HERBARIJ SVETE SMRTI
lat. Lophophora williamsii – šp. Peyote
Bila je jesen neke davne godine kad je krdo hodočasnika bosonogo gazilo po oštrim predjelima planine Santa Muerte1 kao što je Krist gazio po vodi i kao što su čavle gazile po njegovom mršavom tijelu. Sasvim je jasno da većina njih nije stigla do vrha na kojem je ponosno stajala sićušna crkva, zbijena između peyote kaktusa i suhe zemlje, izgrađena prije nekoliko stoljeća na mjestu na kojem se prije dolaska Europljana nalazio oltar za mrtve, posut laticama cvijeća koje su odabrani nosili iz kotline rijeke pa sve do vrha planine i okružen lubanjama onih koji su stradali za bogove. Još od izgradnje crkve Santa Virgen Inmaculada2 koju su stanovnici iz doline kasnije preimenovali u Santa Muerte, nitko nije uspio doći do vrha i proći kroz njezina malena vrata i, sasvim očekivano, diljem zemlje su počele kružiti priče o onom što se nalazi u toj crkvi. Još u sedamnaestom stoljeću pričalo se o skrivenom blagu koje su Europljani ugradili u temelj crkve, neki su govorili da je zlato, neki da je sveti gral skriven iza oltara, iako oltar nikad nisu vidjeli, kasnije se počelo pričati o dušama mrtvih koji su tu bili prije španjolskih osvajača i sad se svete svim katoličkim vjernicima jer su im uništili oltar, neki su vjerovali da duše vjernika koji su pokušavali doći do vrha štite tajnu planine Santa Muerte, a neki su zagonetno šutjeli pokušavajući se oduprijeti tračevima i praznovjerjima. Sve dok te jeseni neke davne godine, točno na Dan mrtvih, Jesús Diego Moreno de La Sierra de La Cruz nije sišao s planine noseći kamen koji je izvukao iz zida crkve i cvijet peyote kaktusa kao dokaz da je stigao do vrha. Naravno, odmah su počele kružiti priče i vjernici su se danima okupljali ispred njegove kuće, točno iza polja agave Heriberta Bodege, poznatijeg kao „El Tequilero.“ Donosili su mu darove, govorili kako je opravdao svoje ime, kako je on zasigurno svetac, kako će ga Crkva proglasiti svecem jednog dana kad priča dospije do Vatikana, ljubili su mu stopala i ubrzo zatražili da se crkva na vrhu planine Santa Muerte preimenuje u La iglesia cátolica de San Jesús Diego. Ubrzo nakon toga počeli su mu dovoditi svoje slijepe i bolesne članove obitelji, moleći ga da ih izliječi. Priča se da je stari Ernesto Garmendia progledao nakon što ga je Jesús Diego dodirnuo. No priča o Jesúsu Dijegu postala je još tajnovitija i samim tim intrigantnija kad je četiri godine kasnije nestao. Ispred njegove kuće danonoćno su budno i strpljivo čekali vjernici, a ipak, nitko ga nije vidio kako izlazi iz kuće. Tek nekoliko dana nakon što su svi već bili umorni od nespavanja i čekanja, María Elena Muñiz de Bodega, žena Heriberta Bodege, nogom je srušila vrata, a zatim je masa pomahnitalo utrčala u kuću tražeći svog mesiju, tražili su ga ispod kreveta, u ormarima, na mračnom tavanu na kojem su pronašli samo nekoliko starih knjiga i dva šišmiša, ispod stolova, iza malenog kauča, u ostavi u kojoj je čuvao tekilu i Bibliju, ali nisu ga našli, baš nigdje, kuća čak više nije ni mirisala na njega, na kolonjsku vodu s mirisom raži pomiješanu sa znojem, ni njegova odjeća nije imala taj miris, skučeni prostor odisao je gorkim mirisom ruže koji nikad prije nisu osjetili tu ili u blizini Jesúsa Dijega.
