CENTRIFUGA
Došao je mali kombi i parkirao se između zgrada, dva su čovjeka iznijela veliku kartonsku kutiju i unijeli je u naš stan. Bila je to veš‑mašina, marka Gorenje. Prva u zgradi!, kako je rekla komšinica s trećega sprata. Mislio sam – sada svi znaju za mašinu, svakog časa mogu navaliti na naša vrata s prljavim vešom. U malom kupatilu nije bilo mjesta, otac je bonsekom otpilio nosače lavaboa, odvalio ga iz pločica i kao neki truli eksponat napadnut kamencem izbacio vani, pred vrata WC‑a. Na njegovo mjesto stavio je veš‑mašinu. Od tog dana, zakrenuti u prilično nezgodan položaj, prema zidu na kojem nema ogledala, umivali smo se i prali zube nad kadom; na rub kade zakačio je odvod – sivo, gumeno crijevo; na njega je mašina u kadu ispuštala crnu, smrdljivu tečnost koja se pušila.
Centrifuga je bila nevjerovatno jaka, tresla je WC kao da u njemu polijeće avion, mašina je odskakivala u mjestu i hodala po kupatilu; bacala je sve sa sebe, razbijala bočice, kutijice, četkice, sve ono za šta smo u početku smatrali da je stavljeno na dobro i ravno mjesto, jer drugih mjesta, osim uskog ormarića, za ostavljanje sitnica u malom kupatilu nije bilo. S njene desne strane je kada, s lijeve WC šolja i otac je zaglavio neku debelu gumu između njih da mašina ne hoda. Čudesno lijep osjećaj praćen neopisivom milinom razvijao se u meni kada sjednem na šolju i desnom butinom pritisnem veš‑mašinu u trenutku dok ova upada u centrifugalni trans. To traje nekoliko minuta, uz kvrckanje programatora na mašini koji se sam okreće i stvara misteriju, u meni narasta neodrediva želja da se sklupčam poput fetusa i na tijelo koje se stresa od jeze, a koža se ježi, primim sav spiralni zvuk i vibracije visokih obrtaja. Nije se to moglo porediti ni sa čim, zatvarao sam se u WC i kad nisam imao nuždu, gasio svjetlo, pokrivao se peškirom ili pravio mali šator od čaršafa izvađenih iz korpe za prljavi veš; priljubljen leđima o prednju stranu mašine, sklupčan, privučenih koljena, osjećao sam ritam na leđima koji govori – hu, hu, hu, u kojem nešto diše kao čovjek; mogao sam nepogrešivo prepoznati čas u kojem mašina uzima vodu, deterdžent, melje veš, izbacuje prljavu vodu, stoji, pišti prije nego naiđe transična centrifuga.
Od svakodnevnih sjedenja u mračnom WC‑u, na podu od hladnih pločica dobio sam upalu mokraćnih kanala, jedan se kamenčić, iako sam bio dosta mali da se stvori i okrupnja, zaglavio u mokraćnom cjevovodu. Neprestan nagon tjerao me na pišanje, nisam mogao da pišam, sjedio sam na šolji kao žena, kap po kap mokraće iscjeđivala se iz crvenog i bolnog glavića i pravila mi nezamislive bolove. Majka je čučala ispred mene, govorila mi da se napnem. Srameći se da dotakne rukom bolno mjesto, donosila mi je neke biljne čajeve da ih pijem naiskap. Neko joj je rekao da pri upali mokraćnih kanala treba piti što više čaja, ali ne kada je kanal začepljen kamencem, pa je mokraća koja se stvarala u velikoj količini pravila još veći pritisak na mjehur jer nije mogla izaći; a to je već bila priroda moje majke – napravi najgore iz najboljih namjera.
Onda je ukućanima trebao WC zbog njihovih potreba, stavili su me na tutu u hodnik. To je ista ona zelena tuta (gurnuta je iza WC šolje) na kojoj je sjedio otac kada je progutao svoj zlatni zub; tako je lakše hvatao sopstveno govno; kada ga snese u tutu, razmrvi ga i u njemu pronađe progutani zlatni zub, taj mu zub ili zlatnu navlaku protetičari opet namjeste, pa kad se smije i pokaže tu navlaku, uvijek pomislim na zelenu tutu i govna.
Da patnja neće proći ni nakon gutanja biljnih čajeva i uzaludnih pokušaja da se prospava noć, majka je shvatila ujutro, kada sam se valjao od bolova, a mjehur se napuhao kao balon koji je neko morao doslovno probušiti iglom. Postoji taj osjećaj kada ti se neizdrživo piški, a nisi u prilici da otkopčaš šlic i olakšaš dušu – presamićen trpiš narastajuću nuždu koja ne može proći ko što svaki bol prođe; tada pomišljam na kakvim bi mukama bio čovjek kad bi mu neko žicom ili konopcem svezao kitu da više nikada ne može da piša; vjerovatno su ljudi mučeni i na taj način – beskonačna je ljudska mašta.
Otac je iz garaže izvezao zeleni prinz, ušao sam u njega i sklupčao se na zadnjem sjedištu. Miran je, to je dobar znak, u njemu nema, kako mi je majka jednom ispričala, one hitrine i panike kada me je s tri godine života strpao u fiću i odvezao na pregled kod doktora Prohića – imao sam teško trovanje stomaka, Prohić je rekao da me mogu spasiti samo Bog i lijek streptomicin kojeg tada nije bilo kupiti u Jugoslaviji; otac je plakao misleći da me gubi zauvijek; majka je iz poštanske kabine nazvala rođaka u Soči na Crnom moru i on joj je poslao spasonosni streptomicin koji je putovao deset dana nekom hitnom poštom; ona kaže da je u tih deset dana otac znao zaspati sa mnom u naručju, pa ako trebam umirati, neka umrem na njemu, ja sam buncao, prenoseći tako svoje snove javno, da ih svi čuju.
