SREĆKA
Jednom prilikom, listajući u knjižnici
“Knjigu pjesama sumnjivog čovjeka”
čileanskog pjesnika Nicanora Parre
pronašao sam nečiju srećku
zataknutu na jednoj od stranica.
Baš tu, od svih ludih mjesta,
na stranicama antipoezije, nečija srećka!
Ili je možda to bila anti-srećka,
pažljivo umetnuta da podrži raspored stvari,
izrazi tiho slaganje s pjesnikom
i podeblja narativ. Možda ju je ostavio neki knjižničar,
kao posljednju psinu na kraju umornog dana?
Nikad nisam želio vjerovati da je nekome samo ispala.
Dugo sam mislio o toj srećki,
oko nje vrtio priče i pjesme, toliko dugo
da nakon nekog vremena više nisam bio siguran
je li se radilo o srećki ili običnom računu.
Kako bilo, svijet je u međuvremenu
nastavio svoj zaglušujući san, a u njemu je
budan zauvijek zaspao i Nicanor Parra.
Na fotografijama uvijek razbarušen i bijel,
kao grom i gromobran u isto vrijeme,
kao most kojem se raduješ, ne samo zato
jer će te prevesti s jedne točke do druge,
nego jer će i putovanje biti zanimljivo.
A u međuvremenu onog prvog u međuvremenu,
ja sam naučio da se pjesma može završiti digresijom
i da je najteže pisati
u ljepljivim ljetnim noćima kada se onaj drugi u meni,
nazovimo ga pjesnikom, ceri kao hijena
u ritmu paljenja i gašenja klime.
***
UVIJEK KAŽEMO POVRŠINA MORA
a nikad ne pomislimo
sredina otoka
taj prostor
prvih zuba i
raznježenih granica
uporno nam izmiče
a baš u njemu
svjetlost i sjena
vode najljepše bitke
nakon kojih
se miješaju
u bevandu
duboko uzima
od plitkog
i obrnuto
rastače se
pojam
čvrstog
u meko sidro
razlike gotovo
da i nema
a mi živimo
na jugu
pa znamo
čak i u koži
zvijezde
postoji ugrađena
želja
da se stvari
povremeno
okrenu naopako
bez velikog straha
za posljedice
***
SLADOLED
Heraklit možda nikad nije
probao sladoled
ali zbog njega ja danas ne mogu
dvaput pojesti isti
To me tjera da razmišljam
o uzrocima stvari
koji se nalaze na
najrazličitijim mjestima
od havajske plaže
i običnog mjehura sapunice
preko konzervirane ideologije
ništa sasvim nečujno
postaje nešto
o tome ponešto slute
čak i planine
one znaju da samoća
opstoji samo u sredini cvijeta
i da neka mjesta
postoje tako dugo
da im se ime istroši
pa treba nadjenuti novo
ono što nas
svaki dan poražava
je da ljudi za to
koriste kositrene
vojnike
koji znaju da
kad se jednom otopi
sav sladoled
na svijetu
umjesto njega ostat će
stablo badema
i oko njega
jasan krug
od soli
policijska traka
na kojoj piše
ne prilazi
radioaktivno.
____________________________________________________________________
JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane te art blogu Čovjek-časopis. Finalist nagrade „Na vrh jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.
čovjek-časopis 