***
Žene u maniri biblijskih pravednica u narodnim nošnjama šetaju oko Ramskog jezera. Nazubljeni bijeli vrhovi okolnih planina otvaraju svoja bijela usta. Poput pamučnih niti na njihovim tkaninama. Ima nekog šarma u ponašanju kalendarski dok se glasovi sudbine došaptavaju po okolnim otocima. Divno je slaviti pravednice i pravednike potapajući ih u vodu lokalnog jezera, posve ritualno. U razdoblju kad nema bojazni od ugroze godišnjim dobima. Izranjati ih u ritmu obrnutom od kiše koja se spušta po licima mnogih. Izranjaju Narcisi iz okolnih voda. Plavokosi kao žitnice. Spuštaju se oblaci gladni nebosklona.
Prosipaju se mudrosti kao šećer u prahu dok s radija trešti domaća stvar. I veseli se dani prosipaju kao pijanice pred izlozima. Prolijeva se kava kao vruća crna podsvijest. Kiše škrope dane. Mjesec se esejistički nadvio nad živote. Nebesko tijelo k’o nebesko tijelo. Biljke koje vozači motora ne uspijevaju zgaziti urastaju u projekcije sanjara.
Igraju se predstave umjesto da se sadi cvijeće na zapuštenoj zemlji… Tu se nekako nalaze razlozi dotaknuti rubove jedni drugih i na njih staviti natpis „ne zatrpavati zemlju lijepim ljudima“. Tako je lakše sve dok neprimjerenost nalaže služenje metaforama. Sve što ispada iz ljudi ionako se nađe u klopkama beskraja. Slavi se život u obručima njihove moći.
Kroz Calvinovu misao zboreći, postoje krajevi u kojima ne prolazi vrijeme, nego se samo smjenjuju godišnja doba. Postoje mjesta u nama koja su se ubila za putopis. Mogućnost književnosti za njih je sklanjanje u vjetrovite kuće. Makije i šikare krče put novim obrascima nečega izvan, nepročešljanog kroz njih. Kako uvesti podsvijest u postojeći administrativni sustav? Kako nastaniti formulare iskustvom graničnog? Staviti novi pečat kao novi žal, rastvoriti mlinove društva da ispljunu meko meso svojih usta?
***
Sad bi valjalo uvesti lik u djelo. Na beskonačnost broja 3.14 dodati pojas za spašavanje. U ime unutarnjih borbi svakoga od nas u životnim poljima. Taj lik zvao bi se Pio. Bio bi nositelj radnje. Liječnik za glavobolje trešanja u cvatu.
Onda bi valjalo pripojiti i njegovu dobro naštimanu protutežu, likicu Amandu. Prethodno bi trebalo održati natjecanje speleoloških društava u pronalaženju i aktiviranju anime. Zatim iz budnice s tranzistora okotiti točno mjesto i vrijeme radnje.
Lijepo govorahu Pio i Amanda. Pitomost njihovog eha osjećala se na svakom koraku. Na svakom tragu kojim su nekad kročili dinosauri. Pjena dana bio je tekst u kojemu su se, između ostaloga kupali. Bila je otprilike Himalaja za njihove dosege. Onda je kucnuo tren industrijalizacije, književnost u prahu dobila je nove mogućnosti raspirivanja u kalupe dnevnih tjeskoba. I kiša će – neće kiša, pogađali bi se do besvijesti. Donijet će u sebi sastojak koji rastače svijet obasut zlatnim prahom u blato. Taj isti svijet koji kao da je kadionica, klackaonica ili klaonica.
****
ŠIMA MAJIĆ, 1992, Imotski – Tomislavgrad. Autorica zbirki pjesama Potkožni sjever i Melankolija igra badminton, dobitnica književnih nagrada Zdravko Pucak, Anka Topić i Grah za Iliju Ladina. Tekstovi su joj prevedeni na engleski i francuski jezik.
čovjek-časopis 