ONA SE MENI NIKAD NEĆE UDATI
gledam maminu maramu
kojom je svezala glavu
u našoj ulici
ta marama je nasljeđe
koje su žene predavale jedna drugoj
isti život ista marama
i tako sve u krug
njihovo nebo je davno
gurnuto niz oblake
12 mi je godina
šporet je na verandi da se
kuća ne bi prljala
a i vruće je
mozak mi čudno funkcioniše
sve se kreće prema odlasku
dječijim rukama pokušavam
kidati vrijeme
gledam mamu da bih slike povezala
oči joj sitne se i ne vide
u pola kafe ustaje
odvaja pečenu ribu koja se
zalijepila za foliju
nervira se i preklinje što je
žensko rodila
ponavlja u sebi i maše glavom
nikad ja nju neću udati
nikad
neće ona biti ko ona Janica
pamtila je sve ženske likove iz
filmova
drobi prste u ribljem ulju
smrad truje ulicu
ne obazire se na to
jer ionako je ulica za nju
uvijek bila smrdljiva
***
SKORO NEPRIMIJETNO
vrućina silazi u grad
ljuljaju se stopala na
vrelom asfaltu
avgust je
ni vrijeme više ne diše zbog kontejnera
s lakokvarljivim otpadom
imaš pauzu
ima vremena da odeš
između zvuka i tame
okreće se vjetar za fluoroscentnim
djevojkama koje piju vodu
s hlorofilom
lijek je to protiv starenja
zacjeljuje bore
i rane
15 kapi svako jutro i smiješ se glasno
čitav dan
prolaze tako kraj tebe
kao da te nema
prosjak rastjeruje djecu koja mu
dobacuju pogrdne riječi
vrijeme je samo prostor koji se
mjeri koracima i miriš se s tim
spreman si da odeš
vjerovatno zauvijek
još jedna djevojka u crnoj
somotnoj haljini prelazi ulicu
oči joj crne barokne se osvrću
za tobom
ne zaustavljaš se ni da je
pozdraviš iako je punokrvna
onako baš po tvom ukusu
znaš to je varka u romantičnoj noći
jer tako su i drugi istrijebljeni
skoro neprimijetno
sa ovih prostora
MARICA FERHATBEGOVIĆ (1959, Živinice, BiH)
čovjek-časopis 