„Tako je to sa svecima, nikad ne znaš što im se dogodilo“, govorili su.
Tražili su od biskupa da Vatikanu pošalje zahtjev za beatifikaciju, a u međuvremenu su se okupljali ispred njegove kuće i palili svijeće. Nekoliko mjeseci kasnije, planina Santa Muerte je vrištala, doslovno vrištala. Bilo je to nekad sredinom svibnja, dva tjedna pred rođendan Jesúsa Dijega. Začulo se nekoliko vrisaka, točno u ponoć i vjernici su pomislili da Jesús Diego sad vjerojatno živi na vrhu planine, u svojoj crkvi ili da njegov sveprisutni duh vrišti i plače nad njihovim grešnim životima, Heriberto Bodega je odmah nakon toga prestao posjećivati Evu Manzanero, ženu s kojom se viđao u baru Los Placeres, María Elena Muñiz de Bodega odmah je zapalila svijeću za svu djecu koju je pobacila, Ana Cristina López de Navarra je sišla s krova s kojeg se htjela baciti jer je provela noć sa nekim neznancem iz grada i to na obljetnicu smrti svog muža, Federico Palazuelos je drhteći sklonio nož sa vrata svoje žene, a ona mu se, sve vrijeme plačući, ispričala zbog svog iznenadnog odlaska u grad. Kao i u svakom neobjašnjivom događaju, postojali su skeptici, neki su govorili da to uopće nije bio Jesús Diego već La Llorona3 jer glas je ipak bio ženski, a neki su to pokušavali logički opravdati govoreći da je ono što se čulo vjerojatno bio zov pume koji je veoma sličan ljudskim vriscima. Ipak, usprkos moru teorija o nestanku Jesúsa Dijega i vriscima s planine Santa Muerte, ono s čim su se svi stanovnici doline složili jeste činjenica da je sve to veoma čudno jer na rođendan Jesúsa Dijega, opet u ponoć, planina je vrištala, a na njenim oštrim dijelovima je tinjala vatra koja se ugasila sama od sebe nakon nekoliko minuta i baš tad je jedna zapaljena grana pala na krov njegove kuće spalivši knjige koje su se nalazile na tavanu. Kad su vjernici i pljačkaši te iste noći utrčali u kuću ne bi li iz nje izvukli novac, nakit ili alkohol, nisu pronašli ništa, flaše tekile u ostavi bijahu prazne, a velika Biblija kožnih korica bila je otvorena. Nedugo zatim vrisci su postali učestaliji, a oko kuće Jesúsa Dijega izrasli su peyote kaktusi, kako su se odjednom tu pojavili nitko nije mogao objasniti.
„Ja sam…“, vrištao je ženski glas s planine Santa Muerte, „Ne, ne. Moja djeca!“
I u tom trenutku bi se zakleli da su čuli La Lloronu, ali više ni vlastitim ušima nisu vjerovali, tako je bilo lakše jer onda kad su vjerovali bivali su kao opsjednuti demonom ili, u ovom slučaju, strahom od Boga, zatvarali bi se u kuće i danima ne izlazili plašeći se da će ih vanjski svijet iskvariti i natjerati na grijeh jer ne postoji svijet osim unutarnjeg duhovnog i Božjeg koji nije utemeljen na grijehu, no onda kad su potrošili sve zalihe hrane, kad su se zasitili svojih domova, djece, muževa i žena, bilo je jasno da je vrijeme za promjenu i da je najsretniji čovjek onaj koji ne ispituje stvarnost, već je prihvaća onakvom kakva je opisana u Bibliji, i kakva La Llorona i vještice i Mictecacihuatl4 i paganski običaji, kakvi oltari mrtvih ukrašeni lubanjama i zveckanje kostiju u tilmama5 domorodaca, taj svijet nikad nije postojao, ti zvukovi su možda bili samo Gospa koja plače nad Kristovim tijelom ili Jesús Diego ili čak sami Bog i nitko više nije mislio o drugim mogućnostima jer one bi bile protivne Bogu i svemu u što su vjerovali, a peyote kaktusi su svakim danom sve više rasli i nakon samo godinu dana već su zauzeli dio polja agave Heriberta Bodege, time uništavajući prvih sedam redova agave predviđene za tekilu koju je Heriberto pravio za biskupa Corteza koji je kasnije nekoliko flaša slao Vatikanu kao dar za papin rođendan.
