SUDBONOSNO ISKAKANJE IZ ŠINA
Prvo se slapovi isplaču u susret svjetskog dana taštine
i pete nedjelje sve pupa i zeleni
pete sam se nedjelje isplakala ponovno
plašim se da odvojeni ne znamo koliko sličnosti ima u cvatu i ženama
Ali se oslanjam na tvoje široke zjenice i krošnje ispred nas
a kad muškarci odlaze na put
mi ostajemo same
svaka od nas ima svoju ženu
i radio stanice ne govore dobro jutro Vietnamu
Udovi stabala ne podliježu ljudskoj starosti
Niti je Una slična ijednoj drugoj rijeci
ako se nekad pretvorimo u uredske zamorce
i prepustimo sve sljedećim naraštaja
i budemo ih hranili isključivo osjećajem krivice
sjeti se da postoje monasi koji znaju kad je vrijeme da se ode
i da mantil možeš okačiti i na strašilo u polju
***
NAVIKE KAO SASTAVNI DIO SLAVENSKIH OPORUKA
Voziš se u gradskom prijevozu mjesecima bez karte
Pišaš po sjedištu kod stražnjih vrata
Svake večeri dođeš na pola puta
Kad se sjetiš da nisi oprao sobu od sinoć
Moj Bože, čime sam ovo zaslužio
Zar ti nisam dovoljno puzao
Šta više hoćeš?
Dokle?
Dokle ćeš?
Sinoć sam mislio da je gotovo
Spotaknuo sam se o lavabo i krvav probudio u krilu svoje majke
Krv je kazala tako topla
Krv i njezine suze
Bilo je to prije nego je otišla
Pa sam ustao i našao drugu ženu
I treću
Sa četvrtom sam ostao
Ona mi je rodila djecu
Kunem se da sam ih volio sve troje
Ali nisam znao šta da radim s njima
Pa sam ih tukao
I krvi sam se plašio
Tukao sam ih još jače da prestane
Ali su postali sve glasniji pa su oni tukli mene
Postao sam sve manji i sve tiši
Moje majke nije bilo i više nitko nije vidio šta sve mogu
***
DNEVNI IZVJEŠTAJ ONESPOSOBLJENIH STROPOVA
Čoporativne malene žene izlaze
iz mene u sumrak
odlaze od mene na svojim materinjim jezicima
od starice do djevojčice
jedne uče da ne zaboravljaju
druge da se sjećaju
Stoje iznad mene na kuhinjskom stropu
Moje majke, moje bake
Govore da je strop nekad bio viši
Vlaga ga je krenula nagrizati kad sam se ja rodila
Zato strop i puca
Zbog mene i jest tako skučen
Njima je uvijek bio dobar
Dovoljno visok da izbjegnu tupe udarce
Dovoljno prostora za dojke u obliku tetrapaka
I još malo za večernje razgledanje stropa
Nije bilo pukotina,
A nije se imalo ni vremena tražiti pukotine
Kažu da otvorim prozore ako postane zagušljivo
i da pukotine nemaju samo stropovi
***
SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.
čovjek-časopis 