnituda bude što niža,
a udar i razorna snaga što manji.
Svakako bih gledao da zaobiđem
sisačko-moslavačku županiju, gdje nam postoji jedan
hvalevrijedan Čovjek – časopis!
Često bih ciljala u dno mora
jer tamo bi ponajmanje bilo štete,
a da talasi koji bi se formirali zapljusnu puste otoke
i obale gdje nikog nema.
Poštedjela bih sve vrijedne kulturne spomenike i baštinu,
blago neprocjenjive vrijednosti, ali bi ljudi i životinje
bili prije svega, prioritet, kad god i koliko god bi moglo,
kad bih ja bila zemljotres.
***
BOLJE BI BILO
Bolje bi bilo da sam napustila školu,
na primjer u 7. razredu, i otisnula se u pjevačko–estradne vode.
Doduše, i tada je, kao i danas, ili tata morao da proda njivu
ili da te „usvoji“ neki čika, da bi snimio ploču
i uspio u ovom poslu, ali za razliku od sada,
tada je to bilo sramota.
A samo na osnovu pjevanja, sasvim rijetko je ko
dobijao šansu i tada, i sada.
Međutim, da je tad bilo ovoliko audicija,
ovoliko rijalitija, ne bih ja majci završila ni osnovnu,
ni gimnaziju, a o fakultetu da i ne govorim.
Postala bih poznata faca, i mogla bih bahato i nevaspitano
da se ponašam, a uz to bi mi, svejedno, klicali
i pozdravljali me, i prosto obožavali!
Mogla bih voziti mimo svih propisa,
parkirati gdje hoću, pokazivati srednji prst policajcu
koji me zaustavi, a on bi se samo blagoteleći nasmiješio
gledajući u moj razgolićeni dekolte.
Imala bih vilu sa dva bazena, ogromno dvorište
sa uređenim vrtom i njegovanim travnjacima i drvećem,
a to bi sve radio inžinjer hortikulture – jer priznajem samo
profesionalne i stručne, bre!
A ja bih svako prijepodne provodila kod manikira,
pedikira, masera, uz gurue i lične trenere,
jer morala bih da izgledam savršeno,
i budem u fantastičnoj fizičkoj formi.
Nije lako dići nogu do visine vlastite glave.
Eh, eh, šta bih sve imala, i kako bih ugodno živjela,
samo da me vrag ne nadari,
da završim tu ničemu potrebnu školu.
***
MOGLA SAM POSTATI
Mogla sam postati grobar,
I sve bih suze davno isplakala,
Od vlastite tuge i muke.
I za izgubljenim rodom i domom,
I sudbinom koja je ostala da mi maše
Iz vagona na slijepom kolosijeku.
I za književnom karijerom i ljudskom
I porodičnom srećom,
Koje su krenule naglom uzlaznom linijom,
Pa pale na minus 100, u provaliju punu vojske,
Orne da kolje, strijelja i ruši.
Za djetetom mojim koje bi imalo
Normalno djetinjstvo, imalo bake i nane,
I stričeve i daidže,
I tetke i strine, a ne nigdje nikog,
Osim mame i tate.
Za knjigama i prijateljima koji su se začas postrojili
Ne omišljajući se ni tri sekunde, na koju stranu treba da pređu.
Isplakala bih ih za srednju traku iz koje su svi prešli –
Ko lijevo ko desno.
Za zdravljem i mladošću svojom, i lijepim, sretnim
Osmijehom, kojeg je zauvijek vrtlog, matica ludila – odnijela.
Za “sudbu kletu” što me bar ne pusti
Da grobar budem, i do sada već,
Sve isplačem suze,
I mirno gledam sve nesreće kako mi odnose
Život, ormare, knjige, roditelje, tetke i strine,
Zemlju i gradove, kina i filmove, i nikad,
Nikad dosegnutu sreću.
Suze bi davno usahle.
Samo bih ponekad,
Kad nekog mladog il posebno nesretnog
Sahranjujemo, teško uzdahnula.
***
DA SAM BILA M.M.