„Moja djeca! Moja djeca“, i dalje je dopiralo s planine Santa Muerte i tako su prošli mjeseci, godine i desetljeća, a stanovnici doline se nisu previše uzrujavali oko toga sve vrijeme vjerujući da je to vjerojatno Gospa koja im se ukazuje kroz zvukove.
lat. Datura stramonium – šp. Toloache
Čuvši za priču o planini Santa Muerte, Adán „El Guacho6“ Caballero je jedne godine odlučio pokušati stići do vrha. Već godinama se penjao po svim planinama u zemlji i ako bi netko mogao stići do vrha planine Santa Muerte, onda je to morao biti on sa svojim čvrstim i neosjetljivim tijelom i stopalima koja su poput meke spužve prianjala uz oštro kamenje, stanovnici doline su ga gledali u čudu dok je sa njima hodao kroz rijeku i dok su se svi pomalo nespretno lelujali gazeći po oštrom i klizavom kamenju na dnu rijeke, on je sve vrijeme stajao uspravno, niti jednom se okliznuvši ili spotaknuvši.
„Neka Bog bude s tobom“, pozdravili su ga kad se s nekoliko enchilada7 spakiranih u papirnate vrećice, sedam flašica vode i jednom flašom tekile koju mu je poklonio Heriberto Bodega, uputio ka stazi koja je vodila do samog početka planine Santa Muerte. Nakon tri sata hoda po oštrim stazama na kojima bi svako malo naišao na kosti onih koji su umrli u pokušaju da stignu do vrha, čuo je prvi vrisak.
„Tu sam“, čuli su i stanovnici doline koji su, desetljećima nakon što su odlučili da neće obraćati pažnju na zvukove s planine jer je to vjerojatno Jesús Diego ili Gospa ili sam Bog, ipak zabrinuto čekali i pokušavali odagnati o čemu je riječ i hoće li se El Guacho vratiti živ.
Jer nakon što se začuo drugi vrisak, sat vremena nakon prvog, više im nije bilo bitno hoće li on stići do crkve na vrhu, samo su željeli da se vrati neozlijeđen i da im ispriča koliko je ostataka mrtvih tamo, tko to vrišti i pali vatru na planini Santa Muerte i da li je kojim slučajem Jesús Diego tamo, a ako jeste, što mu se dogodilo i kako je nestao.
Prošlo je šest sati i El Guachou se učinilo da što duže hoda, to se vrh planine čini sve daljim, Vrh se činio na desetak kilometara ispred njega, a jedino što mu je bilo sve bliže kako je vrijeme odmicalo bila je noć. Preskakao je koloplet zmija i lubanje koje su se kotrljale niz stazu, guštere koji su brzo prelazili ogoljeni dio planine, na nekim dijelovima je trčao kad bi krici ptica postali nesnosno glasni, ali crkva je još uvijek usamljeno stajala kilometrima udaljena od njega, a zatim vrisak, tako jak da su stanovnici doline pomislili da ga je napala ogromna čovjekolika zvijer i već su se prestali nadati njegovom povratku.
„Ne približavaj se“, rekao je glas, a El Guacho je prestravljeno zastao pokušavajući odagnati iz kog pravca dopire taj strogi, ženski glas.
„Tko si ti“, pitao je El Guacho držeći štap i okrećući se nekoliko puta, no oko njega nije bilo ničeg osim guštera i prašine.
Čekao je nekoliko trenutaka, ali odgovora nije bilo pa je ponovio pitanje i opet čekao.
