stranci u noći: KATHERINE MANSFIELD – “Ovaj cvijet”, kratka priča

– s engleskog prevela MAGDA JOVANOVIĆ –

„Ali velim ti, gospodaru moj ludi, iz kopriva ljutih ubraćemo taj cvijet, sigurnost.“*

Dok je ležala gledajući u strop, imala je svoj svijetli trenutak – da, imala je svoj svijetli trenutak! I on nije imao nikakve veze ni sa čim što je ranije pomislila ili osjetila, čak ni sa onim riječima koje je doktor tek izustio. Bio je to samo jedan blistav i savršen trenutak; bio je poput – bisera, bez mane, tako besprijekoran da nije tražio nikakvo poređenje… Da li bi mogla opisati šta se dogodilo? Nemoguće. Bilo je to kao, čak i da nije bila svjesna (a ona zasigurno i nije bila svjesna sve vrijeme), da se borila protiv struje života – struje života, doista! – da se iznenada prestala boriti. O, pa i više od toga! Prepustila se, potpuno se prepustila, sve do najsićušnijeg nerva i bila, i upala usred sjajne bujice koja ju je ponijela… Bila je dio sobe – dio velikog buketa anemona, dio bijelih mrežastih zavjesa koje su se tek neznatno pomjerale pod lakim povjetarcem, djelić ogledala, bijelih svilenih ćilima; bila je dio glasnog, treskavog, ustreptalog žagora isprekidanog zvukom zvonceta i glasnim povicima koji su napolju promicali – djelić lišća i svjetla.

Gotovo. Pridigla se. Doktor se ponovo pojavio. Taj čudni mali lik, još sa stetoskopom obješenim oko vrata – jer je zatražila da joj pregleda srce – stiskajući i lomeći svoje tek oprane ruke, rekao joj je …

Bio je to njen prvi susret s njim. Nesposoban, naravno, da propusti i najmanju dramatičnu priliku, Roj je dobio ovu prilično sumnjivu adresu u ulici Blumsberi od čovjeka kojem je povjeravao sve svoje tajne i koji je, mada nju nikad nije sreo, znao „sve o njima“.

„Draga moja“, rekao je Roj, „bolje je da imamo posla sa potpuno nepoznatim čovjekom, u slučaju da je to – pa, nijedno od nas ne želi nekog poznatog. Čovjek ne može biti dovoljno oprezan u takvim stvarima. I doktori pričaju. A to da ne pričaju, ne vrijedi ni pominjati.“ Zatim, „Ne hajem ja nimalo za tim da neko sazna. Ne da ja ne bih – ako mi dozvoliš – razglasio to do neba, ili stavio na naslovnu stranicu „Dejli mirora“, sve sa naša dva imena, znaš – u srcu probodenom strijelom.“

Ipak je, naravno, njegova sklonost ka tajnama i intrigama, njegova žarka želja da „divno sačuvamo našu tajnu“ (njegova fraza!) na kraju prevagnula, i on je uskočio u taksi da dovede ovog podbulog čovječuljka.

Čula je sebe kako, neuznemirenog glasa, govori, „Mogu li da vas zamolim da ništa od ovoga ne pominjete gospodinu Kingu? Mogli biste mu reći da sam malo premorena i da je mom srcu potreban odmor. Jer sam se požalila na srčane tegobe.“

Roj je baš bio u pravu kad je rekao kakvoj vrsti ljudi je doktor pripadao. Uputio joj je čudan, letimičan, neprijazan pogled, drhtavim prstima skinuo stetoskop, presavio ga i stavio u torbu koja je izgledala kao stara iznošena patika.

„Ne brinite, draga“, rekao je hrapavim glasom. „Podržaću vas.“

Odvratnu malu žabu da zamoli za uslugu! Skočila je na noge, pokupila svoju ljubičastu štofanu jaknu i prišla ogledalu. Začulo se tiho kucanje na vratima i Roj – doista je izgledao blijed, sa svojim polusmiješkom – je ušao i upitao doktora šta ima da kaže.

„Pa,“ kazao je doktor, dok je uzimao šešir i stavljao ga na grudi kuckajući prstom po njemu, „sve što imam da kažem je da g-đa – hm – da gospođi treba malo odmora. Malo je umorna. Srce joj je malo opterećeno. Ostalo je sve u redu.“

Na ulici su orgulje počele da bruje neku veselu melodiju, s notama koje su se smijale, izrugivale, kuljale, uz ćurlik, treskanje i zbrku.

To je sve što imam da kažem, da kažem,

To je sve što imam da kažem,

izrugivale su se. Zvučale su tako blizu da se ne bi iznenadila i da je doktor okretao ručku na njima.

Vidjela je kako se Rojev osmjeh produbljuje; vatra u očima pojavljuje. Ispustio je mali „ah!“ uzdah olakšanja i sreće. I samo na trenutak je sebi dozvolio da je pogleda, nimalo ne mareći da li ga doktor gleda ili ne, i ispijao je pogledom koji je ona tako dobro poznavala, dok je stajala vezujući blijede trake na košuljici i oblačeći ljubičastu štofanu jaknicu. Uz trzaj se okrenu doktoru, „Otići će ona. Otići će odmah na more,“ rekao je, a onda, vrlo zabrinuto, „A šta je s njenom ishranom?“ Na to ona, zakopčavajući jaknu ispred dugačkog ogledala, prsnu u smijeh.

