Month: August 2021

Ljudi se nikada ne osjećaju tako živima kao neposredno nakon nečije sahrane, po mogućnosti, naravno, da im pokojnik nije bio neko pretjerano blizak i drag. Svima je u podsvijesti da bi sljedeći put mogao doći red na njih. Dok im se u čašice sipa rakijica i dok čekaju da im se u tanjire naspe vruća čorba, a onda i serviraju ovali sa pečenjem, uvjeravaju se da do susreta sa blatnjavom zemljom ipak ima još vremena. Ako je rakija jača, a pečenje ukusnije, nerijetko se desi da ljudi padnu u zamku razmišljanja o sopstvenoj besmrtnosti.

Ništa drugačiji slučaj nije ni sa onima koji su se sa brda na kome se nalazilo seosko groblje skotrljali nazad do sela i šatora. Pokisli, promrzli i blatnjavi, sjedili su udobno nalakćeni duž bijelih plastičnih stolova na rasklapanje i čekali da im se servira iće i piće. Sahrana je bila već davno prošlo vrijeme. Strina Stana se udavila, sahranjena je i to je već bila gotova priča kojoj se više ništa nije moglo ni dodati ni oduzeti, ali zato su oni i dalje bili živi, a živi moraju jesti i piti. Život ide dalje, kako bi se reklo.

***

Sanduk sa strinom Stanom još nije bio pošteno ni zatrpan kada je ponovo počela propadavati kiša. Prvo su se čuli zvuci negodovanja i psovke upućene na račun prokletog vremena koje će nam doći glave, a onda je narod podigao revere na kaputima, nagurao se ispod kišobrana, zavukao glave ispod kabanica i krenuo žurno napuštati groblje. Tetka Mileva je lagano prešla rukom preko kose, na kojoj više nije bilo ni traga od one jutrošnje frizure, i nezadovoljno je poskočila na nozi na kojoj je još imala cipelu. Zgrabila je karanfile sa rake strine Stane, zgulila celofan u koji su bili umotani i nataknula ga na glavu.

Mimi se kao prava dobra Samarićanka ponudila da poveze polomljenu babu Živanu, koja je u polusvjesnom stanju buncala nešto o svom nadgrobnom spomeniku. Tetak Puh i jedan od grobara zgrabili su je i ubacili na zadnje sjedište. Baba Živana je jeknula tako da je sve zazvonilo, a rođak Stojan je na to prokomentarisao pola u šali, pola u zbilji da ju je najbolje ostaviti tu gdje jeste i tako svima uštedjeti ponovno pentranje do groblja. Tetak Puh se počešao po bradi i složivši se sa mudrim riječima rođaka Stojana, uhvatio ju je za ruke, riješen da je izvuče iz auta.

− Pusti ženu na miru − rekla mu je tetka Mileva i sve sa celofonom na glavi uskočila u automobil, pored Mimi.

Motor automobila je zabrujao i zapucao nizbrdo. Posmatrala sam ga kako nestaje na horizontu, glupo se, do zadnjeg trenutka, nadajući da će me se Mimi ipak sjetiti i povesti do sela. Međutim, njen automobil je jednostavno nestao pred mojim očima. A šta sam mogla drugo i očekivati? Čim mi je okrenula leđa, Mimi me je vjerovatno i zaboravila. U njenu odbranu, moram reći da je imala pamćenje zlatne ribice.

Od blata neprepoznatljiv, stric Radomir već je sjedio na konjskim kolima između komšije Petra i rođaka Stojana. Pozadi, tamo gdje je, prije nego što smo ga gurnuli u blatnjavu raku i zatrpali zemljom, stajao standuk sa strinom Stanom, sjedili su tetak Puh i Pop.

− Penji se, mala − dobacio mi je tetak Puh.

Odmahnula sam glavom. Konj se opasno propinjao i sama ideja silaska niz brdo mi se nije sviđala. Jasno sam mogla vidjeti sljedeću scenu: tetak Puh udara po leđima komšiju Petra, ovaj gubi kontrolu, konj se mahnito propinje, čuje se tup udarac i jauk. Nakon što se sve stiša i slegne, u blatu ostanu izmrcvarena tijela, slomljeni vratovi i smrskane lobanje.

Međutim, desilo se još gore. Pritrčala mi je sasvim unezvijerena Popadija i zgrabila me snažno ispod ruke.

