LJUT SAM JER JE SVE VIŠE LJUDI NA TABLETAMA
Djeca mojih prijatelja žele počiniti samoubojstvo
Studiraju kemoterapiju i sviraju saksofon u podrumu
Djeca mojih prijatelja povraćaju pred školom
Jedu sendviče s dvostrukim mesom iz kaveza
Blijedi su kao planeti bez jezgre
Inteligentni su kao ocean koji je pojeo Tarkovskog
Djeca mojih prijatelja ne mogu odlučiti
Na kojem fakultetu će samljeti svoje sretno vrijeme
Roditelji djece mojih prijatelja zrače dobrotom
Umiru od radijacije kojom oživljavaju
Djecu ozračenu informacijama
Djeci svojih prijatelja govorim da budu sretna:
Prelomite institucije preko koljena kao lješnjake
Živite izgrebani od vatre koja se smije
Kada uđe u vašu kuću
Mirna akademija je izmišljotina
Jaguari su lijepi jer su odrasli opasni
I sami
Neka psiha bude vaše krzno
Neka uzorak bude nerazumljiv
Liječnicima
Hodajte kao prijetnja gradovima
Uživajte u katastrofama
Vi ste djeca mojih prijatelja
Vi ste nove životinje
Budite tanki kao Whitmanove vlati
Plešite u oluji karijera
Ne radite za nikoga
Tražite saveznike
Ni Nietzsche nije mogao
Izdržati samoću
A dok ih tražite
Pod reflektorom ljubavi
Budite idealno sami
Samo usamljen čovjek
Može naći prijatelje
***
TRAMVAJSKI OTOK
Najmirniji sam pred bijelim ekranom
Kada kucne ponoć i imam dobar zvučnik
Vino iz crvene zemlje
I nizozemski duhan za motanje
A u dnevnoj mreži se još koprca nekoliko
Dojmova
Na primjer, onaj osjećaj dok sam se vraćao
Kući Martićevom preko mjesta za dojenje
A svijet je postao dobro ugođen organizam
Ništa što sam vidio nije bilo suvišno
Svatko se borio za nešto važno
Svuda topli ratovi, slavlje i satovi
Pomaknuti naprijed
Ili jutarnji ulazak među kvaternikove jabuke
Rasta je svirao hang pored Dinare
Pogrbljena baka nudila je ljubičice svima
Kao bogovima, a Englezi
U smeđim vunenim kapama
Pili su pivo ispred Big Mame
I pričali o prethodnoj noći
Kao da nije završila
Klarinet i gitara osvojili su tramvajski otok
Ubacio sam im srebro u sarkofag
Pa čitao nazive drveća u Maksimiru
Dok hodam po takvom jezeru
Ne pada mi na pamet
Raskrinkavati nedorasle ili
Razbijati nečije iluzije
Rušiti ravnotežu čudnog tijela
Koje se kreće kroz vrijeme
Pomoću ljubavi i zablude
Koja donosi plodove i
Na moj stol
Tada želim pisati samo o onome
Što sam vidio
Piti vino iz ognjene zemlje
I pisati
***
ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao u različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”.
Autor je zbirke poezije “Stalak za svijet” (Sandorf, 6/2020.).
na slici: Antej Jelenić (u sredini) na poetskom performansu “Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu” Matka Abramića, Split, ljeto 2021.
čovjek-časopis 