KRATKA PRIČA BRANKE SELAKOVIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “SINKOPA”: ARHE

U mojoj glavi Arhe je trebao da bude epohalan roman. Veliki narativ koji nedostaje sceni, sugerisala mi je književna kritičarka. Dodala je da takav roman može poneti nacionalno priznanje, minimum deset gostovanja u bibliotekama, kao i nekoliko prevoda. Veliki narativ na Balkanu može biti samo kada pišeš o ratu, a imamo ih nekoliko na raspolaganju. Pisati roman o bici na Kosovu polju je nezahvalno, jer su je habali mnogi, a srednji vek je takav da ukoliko se ne upletu vile, krilati konji i buzdovani, nije neki sadržaj. Ostaje XX vek.

Zbog čega veliki narativ nije sudbina žene u prosečnom domu na periferiji grada? Zbog čega veliki narativ nije ljubav dve krojačice iz ulice opervažene lipama u kojoj sam živela trinaest godina? Nije. I to je tako.

Pre devet meseci mi je isplaćen honorar za sinopsis koji sam teatralno iznela vrteći se u stolici pred urednikom. Isukala sam jednu od ideja koju sam čuvala u rezervi, svesna da je to samo teza koja je zanimljiva. Predlog je prošao. Prodala sam se. Juče je trebalo da predam prvu trećinu teksta.

U folderu koji sam nazvala Nedovršeni rukopisi imam na desetine kratkih pasusa i rečenica koje bi mogle biti skladna celina, ali sada je to nekorisno. Pre nekoliko godina započela sam tekst o boli kroz koju prolazi žena kada doživi spontani pobačaj. Bio je potkrepljen lekarskim izveštajima i novinskim člancima o slavnim ženama koje su prošle kroz emotivni rolerkoster izazvan gubitkom ploda. Tema je bila inspirativna, možda sam sačinila dobro delo, ali sam ga odbacila. Dve osobe su pročitale rukopis i dobila sam oprečna mišljenja. Jedno da je to smeće i da se tako ne piše, drugo da je to nešto vanserijsko i da ga objavim što pre. Nijedna strana nije primetila glavnu nit. Mene nema u tome. Hirurški precizno sam se odstranila. Bez upliva emocija, bilo da su stvarno postojeće ili ne, nema verodostojnog dela, ni u mojim očima, ni u očima čitalaca. Ne treba pisac da doživi nešto da bi o tome pisao, ali ne može da bude toliko hladan i distanciran. Zapravo napisala sam novinarski članak od pedeset strana. Uz saradnju sa urednikom mogla bih da malo ublažim pristup i učinim sve pitkijim, ali rad na tome me sada ne privlači. Zanimljivije je nešto drugo. Odnos sredine prema ženi koja je izgubila dete. Najčešće se okrivljuje žena tretirana kao mešina kojoj je samo rađanje svrha. Sa druge strane dete nije dete, nego plod u zdravstvenoj terminologiji. PLOD. Jabuka, kruška, šljiva, dunja su plodovi. Ukusni su. Zdravi su. Koristimo ih kao gorivo za telo i omamljujuće nektare za čula. Plod ljubavi, plod sjajne saradnje, plod dobrih pregovora. Sve te nijanse ploda su ništavne za popunjavanje izveštaja lekara specijaliste. Za njega je odlazeći plod tumoroidna, neposlušna veza koja ne funkcioniše, škart prirode.

Pre nekoliko dana došla sam u Skoplje. Umorna sam. Izležavam se po ceo dan u babinom stanu i razgledam predmete. Neke kao da vidim prvi put. Uzimam ih u ruke i ispitujem njihovu strukturu.