Mogao bi se zakleti da je ispred crkve, gore, na vrhu, vidio ženu u bijelom huipilu8, ali ju je vidio na samo nekoliko sekundi, a zatim je iščezla ili je jednostavno ušla u crkvu i sakrila se od znatiželjnog stranca.
„Ne približavaj se, rekla sam“, opet se začuo isti strogi glas od kojeg bi se i najsnažniji raspali na tisuću komadića.
„Tko si“, pitao je El Guacho još jednom.
„A što ti misliš tko sam“, odgovorio je glas rugajući se.
„La Llorona“, rekao je El Guacho stežući štap u ruci, možda od straha da će odgovor biti potvrdan i da su priče koje su mu pričale majka i baka, učiteljice, pijanci na ulici i djeca u školi dok je tvrdio kako se ničeg ne plaši možda ipak istinite i možda je stvarnost bila još strašnija, možda se La Llorona nakon što je godinama nijekao njeno postojanje sad odlučila obračunati sa skeptikom koji tumara planinom Santa Muerte u pokušaju da razotkrije tajnu crkve na vrhu i nestanak Jesúsa Dijega i vriske koji su ledili krv u žilama i vatru koja je s vremena na vrijeme gutala planinu i koja je jedne godine progutala kuću Jesúsa Dijega i uništila knjige u kojima se nalazilo tko zna kakvo proročanstvo koje bi možda stanovnicima doline objasnilo postanak svijeta, one peyote kaktuse koji su svakim danom sve više uništavali polje agave Heriberta Bodege i nemir koji se uvlačio u domove i skrivene kutove ljudskog uma.
„Tako me zovu“, odgovorio je glas, a El Guacho je prestravljeno stajao ne mogavši progovoriti.
„Ali jesi li ti zbilja La Llorona“, pitao je nakon nekoliko minuta šutnje.
„Ja sam što god ti misliš da jesam, sad uzmi kamen na kojem stojiš i uberi toloache tamo s desne strane staze, ne brini, već je kasno, zmije spavaju. Odnijet ćeš to sve u dolinu, reći ćeš im da si kamen izvukao iz zida crkve koja se urušava i da je ispred crkve izrastao toloache, to ćeš im dati kao dokaz da si stigao do vrha, ako sve uradiš kako treba i pritom im ne kažeš što si čuo i vidio, imaš četiri godine da se vratiš ovamo i preuzmeš moje mjesto, a ako ne, pobrinut ću se da nestaneš“, rekao je glas preobražujući sve zvukove u jednu tešku tišinu koja se sručila na planinu Santa Muerte, od koje bi i najodmorniji zaspali i najveseliji se natmurili kao da su upravo vidjeli najveću nepravdu svijeta.
„U redu.“
„Obećavaš?“
„Obećavam.“
El Guacho se ponizno okrenuo i uzeo kamen koji mu je raskrvario stopalo, očistio ga tekilom koju mu je dao Heriberto Bodega, a zatim se krenuo spuštati niz planinu. Ubrao je bijeli cvijet s purpurnim linijama savršeno raspoređenim na poleđini latica i usprkos svemu što mu se dogodilo, na povratku u dolinu mislio je samo o tom, o toj savršenoj simetriji prirode koja se sudarala sa kaotičnim ljudskim životima.