− Imaš pravo, nas dvije ćemo pješke! Običaj je da se ide pješke sa sahrane − rekla je gledajući me ravno u oči.

Istog momenta sam se predomislila i poželjela se uspentrati na konjska kola, pa makar završila i ispod konjskih kopita, ali je rođak Stojan, vidjevši Popadiju i mene čvrsto stisnute jednu uz drugu, samo slegnuo ramenima i glavom dao znak komšiji Petru da može krenuti. Mislim da sam uspjela proturiti neki zvuk u smislu „čekajte me” ili tako nešto, ali izgleda da me niko nije imao namjeru čekati. Popadija i ja smo ostale same na vrhu brda.

− Idemo − rekla je i povukla me za rukav.

Vukla me je nizbrdo, a ja sam se uporno saplitala, klizala i padala na koljena. Moje gumene čizme su možda bile nepromočive, ali im je đon bio slaba tačka. Osjećala sam se kao Bambi na ledu. Mogla sam još samo očekivati da odnekud izbiju lovci i pripucaju za nama. Popadija to uopšte nije ni primjećivala. Kada bih se već našla na zemlji, jednostavno bi me uhvatila za kapuricu, u letu bi me ispravila na noge i nastavila vući nizbrdo.

− Sjećaš se onog dana kad smo se upoznale? − najednom se zaustavila i stala ispred mene.

Kako sam mogla zaboraviti dan kada sam je upoznala? Nakon što su se vjenčali, Pop ju je doveo kod nas. Mama je očistila kuću od plafona do poda, izribala kupatilo, ulaštila prozore i čak zamijesila kolač, ali, sjećam se, Popadija nije htjela ni kafu, ni sok, još manje kolač i sve vrijeme je samo sjedila za stolom u kuhinji i povijene glave gledala u pod. Kako mama nije voljela ljude, a posebno one koje niste mogli počastiti u rođenoj kući, opasno se iznervirala. Pored svega toga, Popadija uopšte nije progovarala, pa je mama sasvim pukla i rekla joj: „Je l’ ti to maca pojela jezik?” Popadija je na te riječi podigla glavu i oči su joj se žarile. Taj njen pogled je bio tako strašan da sam se zaledila. Poslije sam to rekla mami, ali ona je prokomentarisala da imam bujnu maštu i dodala kako joj nije jasno šta je momak kao što je Pop vidio u njoj. Još je dodala da je njihov brak osuđen na propast i dala im ni manje ni više nego šest mjeseci do razvoda. U tom računu se prevarila, ali to je bila mama. Uvijek bi iznosila tvrdnje koje bi se kasnije pokazale kao sasvim pogrešne. Na primjer, toliko grčevito je branila tezu da neće biti rata da je još u januaru 1993. uporno tvrdila da su to samo bezazlena hoškanja koja će proći čim dječacima dosadi igrati se puškama i topovima.

− Ti si mene jedina podržala. Ti i niko drugi. Svi su bili protiv mene − Popadija me čvrsto stisnula za podlaktice i oči su joj se zažarile, kao onda u našem stanu.

Kiša je sve jače i jače padala i put ispred nas je lagano nestajao iza neprozirne mliječne zavjese. Polako ali sigurno, hvatala me panika.

− Jednom ću ti se odužiti za sve! Hoću, vidjećeš! − Popadija me prodrmala i ja sam klimnula glavom, sigurna da ćemo se zauvijek izgubiti u divljini.

Taman kada je situacija postala beznadežna, Popadijine oči su postale opet prozirno plave.

− Požuri! Pokisnućemo do gole kože − rekla je i zgrabila me ispod ruke. Ponovo smo pojurile nizbrdo.

***

Narod je već sjedio udobno smješten i nalakćen iznad plastičnih stolova. Pop, pravi pop, i ostatak familije sjedili su na samom kraju šatora. Mimi mi je mahnula i dala mi znak da sjednem pored nje.

− Čuvala sam ti mjesto, imam toliko toga da ti ispričam − bila je prilično vesela.

Tetka Mileva je na ovaj pretjeran izliv sreće samo pirnula kroz nozdrve. Bila je vidno neraspoložena. Malo je oplakivala blatom uprljanu bundu, malo upropaštenu frizuru, malo izgubljenu kožnu, italijansku cipelu, koja joj, kako je stalno ponavljala, jedina nije pravila kurje oči. Jedna narikača donijela joj je svoje gumene opanke, ali opanci su joj bili bar za dva broja manji pa ih je morala potpetiti i nazuti poput papuča. Sad joj je pored sve muke još bilo hladno s nogu. Ludila je i na samu pomisao da će još zaraditi i upalu mokraćnog mjehura.

