DOLAZI VRIJEME DA ŠALJEM PARE U BOSNU
Vazda sanjam taj Western Union (i oko njeg’ Dejvi strit),
tamo sam često propitkivala svoju bit,
pod onim osvjetljenjem prigušenim,
tamo radi ona dječurlija
sa glazurnim jezikom pomodno bušenim,
zbog čega izbjegavaju govoriti složene rečenice,
svi trenirani
na isti način,
i tetovirani
na isti način.
U uredu ne pamte moje ime
ali pamte da šaljem pare za Bosnu,
uvijek me pozdrave sa Have a nice day,
uvijek me pozdrave sa Uživajte u danu,
kao da sam tek napustila Spartu
i žudim koju riječ samilosnu,
u tome uredu u tome kvartu,
tamo imam i člansku kartu
i u njoj svoju istoriju slanja para u Bosnu,
Western Union razumije moje brige,
Western Union vodi moje novčane knjige,
tamo imam svoje privatno računovodstvo
ili se veli
knjigovodstvo?
…više se ne sjećam,
više i nije važno.
U Bosni imam
red soba,
dva groba,
jednoga brata,
i jednu komšinicu,
koja je moju potrganost uspjela da spriječi,
na primjer, uz sataraš,
i uz nježne riječi
…Kako si, veli,
tako sama u svijetu?
…Lako ću, velim,
svi smo sami na svijetu…
…ili je odgovor neizrečen
baš kao da je i meni jezik nečim isječen,
baš kao i ovoj dječurliji pod lošim osvjetljenjem,
koja se ne bave dvoumljenjem,
i koja mi guraju formular
da ga potpišem.
Šta reći dok potpisujem takve transakcije,
svako ima
svoje jezike nečim probušene i isječene,
svoje muke nikom izrečene,
svoju samoću,
svoje djetinjstvo,
svoje hranitelje i njihova izranavljenja,
svoju Bosnu dobrote i zala,
kako god da se
bilo kom zvala.
U uredu, kada se potpišem,
gledam onu dječurliju,
i gledam onu sirotinju
koja šalje ili koja potražuje pare,
i gledam neke onemoćale ljude stare,
(tu neiskorištenu mladost sijedu)
…stoje u redu.
Nemam hrabrosti ići,
nemam hrabrosti čuti
uživajte u danu.
***
NI SMRAD NI MIRIS NEMAJU NIKAKAV UČINAK
Svakodnevno govorim engleski, živim daleko i to je lokalni običaj,
cijenim njegovu razuđenost,
pet izraza za pojam njuha,
na primjer, ima taj engleski,
odour, fragrance, aroma, smell, scent,
i šestoga se sada
ne sjećam.
Nismo ni mi u toj trci bez konja,
na primjer,
tu su termini poput smrada, ili mirisa, ili vonja,
ali to ovdje niko ne razumije,
pa ućutim.
Odnedavno
izgubila sam čulo njuha na engleskom,
osjećam da ni smrad ni miris nemaju nikakav učinak
fragrance, aroma, odour, scent, smell,
kako god da se pišu,
niti smrde nit mirišu.
To nije krivica engleskog idioma,
to je stvar toga što nisam doma,
to je konsekvenca moje izmještenosti
koju ne krijem,
koju nije moguće sakriti,
i koja će me potpuno natkriti,
izgubila sam čulo njuha na engleskom jer
živim u dva vremena,
razmišljam na dva jezika,
sjedim na dvije stolice,
vodim dvostruki život,
ne svojom voljom, ali dobrovoljno,
— ako je moguće tu englesku realnost,
tu prisiljenost na racionalnost
tako opisati.
Nekada u meni zamirišu neke domaće riječi,
nekada poželim i da ih neko spriječi,
nejasno je kako uklopiti komplesni narativ u have a nice day,
nejasno je koliko ću nositi taj teret dvostrukosti,
kao kamila.
Otišla sam i doktoru,
na domaćem taj se zove otorinolaringolog,
kazala sam da moja dualna biografija uništava moje čulo njuha,
ni smrad ni miris zbog nje nemaju nikakav učinak,
i rekla sam
da to trpim zbog kruha
koji moram zaraditi.
Uzvratio je da sam djelimično u pravu,
idi drugom doktoru,
idi onom za glavu.
Najstrašnije je… kom se otvoriti…
nikome o tom mrtvom čulu njuha na engleskom
ne mogu govoriti,
iskrenost je kao fekalija u koju se bos ugazi,
kao ona soba u koju se ne ulazi,
ne bi riješila ništa,
ne bi pomogla nikom,
na primjer, uokvirene onom balkanskom slikom,
moje drugarice ni za kruh nemaju,
i jebe im se za engleski.
***
IVANČICA ĐERIĆ, spisateljica i pjesnikinja, rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a magistrirala na Univerzitetu Carleton u Otavi. Živi u Torontu i Vankuveru, i radi u informatičkoj industriji.
Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013).
Autorka je zbirki pjesama Otvorenost (1991), Sa moga prozora odličan je moj život (2009), i Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021). Uvrštena je u pjesničke antologije Prognani Orfeji (2016) i Ovo nije dom—pesnikinje u migraciji (2020).
Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.
čovjek-časopis 