Stanovnici doline su ga iznenađeno dočekali priredivši mu zabavu koja je trajala tri dana i tri noći. Već su predložili da se crkva na vrhu planine Santa Muerte preimenuje u La iglesia cátolica de San Adán i pozvali biskupa da mu da svoj blagoslov i uvjeri se da je doista uspio stići do vrha. Pjevalo se i sviralo, sve uz tekilu koju je Heriberto Bodega velikodušno dijelio i uz enchilade i mole9 koje su žene neumorno pripremale. Posljednju večer, kad je već bio iscrpljen i lucidan od glazbe i tekile, El Guacho je tražio da mu sviraju La Lloronu, a trojica muškaraca koji su sjedili kraj vatre odmah su poslušali novog mesiju i prestali svirati La Malagueñu10. Sve bi to bilo sasvim u redu da se El Guacho nije onesvijestio dok je Ana Cristina López de Navarra pjevala: „No sé qué tienen las flores, Llorona, las flores del campo santo, que cuando las mueve el viento, Llorona, parecen que están llorando.“11
Pjesmu je prekinula sveopća zabrinutost za zdravlje novog mesije, a tad nekad su se začuli i vrisci s vrha planine Santa Muerte. El Guacho je danima imao groznicu i nije mogao ustati iz kreveta, tek nakon dva tjedna je napokon smogao snage ustati i otvoriti vrata kuće koju je unajmio od Fulgencija Montera, kockara iz Oaxace. Nekoliko desetina vjernika je ubrzo ispunilo maleni prostor moleći El Guachoa da im izliječi članove obitelji ili njih same i neprestano pokušavajući dobiti odgovor na pitanje tko to vrišti na planini Santa Muerte, je li Gospa, je li njegov prethodnik Jesús Diego ili je možda ipak La Llorona.
lat. Ipomoea violacea – šp. Gloria de la mañana
Četiri godine kasnije El Guacho je shvatio da se mora vratiti na planinu Santa Muerte, u suprotnom će završiti kao Jesús Diego, a kako je on završio, nitko nije znao i nešto u samom tom neznanju je bilo toliko stravično da je El Guacho čvrsto odlučio da će se vratiti i zamijeniti mjesto misteriozne žene.
Hodao je pomalo tromo po oštroj planini, ovaj put ne toliko ushićeno kao prije četiri godine kad je trčao prema vrhu koji se neprestano udaljavao. Vrh se sada činio mnogo bližim nego onda i znao je da ga žena čeka ispred crkve, koliko god ta zamisao bila suluda jer ipak su prošle četiri godine, a nije vjerovao u vidovitost i slične paganske gluposti, no ipak, znao je da ga ona promatra i na trenutke se osjećao potpuno sigurnim dok je gazio preko oštrih stijena iz kojih su siktale ljutice i proizvodile nepodnošljivi zvuk sličan tihim i brzim udarcima kastanjeta i dok je koracima lomio kosti nesretnika koji su godinama ranije prolazili tom istom stazom u pokušaju da se domognu vrha planine Santa Muerte. Nešto u suhom i teškom planinskom zraku od kojeg mu se grlo sušilo i pljuvačka se činila sve gušćom i težom za progutati mu je govorilo da ga ona čeka gore kraj crkve i da će ovaj put otkriti čemu tolika tajnovitost i tko je i zašto prokleo to nedokučivo mjesto koje je, ironično, vrištalo od života, a opet bilo tako neopisivo mrtvo, no najveća tragedija nije u tom otkriću i težini koja se nevjerojatnom brzinom spuštala na njegova ramena, već u činjenici da će sve što otkrije morati ostati tajna s kojom će morati živjeti. Šest sati kasnije začuo se vrisak i El Guacho je zastao, iz torbe od srneće kože izvadio flašu mezcala12 i popio nekoliko gutljaja.
„Ako moram umrijeti, umrijet ću kao Meksikanac“, pomislio je i još jednom nagnuo flašu.
„Pijanice“, rekla je žena, ali nježnijim glasom nego prošli put.
„Nisam, ja sam samo…“
„Dođi“, rekla mu je, a pred njim se prostirala crkva koja se na trenutke činila toliko blizu da je pomislio da će ga njeni zidovi progutati i ispljunuti natrag u dolinu.
