DVIJE KRATKE PRIČE DORIS PANDŽIĆ IZ ZBIRKE “BIZARNE CRTICE IZ ANTI-ŽIVOTA”, Gradska knjižnica Rijeka, E-biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva, 7/2021.

GROBAR

Bivanje umjetnikom vrlo je relativan pojam. Koliko god se to uzvišenim prikazivalo u filmovima, pojam „umjetnik“ u praksi većinom označava individuu donekle prljavih noktiju i nesigurne financijske situacije, nastanjenu u neurednom prostoru punom platna, boja, alata, papira ili neobjašnjivih predmeta koji samo njemu služe nečemu. U očima društva, ova individua pomalo je nedefinirana jedinka, čije se zvanje izgovara najčešće popraćeno česticom „ma“, uzvikom „aha…“ ili značajnom gestom odmahivanja rukom.
Tako i mene najčešće doživljavaju moje kolege neumjetnici s posla. Kao vanjskom suradniku Gradskog groblja, dodijeljen mi je jedan mali kut u klesariji, u kojoj sam ja, usput rečeno, jedina osoba koja kleše. Svi drugi kamen režu i u njega strojno urezuju slova. Sa slušalicama na ušima, puna kamene prašine, stigmatizirana umjetnicom, stojim kraj stalka u svom kutu i klešem reljefe, anđele, krila, fontane i ostale oblike koje naručitelji žele. Trenutno izrađujem malog, debelog anđela čije genitalije je naručiteljica izričito zabranila, dapače, čak i bradavice, pa sam odlučila da ću kip prikazati obučen u kratku tuniku.
Godine i godine narudžba čednih anđela u meni su izazvale tihu frustraciju i bunt, što je rezultiralo prekovremenim radom tijekom kojeg u svom kutu skidam naručene kipove sa stalka i zamjenjujem ih svojim projektima: modificiranim kopijama narudžbi oslobođenim patetike i čednosti. Prvo sam započela s edicijom svojih nadgrobnih ploča (prva od njih bila je ploča s reljefom koji izgleda kao dječji crtež čovjeka, a ispod njega piše „Ovdje leži ni po čemu važan čovjek“), a onda sam krenula na zahtjevniji projekt – anđela s monstruoznom erekcijom. Na njemu radim posljednja tri mjeseca, svaki dan po dva sata. Jedan dio naručitelja želi da anđele nakon izrade obojim zlatnom bojom. Svog anđela odlučila sam ostaviti sirovog, bez boje.
Kolege nikad ne prilaze kutu u kojem su moji radovi. Nikad još nitko nije pokazao interes, osim jednog zaposlenika koji ne radi u klesariji – Grobara. Grobaru nitko ne zna ime, osim onih u računovodstvu. Kao što i njegov nadimak sugerira, on je bio zadužen za kopanje raka, ali kružile su priče da taj naziv nije „zaradio“ na poslu. Prema narodno-kolegijalnoj predaji, Grobar je još kao tinejdžer ubio vlastitu majku i zakopao je u vrt iza kuće. Nakon tjedan dana, policija, koju je poslala zabrinuta susjeda, našla ga je kako hladnokrvno jede čips pred televizorom. Navodno je proveo deset godina u zatvorima za maloljetnike i zatvorenim odjelima psihijatrije.
Grobar svake večeri nakon posla prolazi kroz klesariju, zastaje na dva metra od mog stalka i promatra me. Svaki dan, pomalo ritualno. To njegovo promatranje uvijek traje otprilike pet minuta, tijekom kojih ja njemu kimnem, a on samo trepne. Nikad nismo prozborili niti riječ. Baš kao što moji kolege klesari nikad nisu vidjeli niti jedan rad iz mog popodnevnog projekta, tako ni Grobar nikad nije vidio niti jednog mog jutarnjeg zlatnog anđela. Gledajući krajičkom oka njegovu siluetu, znajući da zuri u moje kipove svojim konjuktivitičnim bjeloočnicama, pitala sam se je li ubio majku, zašto ju je ubio, što misli o mojim projektima i mašta li o tome da me zadavi, smjesti u jednu od iskopanih raka i na nju postavi umjesto nadgrobne ploče mog anđela s erekcijom. Grobar i ja u popodnevnim satima uvijek smo sami u klesariji. Možda je perfekcionist. Možda čeka da završim kip kako bi me ubio.

