POEZIJA JAKOBA FILIĆA (iz rukopisne zbirke “OVDJE – PROLJEĆE”)

HVATAČ PJESAMA

Kad su oblaci od šlaga i vjetrovi pitomo predu,
Vodim svoje misli u šetnju.
Legnem na klupu kraj jezera
Pa pustim misli da se igraju i okolo njuškaju.
Strpljivo čekam,
A onda,
Uz malo sreće,
Iz visoke nepokošene trave,
Iz jezera, iz zraka ili iz zemlje iskoči divlja pjesma!
Moje se misli trgnu, spremne za borbu
Pa ako je uspiju izmoriti izvadim papir i tako je uhvatim.
Svaka pjesma triput pokuša pobjeći,
Važno je čekati sve dok se ne prestane otimati.
Tako pjesme postaju pitome,
Dio mog dobrodušnog čopora
I moje drage prijateljice.

***

I LOVE THIS GAME

I

2315788
…
– Dobar dan ovdje Jakob mogu dobit Mateja?
– Matej ti nije doma.
– Aha, a ja idem na školsko pa ako će htjet doć…
Putem vježbam vođenje kroz noge,
Izbjegavam žvake, pseća govna i pljuvačke.

II

Na nebu vise table, avioni prolaze kroz mrežice.
Iz džepa vadim ključeve, deset kuna i dupliće za kokanje,
Stavim sve na klupu da mi ne smeta.
Igramo tri na tri do jedanaest,
S njegovom loptom jer je ova previše napumpana,
Bez izlaženja iz reketa.
Lopti nekad moraš opsovati da uđe u koš.

III

Mislav biciklom ide po kolu i ledenice.
Odmaramo na klupama u sjeni,
Dijelimo vodu i znojnim majicama brišemo boce,
Toplo je i ruke mi mirišu na košarku.
S nogometnog stalno viču može lopta.

IV

Sjena koša polako se pomiče asfaltom,
Cijelim kvartom odjekuje zvuk vođenja lopte.
U zraku sjaje neke pahulje kao od maslačka.
Sunce je narančasto kao velika Spalding lopta.

V

Od košarke ti se uvijek osuše i isprljaju ruke.
Kad ih doma perem, uvijek gledam koliko prljavštine otječe.
Što više zemlje u umivaoniku, to sam dulje danas igrao.

***

NEBO

Koja je nebo ustvari životinja?
Kad bi ga uhvatili i stavili u zoološki pisalo bi:
Rasprostranjenost: svemir
Prehrana: nepoznato
Aktivno: uglavnom noću.
Svemir je jako dubok i ne vidiš mu dno.
Za vedrih dana nebo zaroni i spava,
Sjaji tamo negdje dolje.
Na površinu izlazi po noći,
Ima lijepo srebrno oko i ljuske po tijelu,
Prede sklupčano oko Zemlje.
Nekad izađe i danju pa se izvali na trbuh,
Šuška mekim bijelim perjem.
Kad pada snijeg to se nebo linja,
U jesen mu iz usta ide para,
To znam.
Ali što je s munjama,
Jesu li mu to kandže ili mu se samo kiše?
Je li nebo kao Nessie ili ih ima i na drugim planetima?
I zašto me noću plaši tim vanzemaljcima?

***

KORIZMA

I

Crkva miriše na drvo i zalaske sunca,
Sviraju orgulje, sve je ljubičasto.
– Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.
Svećenik nas posipa pepelom
Kao jučer baka krafne šećerom u prahu.

II

Skupljamo proljetnice u posudu s vodom,
Kao kad za igru u vrtu radimo parfeme.
Ujutro se umivamo da nam lica lijepo cvatu,
Latice se lijepe po obrazima kao male šarene suze.
Isus danas na magarcu ulazi u grad,
Mašemo mu maslinovim grančicama.

III

Vraćamo se iz Maksimira jer idemo na misu,
Na brzinu peremo blatna koljena.
– Onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!
Navečer doma brašno i mlijeko rukama mijesimo u tijesto,
Ostavimo ga na toplom da još malo naraste.
Namažemo cijelim jajetom i škarama zarežemo tri rane,
Zabodemo tri klinčića za tri čavla
I u sredinu posadimo polovicu ljuske.
Što će se izlegnuti, što će izniknuti kad se pinca ispeče?
Tko nam to u nedjelju stiže na doručak?

IV

Oltar je prazan, svećenik leži na podu.
– Dovršeno je!
Drvo na kojem visi Isus je suho,
Silazimo poljubiti mu rane.
Dvije na rukama od ljubičastih ciklama,
Dvije na nogama od maćuhica s tamnim u sredini
Jedna od crveno-žutog tulipana na boku.
Do nedjelje nećemo raditi u vrtu jer je u zemlji zakopan Isus.

V

– Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica.
Na početku je lijepo, u mraku palimo svijeće,
Ali misa traje dva sata pa bude dosadno.
Radimo kuglice od voska koji su skupile marljive pčelice,
S kora gađamo ljude ispod.
Onda zazvone zvona, sve postane bijelo i zlatno,
Dođe anđeo s licem kao munja i kaže: Nije ovdje!
Doma mi netko u polusnu mojim glasom nastavlja litanije.
Sveti jorgovane, moli za nas,
Sveta magnolijo, moli za nas,
Svi sveti sunovrati, molite za nas…
Na niske grane i u gnijezda od pokošene trave
Netko u vrtu noću skriva poklone.

***

JAKOB FILIĆ rođen je u Zagrebu 1. svibnja 1994. godine. Diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost. Bio je zamjenik glavne urednice na portalu za umjetnost Fictionplaygrounds, a jedno je vrijeme pomagao s uređivanjem stranice Društvo živih pjesnika. Nekoliko je godina bio član Književne grupe 90+. Piše poeziju, oglede i osvrte, prevodi, drži satove francuskog i svira klavijature.