„To je sasvim na mjestu,“ protestvovao je, uzvraćajući ushićen osmijeh i njoj i doktoru. „Da ja ne vodim brigu o njenoj ishrani, doktore, ona ne bi jela ništa drugo osim sendviča sa kavijarom i – i bijelog grožđa. A vino – zar ne bi trebalo da pije vino?“

Vino joj ne bi naškodilo.

„Šampanjac,“ zalagao se Roj. Kako je samo uživao!

„O, šampanjca koliko god želi,“ rekao je doktor, „i konjak sa kiselom uz ručak, ako joj se to dopada.“

To se Roju dopadalo; neizmjerno ga je zabavljalo.

„Čuješ li to?“ upitao je ozbiljno, trepćući i uvlačeći obraze da zaustavi smijeh. „Da li bi voljela konjak i kiselu?“

A u daljini, slabog i iznemoglog tona, ulične orgulje:

Konjak i ki-se-lu,

Konjak i kiselu, molim!

Konjak i kiselu, molim!

Činilo se da je i doktor to čuo. Rukovao se s njom, i Roj je izašao s njim u hodnik da podmiri račun.

Čula je kako se ulazna vrata zatvaraju i potom – brze, brze korake po hodniku. Ovaj put je naprosto upao u njenu sobu, i ona se našla u njegovim rukama, sva u parčićima dok ju je obasipao toplim, brzim poljupcima, mrmljajući između njih, „Moja draga, moja ljepoto, moja radosti. Moja si, sigurna si.“ A onda triput tiho prostenja: „Oh! Oh! Oh! kakvo olakšanje!“ Držeći je tako u zagrljaju, nasloni glavu na njeno rame, kao da je iscrpljen. „Da znaš koliko sam bio uplašen,“ promrmlja. „Pomislio sam da smo ovaj put zaglavili. Jesam stvarno. A to bi bilo tako – pogubno – tako pogubno!“

*‘But I tell you, my lord fool, we shall pluck a flower of safety from this thorn of danger’. William Shakespeare, Henry IV, Part 1, Act 2, Scene 3 (vlastiti prijevod)

(1917)

***

KATHERINE MANSFIELD

(1888 – 1923)

Rođena je 1888. godine kao Kathleen Mansfield Beauchamp u Wellingtonu, Novi Zeland, u porodici bankara. Iako je koristila nekoliko pseudonima (ovisno o raspoloženju, prijateljima, psihičkom stanju i životnim okolnostima), ostala je ubilježena u svijetu književnosti kao Katherine Mansfield. Za života hvaljena i kuđena, ogovarana i obožavana, bila je inspiracija izvjesnom broju njezinih suvremenika i prijatelja. Družila se i svađala sa D. H. Lawrenceom, Aldousom Huxleyjem, T. S. Eliotom, Virginijom Woolf i članovima grupe Bloomsbury, Lady Ottoline Morrell, Bertrandom Russellom i mnogim drugim istaknutim ličnostima toga doba. Njezin suprug John Middleton Murry je uveliko doprinio stvaranju loše slike kod književnih kritičara posthumno objavljujući, mimo njezine želje, privatne prepiske i nedovršene priče uglavnom radi sopstvene dobiti i promocije. No stvari su se promijenile tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je, s jačanjem feminističkog pokreta, ponovo poraslo zanimanje za nju i njezin stvaralački opus te su napisane brojne studije i biografije o njezinom kratkom i burnom životu. Virginiju Woolf i Katherine Mansfield smatraju utemeljiteljicama moderne kratke proze budući da su obje eksperimentirale s formama biografije i kratke priče. Njezine priče, između ostalog, opisuju različita duhovna i duševna stanja junakinja koje su u konstantnoj dilemi kako postaviti granice između svojeg fragmentiranog identiteta i društvenih normi a da pritom ne budu prezrene i odbačene od društva. Druga dilema je kako stvaralački izraziti i opisati emocije, mišljenja i stavove sa ženske tačke gledišta a bez žrtvovanja i uskraćivanja sloboda i privilegija koje su do tada bile rezervirane samo za pripadnike muškog roda. Njezine priče ostavljaju otvoren kraj čitaocima dozvoljavajući im da na trenutak dožive kao svoj onaj neuhvatljivi “trenutak postojanja” junakinja u kojem se ogleda njihovo cjelokupno biće a kojeg često ni one same nisu svjesne. Katherine Mansfield je umrla od tuberkuloze u 34. godini života u Francuskoj u Gurdjievom Institutu za harmonični razvoj čovjeka. (mj)

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

MAGDA JOVANOVIĆ, profesor i sudski tumač za engleski jezik. Podučavanjem i “tumačenjem” se bavi iz egzistencijalnih razloga, a književnim prevođenjem iz čiste ljubavi. Dugogodišnji je saradnik/prevodilac Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske za koji je prevela izvjestan broj publikacija i monografija. Prevodila je za časopise “Putevi”, “Bosanska vila”, “Nova stvarnost” i “Svarog”, kao i scenario za višestruko nagrađivani dokumentarni film Denisa Bojića “Lica Lafore”. Živi u Banjoj Luci.