Nikada nisam odgonetnula potpis umetnika na slici koja zauzima centralno mesto u dnevnom boravku. Lice oslikava tugu starice na samrtničkoj postelji, ali bez ikakvog žala, više je to grimasa koja govori: ”tja, i ovo prođe”. Oko glave je venac od trnja, ali nema nelagode, krvi. Srastao je. Sada je to kruna. Grudi su mlohave. Skupina masnih naslaga oko bokova i pupka od kojeg se proteže mračan put ka međunožju je starački, ali kada bi se zamislile podignute grudi i glava mlađe žene, životnijih crta lica, to bi bila trudnica ili renesansna žena. Možda bi pobudila posmatrača na erotske misli. Noge su blago raširene. Niz njih se sliva platno kojim su uvijena krsta. U pozi koja može biti i prikaz nadolazećeg porođaja kao da su se sabrali svi porođaji ovog sveta i pre nego što je Bogomajka rodila sina. Žene danas retko rađaju čučeći, ali sale za porođaje nisu potrle praiskonsko saznanje o ispuštanju deteta iz utrobe. To je metafizička bliskost. U tu predstavu starice-Isusa gleda jedan mrzak lik. I njegove noge su blago raširene, grudi za nijansu čvršće i podignutije, a glava uokvirena retkom kosom. Skaradno nudi usne za poljubac. Juda. Ismeva njenu pozu i porod koji dolazi.

Ispod slike nalazi se nadgrobna bista mog oca koju je baba u kišnom mantilu dovukla kući. U dnevnoj štampi pročitala je vest o grupi vandala koji su prethodne noći oskrnavili spomenike. Istog trena oseća oštre rezove u glavi. Trči niz stepenice i zaustavlja taksi. Stoji iznad groba posutog belom rizlom. Planirala je da je jednog dana sahranimo pored sina. Gleda u sliku. Gleda u bistu. Slika njenog sina je osmehnuta. Skida mantil. Prekriva bistu sina i pokušava da je upakuje u svežanj, stavi na grudi i ponese. Majka posrće. Popucali su joj nokti. Majka ćuti. Glavu sina lagano kotrlja. Majka je u projektu. Osmišljava arhitektonska rešenja. Majka zna kako da ga ne boli. Majka ga konačno vodi kući. U toplo. Na sigurno. Majka ulicama vuče glavu sina, tonama tešku i usput se javlja poznanicima. Majka se budi svakog jutra sa pogledom na taj nos, slepe oči, gluve uši i oblikovane brkove oko usta koja su nema. Bista ne progovara, ali sve vidi i čuje. Svake nedelje izjutra, dok je njegova majka na liturgiji moja sa njim razgovara. Na njegovoj glavi nema prašine. Prstima nežno, kao da ga miluje, začešljava mu metalne pramenove.

Oko biste je svetilište, uklopljeno da slučajni posetilac muzej-stana ne primeti ništa više osim umetničkih predmeta sa putovanja. Rezbarena posuda u kojoj se nalaze stilizovane lule, ručno pravljena duvankesa, porcelanska figura psa, nekoliko venecijanskih maski, jedno pero, minijaturna Sagrada familija, fildžan, babuška, posuda sa klikerima i ikona Bogomajke koja u naručju drži sina koji se izvija tražeći njen obraz da ga poljubi.

Pupčanik kao izvor, vrelo, iskon, klica majki i pramajki koje su se slile u jednu, onu koja me je rodila. I onu koja je njega rodila. Dve pupčane vrpce. Dve majke. Jedan fokus. Produžetak. Ja. Glumila sam da lako popunjavam prazninu i da svet oko mene nije ništa do puko trošenje vremena i progresija ka ništavilu. Nije važno što nemam oko, ruku, pola srca…

Težina: 3 kilograma 200 grama

Dužina: 52 centimetra

Ocena na rođenju: 10

Slovima: deset

Odmah zaplakala. Odmah udahnula.

Mi smo jug. Mi smo vatra. Zapisao je na prvoj strani knjige poezije Mihaila Rendžova Večnata beskonečnata pre nego što je postao večnost. Beskonačna večnost koja se i jednim delom proteže mojom telesnom konačnošću i produžava do… jednog dana u beskonačnoj večnosti.