Dovezli smo se u čekaonicu za urgentne slučajeve koševske bolnice, naoko se moglo vidjeti da nisam najhitniji slučaj, jednom dječaku je neko rekao da će umrijeti i tražio je da s njim pođu njegove ptice u kavezu, taj kavez s dva papagaja stajao je na stolici kao neka bajka, ptice su kriještale i ja sam za trenutak izgubio osjećaj bola, da bi se bol iste sekunde vratio, čini mi se jači nego ikad; previjao sam se od bolova, spao sa stolice na koljena i u tom položaju čekao svoj red.
Poznati sarajevski urolog rekao je majci da ostane ispred ordinacije, meni je rekao da legnem na krevet usred sobe i da skinem gaće; ne do koljena, već skroz jer mi noge moraju ostati slobodne. Na krevetu nije bilo jastuka, samo gumeno platno pod guzicom koje hladi i, kako mi se činilo, umanjuje bol; naravno, bol se smanjivao od straha, tako da sam u jednom času rekao doktoru da mi nije ništa i da mogu ići kući.
On je donio neko tanko i providno crijevo promjera slamke za sok, uzeo moj mali crveni glavić između svoja dva debela i velika prsta, stisnuo ga i kroz bolni otvor počeo u mene uvlačiti centimetar po centimetar dugog crijeva. Ono je nestajalo u meni, činilo mi se bilo ga je već pola metra unutra, negdje u mojim kanalima. U jednom času, vrh crijeva je dotakao zaglavljeni kamenac u mokraćnom kanalu, doktor je puhnuo u njega kao u slamku i pomjerio ga da spadne u mokraćni mjehur. U tom času mokraća je pod strašnim pritiskom prsnula iz mene i doktor je brzo izvlačeći crijevo pokušao da izbjegne taj mlaz koji nije pišao samo njega nego i tabele i slike po zidovima. Nastupilo je jedno neviđeno olakšanje koje do tada nisam poznavao, njegova pojava bila je uslovljena teškim mukama na kakve me život do tada još nije bio stavio, ali i sram jer sam popišao čovjeka u bijelom mantilu od glave do pete. Doduše, on je na takvo pišanje bio navikao, pomicao je ljudima kamence u mokraćnim kanalima, mlazevi mokraće po bijelom doktorskom mantilu i njegovim naočalama bili su očekivana nagrada.
Kamenac je poslije par dana ispao iz mene, baš kako je doktor rekao – u trenutku kada budem mokrio; kvrcnuo je od porculansku šolju i kao fliperska kuglica zarotirao se po njoj, uspio sam da ga uhvatim. Bio je veličine zrna bibera, stavio sam ga u regal pokraj mliječnih zuba koji su također tih dana ispadali iz mene.
Nisam bio siguran kako i od čega kamenac nastaje i da li će se vratiti, s obzirom na to da sam ga dobio jako mali. Kada je nakon intervencije utrčala u ordinaciju (nije mogla iščekati), primijetio sam da je isto mislila i moja majka; upitala je doktora da li ću ja uvijek imati taj problem s kamencem, on joj je šeretski odgovorio tako što je stisnuo šaku i njom učinio brze pokrete rukom gore‑dole, ona se zacrvenjela; tada nisam znao šta to zna i, sada mi je jasno – to je veoma prosta oznaka za mušku masturbaciju, vjerovatno je mislio da će mogućnost povrata kamenca otići s dolaskom faze samozadovoljavanja.
Dok je čekala tu fazu, majka je gledala da u frižideru uvijek bude bočica s kapima uroterp, koje mi je tog dana propisao poznati sarajevski urolog; svaki put kad osjetim neko peckanje u ćuni, a to je obično dolazilo od hladnih, promrzlih nogu ili sjedenja na hladnom i vlažnom mjestu, otvorim frižider, nakapam dvije‑tri kapi uroterpa na kocku šećera i pustim da mi se kocka istopi na jeziku. Zaista, za pola sata svi simptomi, peckanje i otežano mokrenje prestaju kao da su rukom odneseni.
Kada sam ulazio u WC da opet, uz novu veš‑mašinu, doživljavam materično‑centrifugalne transeve, sa sobom sam uvijek nosio te spasonosne kapi od kojih kocka šećera požuti kao da po njoj iskapaš dvije‑tri kapi vlastite mokraće.
***
DAMIR UZUNOVIĆ (1965, Sarajevo) pjesnik je, prozni pisac, urednik i izdavač. Objavio je tri knjige pjesama: Brod sa talismanom (1991), Mađioničar (1995) i Ljudi i ptice (2005), te knjigu priča Kesten (1996); audio izdanje Kesten – drugačije izdanje (2020). Djela su mu uvrštena u antologije bosanskohercegovačke proze Pod pritiskom (2008) i Rat i priče iz cijelog svijeta (2009) te u antologije poezije Ovdje živi Konan (1997) i Zašto tone Venecija (2012). Prevođen je na engleski, francuski, turski, makedonski i slovenski jezik. Voditelj je izdavačke i knjižarske kuće Buybook od 1996. godine, gdje radi kao urednik.
čovjek-časopis 