SUMNJAM U BOLEST I LJUBAV
sumnjam u boje; ne znam više koja je koja,
razlijevaju se preko rubova i uvlače u crne točke
slijevam se u kut i postajem ništa
voliš li me kada me nema?
jesam li ja ja i kada ukočeno tijelo bez svijesti stoji kao
skulptura u muzeju grada kraj slučajnih prolaznika
sumnjam u svijet, uspomene, svjetiljke,
vozila za hitnu pomoć i aparate sa crticama
sumnjam u riječ epilepsija jer zvuči kao opaka bolest ili glupost
kao tepsija − sve, a ništa
sumnjam i da si ti pojela onu čokoladu s lješnjacima
jer ostali su samo lješnjaci
bolest jede život žličicom
ali sumnjam u smrt jer toliko je puta već dolazila
pa trupnula vratima i otišla u zadnji čas
bojim se da će od mene ostati samo dijagnoze
i nešto crno, kao pregorjela fotografija
sumnjam da ću se moći javiti telefonom kada odem
pa smanjujem fond riječi
sumnjam u nalaze, magnete i strojeve
najviše da nećeš u toj hrpi riječi vidjeti ljubav
sumnjam
***
KREVET DO PROZORA
prvo su bile velike žute oči
pa velika prazna soba
a sada tri vlati trave usred pustog grada
povjetarac ih njiše i mirišu na daljinu
kao kraj naše ulice na bazgu
ujutro brišem kapi krvi iz nosa
ugruške skrivam u maramice koje si mi kupila na kiosku
gospođa na krevetu do prozora puši cigaretu smrti u lice, u noć u tišinu
pred jutro smrad kamuflira žutim dezodoransom „Fa“, na ljeto, na sunce
govori
dijete, ti si mlada
cijeli život je pred tobom
***
DUGI OTOK
bolest je dugačak otok, neistražen
po njemu putuju krvna zrnca i crtaju karte kao da imaju plan gradnje
pluća se stežu kao na -25 usred čakovečke zime
utezi od betona na svakom rebru
tišina parkirana između dva udaha
svega ima, i čekanja i bure i sjevera
i rijeke i mora
i plave boje, kamenja,
sve je meni u toj glavi jasno
samo oni trube o nepravilnostima na magnetu
i da nema onoga što vidim
bolest je more bez otoka kažu
ali mi imamo naš u obliku kruške
ovdje vežemo udice, slažemo olova
i čekamo nova mišljenja i orade
***
LJUBAV SA ŠESTOG KATA
sa šestog kata balkona izgledaš kao beštija kojoj treba ruka
hoću dozvati tvoje ime, ali je predugačko
predomislim se u pola riječi pa zvuk odlazi u glupost
zamišljam da filmski navlačim jaknu na golo tijelo i trčim dolje
preko sto stepenica jer
što ako odeš a ja ostanem sama nasred ceste
kao tetrapak mlijeka na ulici Radmile Matejčić kada stane bura
ne mogu podnijeti još jedno hladno stajanje u noći
uz glumu osmijeha s kraja reklame Domestosa
od svih bolesti ljubav će me najprije ubiti
***
ŽELJKA HORVAT ČEČ (Čakovec, 1986.) objavila je zbirku pjesama Moramo postati konkretni (VBZ, 2015.) i knjigu proze 4 brave (VBZ, 2016.).
Uvrštena je u antologiju mladih pjesnika regije Meko tkivo, te u Le fantôme de la liberté – Fantom slobode, panoramu hrvatskih autora na francuskom jeziku.
Članica je pjesničkog međunarodnog projekta Versopolis. Dobitnica je nagrade Ulaznica 2013. godine za poeziju, a pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski.
Živi u Rijeci gdje organizira književne tribine „Pisac i građanin“.
Žena, majka, antifašistkinja, navija za Arsenal, Rijeku i Greenbay Packerse, a voli i otići barkom u ribolov.
fotografija autorice: Kristina Barišić
čovjek-časopis 