Načinio je nekoliko koraka naprijed i već je stajao ispred malene crkve, no svjestan svih dosadašnjih dešavanja, odlučio je sačekati ženu u bijelom huipilu i zbilja, nekoliko trenutaka kasnije pojavila se i ona, njena tamna koža neobično se isijavala na suncu čineći je pomalo nestvarnom, ali kad ga je potapšala po ramenu bila je jednako stvarna kao on i njen savršeno uglačani bijeli huipil se njihao na planinskom vjetru, a duga pletenica u koju je skupila svoju gustu, crnu kosu izgledala je kao horde ispreplitanih kostiju preko kojih je prelazio dok je išao do vrha i sad je tu, i on i crkva i La Llorona ili Gospa ili ženski duh Jesúsa Dijega ili možda neko sasvim drukčije biće koje je u njemu istovremeno izazivalo i spokojnu nježnost i strahopoštovanje.
„La Llorona“, ustuknuo je.
„Tako me zovu“, rekla je žena nježnim i pomalo razočaranim glasom od kojeg je El Guacho pomislio da ona možda ipak nije La Llorona.
„A jesi li ti zbilja La Llorona“, ponovio je pitanje od prije četiri godine.
„Ne. Drago mi je što si se pojavio, onaj lažov Jesús Diego mi je uništio nadu u postojanje iskrenih ljudi.“
„A tko si onda ti?“
„Altagracia Gloria de La Mañana, mada sam se zvala Yelitza13. Draže mi je da me zovu Yelitza.“
„Drago mi je, Yelitza. A što si i tko si ti zapravo? Ne bih da budem naporan s pitanjima, ali sve ovo je jako… Čudno“, rekao je El Guacho nestrpljivo iščekujući odgovor.
„Ah, dijete. Ja sam zaštitnica ovog mjesta, a to ćeš sada postati ti i ja ću biti slobodna. Slobodna kao nekad“, uzdahnula je.
„Kao nekad?“
„Prije nego su došli oni kurvini sinovi i uništili ovo mjesto, eto, kao tad. Znaš, dijete, kad bih ti rekla koliko mi je godina rekao bi mi da lažem, ali ja sam ovdje već dugo, dugo, toliko dugo da ti mogu ispričati koliko je milijuna ljudi umrlo u ovoj zemlji, možda čak i milijardi“, rekla je tiho padajući u ponor vlastite melankolije od koje je njezina koža gubila sjaj.
„Ne shvaćam“, odgovorio je El Guacho nešto strožim glasom, on je ipak osoba koja ne voli okolišanja i uvode u priču koji su duži od same priče.
Pokazala mu je da uđe u crkvu i slijedio ju je, njen huipil koji se njihao s njenim tromim koracima, njenu čvrstu pletenicu iz koje su stršile vlasi grube i oštre kose i njenu zabrinutu nesigurnost u vlastito postojanje od kojeg je i on na trenutak pomislio da više ne postoji, da je možda sve samo san ili smrt, jer smrt je morala tako izgledati, možda ga je od silnog ushićenja i straha negdje na planini izdalo srce, možda je to sve samo put do Raja i ova žena je anđeo prerušen u lijepu Indijanku koja ga vodi do zagrobnog života, ali kad ga je zapljusnuo gorki miris ruže koji je ispunjavao svaki djelić te malene crkve, shvatio je da je još uvijek živ, jer koji još mrtvac ima osjetilo mirisa koje je tako snažno upijalo gorčinu i nesreću tog mjesta i koji još mrtvac se može spotaknuti na lubanju… El Guacho zastade čuvši zvuk koji je podsjećao na zvuk kamena kojeg djeca šutaju po zemlji, no da je šutnuo kamen osjetio bi bolne titraje u stopalu, bila je to napukla lubanja kojoj je vrijeme pojelo zube, požutjela kao stari papir nakon nekoliko stotina godina i lagana kao ljuska kokošjeg jajeta koje je s majkom farbao za Uskrs, tako lagana da je pomislio da će se raspuknuti na dva dijela ako je još jednom dodirne stopalom ili rukom. Šutio je jer znao je da će uskoro dobiti odgovor. Kameni zidovi crkve su se nespretno ljuštili dok je hodao do oltara, a sitni kamenčići su se svakim njegovim korakom kotrljali po hladnom podu, toliko nesnosno hladnom da je zaboravio da je ljeto i da vani prži sunce toliko jako da zrak čini teškim. Iza oltara, te malene kamenite ploče koja je bila visoka tek pedesetak centimetara, ugledao je veliki krug latica ruže, peyote kaktusa, toloachea i ukrasnog slaka, a oko njega desetak lubanja koje su spokojno gledale u njega pa i onda kad je gledao u stranu ili u strop crkve na kojem je spavalo nekoliko šišmiša, znao je da ga oči mrtvaca gledaju jer ako su ga išta naučile majka, baka, učiteljice, pijanice na ulici i djeca u školi, to je vjera u onaj osjećaj u trbuhu od kojeg ti se sve zamuti pred očima i svako drugo osjetilo se toliko izoštri da možeš osjetiti dah čovjeka koji je kilometrima udaljen i miris bilja na drugom kraju ulice.
