ISPOVIJEDI MESOJEDA
Nomadi su prolazili poljskim putem prema obali. Pomalo namrgođeni, pomalo iscrpljeni, poprilično mišićavi i znojni nakon naporna rada. Šuma je ispuštala hladna zračna strujanja, a nomadi ostavljali za sobom svetkovine plodnosti.
Žetva je bila više nego dobra i svako živo biće valjalo bi se u sreći i tulumarilo po šumi, no oni su čuvali ono malo pristojnosti što priliči takvim gorostasima. Sreću je ipak valjalo zadovoljiti. Od svega će im nedostajati lov i svježe skuhano meso.
Ostavljali su sad već duboke šume za sobom i već na prvim proplancima ugledali vodurinu što je nestajala podno divovskih stijena. Sa svakim udarcem, ubrzali bi korake. Udaljeni gotovo sat hoda od sela, na tlu prekrivenom lišajevima i sitnim pijeskom, iščekivat će zimu i hladnoću.
Zima će biti bogata, a prije nego se sklone u svoje kolibe poskidali su sa sebe svu odjeću i onako ogromni, dlakavi i surovi nestali u vodi.
***
POGODI U KOJEM SAM ZNAKU
Sjedio sam na klupi i buljio u veliko staklo iza kojeg se u pozadini, na otvorenom, uzdizao Chagallov mozaik Elijaha i njegovih vatrenih kočija. Omeđen staklom, ali i izmjenom nebeskog svoda i mračnog začelja koje natkriva moj plahutavi trenutak, sve sam više nalikovao na posjetitelja koji vodi intiman razgovor sa zatvorenikom ćelije, a sve manje na turista sa šiltericom koji je pobjegao od vreve Rivijere. Potanko sam analizirao i pogađao horoskopske znakove. Je li svojstveno mom karakteru? – pitam se. Imam li tu spontanost i nepredvidljivost ili sam unatoč svemu izgradio analitičnost koja izaziva moju prirodu? Do mene je sjela gospođa, otprilike u četrdesetima. Instinktivno sam se povukao i tako ostavio još više prostora između nas. Zaljubili smo se u Chagalla. Neznanci kojima nisu bitne godine i linije budućnosti. Skamenjeni u sadašnjosti. Poput uboda mača, baš me zato trgnulo iz vanzemaljskog stanja sasvim usiljeno gospođino pitanje: “Oprostite, što ste Vi u horoskopu?”
***
KIŠA U BABILONU
“Samo nam mašta može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma.”
Samo nas mašta može odvesti u Babilon, iskorijenjenu ljudsku kvrgu u kojoj ne nastojimo ostati u svojoj mjeri, nego biti veći od sebe. Volim anegdote; udaraju me po prstima, onako lišene konceptualiziranja i zagušene visokotlačnim žargonom. Noći provodim listajući kajdanke u bijelim rukavicama, čitajući velike knjige ili jednostavno zurim u filmske postere. Obrijat ću se, pomislim, i golo tijelo uhljebiti među plahte. Nije mi ambicija izmamiti od vas pljesak svojom profinjenošću, niti karakternim crtama za koje vjerujem da ih ne poznajete ili im možda niste skloni. Nisam novinski izvjestitelj s mjesta nesreće, bez djelovanja, bez transponiranja u tuđi notni sustav. Zapisujem zvuk kiše, naslonjen, gologuz, na drveno okno prozora i, u službi tankoćutnih stražara svoje duše, vrijeme provodim u brojenju kapi. Odbijam igrati, odbijam izgovarati metafore jer već negdje iza ponoći osvijetlit će me mjesec, a u Babilon će ući žabe, mitološka bića i graditelji visećih vrtova.
***
DALIBOR JAKUS (Split, 1975.) diplomirao je entomologiju na Sveučilištu u Zagrebu gdje je potom pohađao poslijediplomski studij odnosa s javnošću. Iskustvo je stekao u prestižnim marketinškim i PR agencijama, a kasnije se otisnuo u samostalne vode kao specijalist za komunikaciju i odnose s javnošću. Bavi se projektima iz područja animacije, filmske industrije, kazališta i nezavisnih izvedbenih umjetnosti. Urednik je bloga, autor brojnih stručnih i novinskih članaka te predavač iz područja komunikacija i menadžmenta u kulturi.
čovjek-časopis 