***

MIŠKO

Miško je bio ultimativni intelektualni pijanac od trenutka kad sam ga upoznala. Upisao je fakultet kasno, s 25 godina. On je studirao književnost, a ja likovnu umjetnost, ali upoznali smo se na zajedničkim predavanjima. Sve kolegice na predavanjima zalijepile su se za njega jer su mislile da će izgledati kao intelektualke ako ih netko vidi s njim. Njihovo oduševljenje naglo je splasnulo kad su shvatile da ne mogu podnijeti smrad alkoholnih para koje se svakodnevno šire iz njegovog tijela. U predavaonici je uvijek red klupa oko njega bio slobodan i ja sam na našim malobrojnim zajedničkim predavanjima zadovoljno sjedala kraj njega, kao u sigurno sklonište od kolegica i njihovih dosadnih priča. Nesklonost kolegica si je osigurao i time što je jednoj od njih, koja je tijekom studija dva puta rodila, na njezino pitanje „Zar ti ne voliš djecu?“ elegantno odgovorio: „Ja najvjerojatnije neću imati djecu jer namjeravam biti alkoholičar.“ Nakon toga ga više nitko nije pozdravljao.
Predavanja o školskoj didaktici shvaćao je vrlo humoristično. Jednom nam je nadobudna mlada profesorica zadala da smislimo neku problematičnu školsku situaciju i ponudimo svoje rješenje. Ovo je bila Miškova nastavna situacija:
„Petar je iskopao oko Florijanu i ubacio ga Evelini u pernicu. Evelina je oko, mislivši da je špekula, posudila Milkici. Milkica je oko zgnječila u džepu, pa joj je mama dala zabranu igranja s crncem iz susjedstva. Sutradan, Milkica je Evelini vratila novu špekulu, a Evelinu je nastavnica kaznila jer je tako nesmotreno postupila s Florijanovim okom. Petar se slatko nasmijao Florijanu, a Florijan mu je namignuo.“
Nakon završenog studija, otišao je raditi u neko selo kao profesor za minijaturnu novčanu naknadu, kako bi sakupio godinu dana staža i položio nastavnički ispit. Predavao je napaljenim pubertetlijama u školi kojoj je prijetilo zatvaranje zbog premalog broja učenika. Bio je jedini profesor koji nije bio stariji od šezdeset godina. Živio je s lokalnim starcem koji ga je opskrbljivao rakijom i brao je gljive u šumi. Nakon godine dana, javio mi se mejlom koji je započeo pitanjem o ljubavnom životu („da l’ se sretno udaješ, za još jednu presretnu rastavu čak i doslovnu, ako se ona sprovodi sjekirom za meso i kosti)?“), pitao za savjet oko ispita, a mejl dovršio rečenicom: „Inače, kao što vidiš, još uvijek negiram vlastitu uzaludnost, umjesto da jednostavno poludim.“
Ispit nije položio. Komisija ga je toliko izmaltretirala zahtjevima o formalnom izgledu tekstualne pripreme za ocjenski sat, da je on odlučio reći im kako se uopće ne namjerava pojaviti na ispitu i da zauvijek odustaje „od cijele te situacije“, što je komisiju, kojoj se to nikad prije ni sa kojim kandidatom nije dogodilo, naprosto zgrozilo.
Nakon toga se više nikome od nas nije dugo javio pa sam pretpostavila da se napokon usrećio ludilom.

***

DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.

fotografija autorice: Kristina Barišić

zbirku “Bizarne crtice iz anti-života” možete besplatno preuzeti na https://www.smashwords.com/books/view/1096320