„Pa, dijete, dobrodošao u Mictlán14“, rekla je pokazujući na cvjetni oltar na podu.
„Sad me praviš budalom“, rekao je ljutito, više iz straha da je to istina nego iz istinske nevjerice.
„Ne, ovo je portal u Mictlán, oduvijek je bio, pa i onda kad su oni kurvini sinovi odlučili da ga unište i izgrade svoju crkvu. I oni su završili ovdje. I moji sinovi koji su te godine nosili cvijeće iz kotline rijeke do vrha. Njih su ubili, tek tako, kao da nisu ljudi, vidjela sam ih. Bila sam tu, skrivala sam se iza stijena i vidjela njihova mlada tijela kako se kao kamenčići i grane kotrljaju niz stazu. Samo dva tijela manje, dvije životinje manje, eto tako su oni mislili“, rekla je i zaplakala, a El Guacho je, usprkos tome što mu je sve to zvučalo potpuno nestvarno, osjetio u trbuhu, u grlu u kojem mu je narastao jedan veliki čvor koji nije mogao progutati ili raspetljati, da ona govori istinu i u tom trenutku, pored svog užasa i neočekivanog prevrata koji se događao baš tu, pred njegovim očima, osjetio je potrebu da je zagrli.
„Ostala sam ovdje samo kako bih im bila blizu, ovo mjesto ne stari. Sve zmije i biljke koje si vidio na putu do vrha su tu već tisućama godina. Napravila sam novi oltar i obećala bogovima da ću čuvati ovo mjesto, makar zauvijek bila zatočena ovdje, ali prošlo je toliko vremena i želim da odem, da napokon opet vidim svoju djecu. A ti… Ti ćeš morati ostati ovdje i pobrinuti se da nitko ne uništi naš oltar“, rekla je kroz jecaje, no sa svakom riječju glas joj je postajao sve grublji, a El Guacho ju je sve vrijeme grlio znajući da se obećanje koje joj je dao prije četiri godine mora ispuniti.
Pozdravili su se s nekoliko snažnih zagrljaja koji su se činili kao sudari zvijezda i odjekivali su u hladnim zidinama sićušne crkve koja je ponosno stajala na vrhu, zbijena između peyote kaktusa i suhe zemlje.
El Guacho je izvadio flašu mezcala iz torbe od srneće kože i ispio nekoliko gutljaja.
„Ako moram zauvijek živjeti, živjet ću kao Meksikanac“, rekao je i opet nagnuo flašu gledajući kako se Yelitza udaljava od vrha, a njen bijeli hupil se njiše zajedno s njenim koracima.
Hodala je ushićeno, spretno prelazila preko oštrih rubova planine preskačući koloplet zmija i lubanje koje su se kotrljale niz stazu, guštere koji su brzo prelazili ogoljeni dio planine, na nekim dijelovima je trčala kad bi krici ptica postali nesnosno glasni, bila je slobodna, kao onda kad je sa svojim sinovima trčala do rijeke u dolini i preskakala klizavo i oštro kamenje nikad se ne okliznuvši ili spotaknuvši. Bila je slobodna kao prije dolaska Europljana koji su joj rekli da su njeni bogovi pogrešni bogovi i da je smrt njenih ljudi kazna koju su zaslužili, slobodna kao prije nego što su njene sinove zaklali na vrhu planine, a zatim gurnuli niz stazu kao kamenčiće koje sklanjaju s puta i kako se približavala dnu planine Santa Muerte, tako je sve više starjela. Stigavši na sami početak na kojem je već osjetila dah vjetra i miris enchilada iz doline, uspjela je izustiti zadnji krik.