Da sam bila Merilin Monro, ne bih nikad
od Norme Džin, postala M.M.
Ne bih dopustila da moj osmijeh pretvore
u svoje vlasništvo kojim oni upravljaju.
Ne bih pristala da filmske kompanije budu taster-prekidač
koji će da pali i gasi sreću u mom životu.
Udala bih se za svoju koleginicu iz benda,
u filmu “Neki to vole vruće”,
tj.za glumca Tonija Kertisa,
I živjela običan život sa petoro, šestoro djece.
Ne bih bila ni bogata, ni siromašna.
Imali bi kuću na kraju grada, ograđenu od svake nesreće,
ružičnjakom i šimširom.
Moj čuveni osmijeh sa napućenim usnama,
nikad ne bi vidio svjetlost dana, tj. fotografskog blica.
Ne bih glumila da provodim lude i burne noći sa Kenedijevima,
I nikada ne bih otpjevala, pod značajnom dozom
alkohola i lijekova: -Happy Birthday, Mr. President!-
Ne bih glumila da uživam u braku sa Arturom,
nakon što se ispostavilo da ne možemo imati djece.
Sve bih to poslala bestraga, prije nego bi mi bilo
svega preko glave, kad sam samu sebe poslala u bestragiju.
Voljela bih jedino Džejmsa Bajrona Dina,
jer i on je bio jednako nesrećan
i neprilagođen kao ja, u svijetu licemjerja.
Imala bih majku koja me ne bi ostavila
i dala na usvajanje, i koja ne bi zajedno sa mnom
rodila pustoš i prazninu koji su me vjerno, sustopice pratili.
Moj dragi bi znao da sam tužna uprkos smiješku
ili smijehu kroz mjehuriće šampanjca.
I nikad ne bi tražio moj dnevnik.
Ne bih, navodno, popila šaku pilula za spavanje,
Nego bih mirno usnula pored kreveca svoje, tek rođene kćeri.
Svojeručno: M.M.
***
KAD BIH BILA RIBAREVA KĆI
Kada bih bila ribareva kćerka,
od mrkle noći do prvog svitanja,
Krpila bih mrežu. Zorom bih, prije izlaska sunca,
Zajedno s ćaćom, barku, drveta malinaste boje,
u vodu potiskivala,
pomažući mu oko mreža i fenjera.
Usput bih bubice i leptirove od svjetla tjerala.
Noge bih u slanu skvasila vodu, zagazivši do iznad koljena.
Mokre suknje i rukava kući bih se vraćala,
nakon što bih ćaći sa obale još jednom mahnula.
Onda bih pošla mater tješiti do podna,
Dok se otac s ulovom ne vrati.
Vazda je slušala, i u snu vidjela kako se potapa čamac,
I kako neman vuče mrežu, i starog ribara.
Sebe je u crnoj robi, u tom snu, vazda vidjela.
Zato je za me bijelo platno tkala,
I svijetle haljine šila, za sreću djevojačku.
Preda mnom, pak, niko nije smio pjevati
Šaljivu pjesmu – U ribara mokre gaće….
Ali sam zato, čak sa uživanjem slušala
Šenoinu – Po cijelom kraju na sto milja,
Ljepote takve nij, kao što bješe lijepa Jana,
Ribara starog kći…
Svakako bez posljednjih stihova –
-U mreži mrtva Jana leži, ribara starog kći! –
Zatisla bih uši rukama i pobjegla sa obale,
Ako bi neko pakostan nastavio
do kraja pjesmu pjevati.
Za mnom bi lepršale moje bijele suknje,
šarene, dugačke marame, i slana kosa
u trave i mreže upletena.
***
EMSURA HAMZIĆ rođena je 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu, i gdje je živjela do 1992. godine.
Do sada je objavila petnaest knjiga, kod najuglednijih izdavača u regionu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu.
Uvrštena je u veliki broj antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog i na japanski.
Nagrađivana je za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Član je P.E.N Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu.
fotografija autorice: Novosadski festival knjige 2021.
čovjek-časopis 