Oca se ne sećam. Tuđe uspomene sam preuzela kao svoje. Konstruisala sam scenarija po kojima je živeo i u njih smeštala sebe. Prenosila sam ga kroz vreme i docrtavala mu bore, sede vlasi, pijanstva, ljubavnice, uspehe, kavge. Čitala sam knjige koje su pripadale njemu, volela iste pisce i glumce, slušala istu muziku. Ponašala sam se kao da je živ, evo samo što nije došao sa službenog putovanja. Žudela sam da mi neko kaže da sam ista kao on.

Moj otac je reditelj. Snima film u kojem je glavna glumica Milica Stojanova. Moj otac je mornar koji plovi surovim okeanima i donosi sa putovanja školjke iz čeljusti nemani. Moj otac je tajni agent. Moj otac je izvajao svoju glavu i u nju se pretvorio. Namiguje mi. Sluša me. Uvek je na mojoj strani. Moj otac… taj osećaj zapravo nije osećaj nego stanje. Ne umeš ni da opišeš to stanje, jer šta ti znaš o životu pre početka. Kao da iz grudnog koša vadiš klupko vune, pa ga zagledaš, malo plačeš, pokušavaš da ga razmrsiš. Misliš da si uspela. Vratiš ga u rupu i jedno vreme živiš bez tereta. Dobro si. A nisi. Ništa ti ne treba. A treba ti sve. I preživiš. Preživiš ekskurzije, mature, rastanke, prvi džoint, prvi seks. Preživiš prosidbu, venčanje, svatove, popa, kumove. Preživiš majčine suze, pomene, priče, strahove, noćne more, kafane i lomove. Preživiš.

Arhe. Princip, počelo, temelj, iskon. Pupčanik. Koren.

Trudna sam. Duboko u meni zametnulo se biće. Diše.

Zaboravljam ono malo uspomena koje nosim u sebi. Zaboravljam babu, majku, muža, Savu i Vardar, Skadarliju i Staru čaršiju, dukate i dolame. Ostavila sam cigarete. Ne otvaram fioke. Ne čitam isečke iz novina i nasumično podvučene reči. Imam tačku, tu jednu tačku ukotvljenu u moje tkivo. Plašim se. O, tata kako se plašim da je ne izgubim opet.

***

BRANKA SELAKOVIĆ rođena je 1985. godine u Užicu. Diplomirala je na katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta, Univerzitet u Beogradu.

Piše poeziju, prozu, eseje. Objavila je romane: ”Narcisi bojeni crno” (2006.), ”Kapija” (2009.), ”Ljuta sam” (2011.), ”Glineni kralj” (2016.) i zbirku poezije ”Einai” (2016.). Njeni radovi objavljeni su u mnogobrojnim časopisima, zbornicima i antologijama.

Pesme i kratke priče Branke Selaković prevođene su na engleski, makedonski i poljski jezik.

Dobitnik je nekoliko priznanja za književni rad: Nagrada Matice Srpske-Društvo članova u Crnoj Gori, Nagrada ”Miroslav Dereta” za najbolji roman ”Glineni kralj”, ”Nušićeva nagrada” za najbolju satiričnu priču festivala Nušićijada, Zlatna plaketa za najbolju pripovetku časopisa Avlija, nagrada za Najbolji esej Udruženja Sveti Sava, i nagrada za poeziju na pesničkim festivalima.

Radila je kao profesor filozofije i logike, zatim kao novinar Prvog programa Radio Beograda, u redakciji za kulturu i zabavno-humorističkoj redakciji, gde je učestvovala u stvaranju značajnih emisija: ”Neki to vole noću”, ”Kod dva bela goluba”, ”Deset i po” i drugih. Nekoliko godina je bila urednik emisija ”Dogodilo se na današnji dan” i ”Mozaik vremena”.

Saradnik je portala Al Jazeera Balkans, za koji objavljuje intervjue sa istaknutim ličnostima iz sveta kulture i umetnosti.

Živi i radi u Beogradu.

Knjiga priča ”Sinkopa” objavljuje se u septembru 2021., u izdanju IK ”Jež”.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.