Mimi se sasvim nagnula prema meni.

− Ovo je baš, baš luda kuća. Baba Živana je do sela jaukala i vikala da je došlo njeno vrijeme.
Mislim da je trebalo odvesti doktoru, ali Mileva je rekla da to nije naš problem. Samo smo je istovarili ispred njene kuće. Ima do sutra da umre sto posto. Popadija je ubica! − šaptala mi je na uho.

Nije mi bilo do babe Živane. Bila sam mokra, blatnjava, umorna od pentranja uzbrdo i sumanutog silaska sa Popadijom. Osjetila sam kako mi ledenice silaze niz leđa. Bila sam ubijeđena da ću zaraditi upalu pluća praćenu dobrom upalom sinusa i uha. Ta me je pomisao iskreno radovala. Imaću visoku temperaturu, to je sigurno, gubiću se i buncati, ali me bar niko neće maltretirati da se izvučem iz kreveta. Mamu će gristi savjest, jer sam se razboljela njenom krivicom i donosiće mi u krevet topao čaj i pileće supice i pustiće me na miru da do besvijesti, danonoćno gledam TV. Iz ugodnih misli prenula me je Mimi.

− A slušaj ovo − ubola me je laktom u rebra − Mileva je pokušala umiti strica. Htjela mu je skinuti blato sa lica, a ovaj je briznuo u plač kao da su mu dvije godine. Stvarno! Trebala si to vidjeti. Čovjek njegovih godina da brizne u plač, pred svima! Koji blam. Mileva mu je rekla nešto u smislu saberi se čovječe i pustila ga da se skljoka nazad u blato. Koja scena! Šteta što nisi bila tu.

Pogledala sam ispod oka strica Radomira. Sjedio je za stolom blatnjavog lica i glave, pogrbljen, odsutno buljeći u tanjir koji su upravo postavili ispred njega. Ne znam, možda je trebalo da mu priđem i nešto kažem. Ali šta? Stvarno mi ništa pametno nije padalo na pamet. Možda sam mu mogla samo staviti ruku na rame, ali rođak Stojan se nakašljao kako bi pročistio grlo i sasvim me odvratio od te namjere.

− Vidite ovaj šator − značajno je podigao kažiprst desne ruke − zapamtio je on i bolje dane.
Nekada se daleko češće razapinjao za svadbe, a sad isključivo kad neko umre.

Mimi je na to samo zijevnula. Tetka Mileva je posmatrala vrh svojih premalenih gumenih opanaka. Tetak Puh je milovao čašicu rakije, koja je prazna stajala ispred njega. Popadija se treskala od hladoće, Pop je uvrtao komadić salvete koja je stajala na stolu ispred njega. Pop, pravi pop, klimao je glavom, mada je iz aviona bilo očito da uopšte nema pojma o čemu rođak Stojan priča. U mislima je bio nekoliko svjetlosnih godina daleko od šatora. Izgledao je kao da ima ozbiljan problem koji mu nije davao mira. Baš kao da mu je tog jutra pregorio neki dio na zamrzivaču. Popadija, prava popadija, zvala ga je svake dvije minute i slala poruke vrišteći da odmah ide kupiti novi dok im se sve meso ne otopi i ne ode u sto đavola, a on, kô za inat, danas je imao posla preko glave i nije znao šta ga više nervira, da li današnja nekvalitetna bijela tehnika ili ljudi koji su u nezgodno vrijeme našli da se dave piletinom.

***

SLAĐANA NINA PERKOVIĆ rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni. S obzirom da svoje biografije uvijek piše prilično šturo, ovdje ćemo citirati šta je o njoj rekao novinar Euroblica Branislav Predojević: „Talentovana književnica iz Banjaluke, koja trenutno živi u Francuskoj, uz povremene izlete na Balkan, nakon izlaska svog književnog prvenca, zbirke priča ‘Kuhanje’ u izdanju Imprimatura, prilično je uzburkala duhove na književnoj sceni regiona svojim duhovitim i britkim stilom pripovedanja, originalnim tretmanom žensko-muških odnosa i snažnom prozom koja siječe kao hiruška oštrica kroz rutinu naših svakodnevnih života.“
“U jarku” je prvi roman Slađane Nine Perković.