„Moja djeca“, drhtala je planina i drhtali su stanovnici doline sad već uvjereni da su čuli La Lloronu.
Drhtalo je i njezino tijelo kad je napokon stopalima dodirnula travu jer upravo tad se njena koža osušeno ljuštila s kostiju starih pet stotina godina, crna kosa svezana u pletenicu je postala meka i bijela, a njen huipil je progutao tu lelujavu, veselu smrt i nesretni život koji je u njoj treperio kao mjesečina na površini rijeke. Njene kosti su ostale sahranjene u dnu planine Santa Muerte, a njena priča i priče tisuća žena ostale su neispričane i nepoznate potomcima njihovih ljudi. Možda ih se sjete samo ponekad, najčešće kad na Dan mrtvih na velika groblja odnesu cvijeće iz kotline rijeke, a možda ni tad, jer one će uvijek ostati poznate kao La Llorone, kao žene kojima će roditelji plašiti djecu i upozoravati ih na opasnost svijeta i skrivene namjere zlih ljudi.
„Zvala se Yelitza“, začuo se vrisak sa planine Santa Muerte, no ovaj put glas je bio muški i stanovnici doline bi se mogli zakleti da su čuli Jesúsa Dijega ili El Guachoa ili samog Boga koji im se ukazuje kroz zvukove.
1 Santa muerte – Sveta smrt.
2 Santa Virgen Inmaculada – Sveta prečista Bogorodica.
3 La Llorona – Plačljivica (u bukvalnom prijevodu) je u meksičkom folkloru duh žene koja noćima plače za svojom djecom koja su se utopila u jezeru. Zbog velike teritorijalne, ali i kulturološke razlike unutar samog Meksika, verzije mita o La Lloroni se razlikuju, no najpoznatija verzija je ona o ženi koja je, iz osvete mužu koji ju je prevario, sama utopila svoju djecu, a zatim pokajavši se, i sebe samu.
4 Mictecacihuatl je prema astečkom vjerovanju bila kraljica Mictlána (podzemnog svijeta u astečkoj mitologiji) i zaštitnica mrtvih.
5 Tilma – pamučni prekrivač koji su muškarci u Meksiku nosili preko odjeće, najčešće ga vežući na ramenima.
6 El Guacho – u meksičkom slengu ovaj izraz se odnosi na meksičkog vojnika ili na čovjeka s juga Meksika koji radi na sjeveru.
7 Enchilada – tradicionalno meksičko jelo nalik tortilji.
8 Huipil – tradicionalna meksička ženska nošnja, široka tunika ili haljina sa tradicionalnim vezom.
9 Mole – tradicionalno meksičko jelo.
10 La Malagueña ili Malagueña Salerosa – popularna meksička pjesma.
11 Iz pjesme La Llorona, prijevod teksta: „Ne znam što je s cvijećem, Llorona, s onim cvijećem na groblju, ali dok ga vjetar pomjera, Llorona, ono izgleda kao da plače.“
12 Mezcal – tradicionalno meksičko alkoholno piće pravljeno od različitih vrsta kaktusa.
13 Yelitza – astečko ime koje u prijevodu s nahuatla znači „Vrata raja.“
14 Mictlán – podzemni svijet u astečkoj mitologiji.
***
MIHAELA ŠUMIĆ (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda“ (Imprimatur, Banja Luka) za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga“ za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini, te zbirku priča „Herbarij svete smrti“ (Imprimatur, Banja Luka).
čovjek-časopis 