pred spavanje se popni na krov sunce upada u empire state
neka ti to bude dovoljno da prizoveš osećaj uspeha
sve treba pojedinačno imenovati
isplate u kešu veridbu iz panike odlazak na roštilj u srpskoj crkvi
disertacije trule po špajzevima koji se izdaju za sobe
niko nije fotografisao ljude usidrene u prvu priliku
romantizeri emigracije nisu došli na uviđaj
***
KOLIKO POZNAJEŠ POLJA
Komarac me je ujeo iznad ključne kosti. Štenci cvile pored bunara. Iza višnjika, špicasti Kopaonik probada zalutali oblak. Uskoro će avgust. Dvorište se presijava pod stopalima.
Ne izlaziš iz grada, iako te molim. Ne smetaju ti užegle pijace i vrućinom istrošeno strpljenje. Uvek se rastajemo na vrhu stepeništa. Milija ti je vreva.
Ne šaljem ti fotografije vrganja koje sam ubrala. Ne šaljem ti glasovne poruke u kojima šapućem. Ostavljam telefon u fioci, isključen, i slušam odjek svojih đonova. Slušam lišće. Čujem frekvenciju kojom bi tvoj glas parao vazduh. Htela sam da te naučim tišini. Drago mi je što nisam uspela.
***
RASTANAK
senke se već useljavaju u svaki topli kutak koji ostavljam iza sebe
***
VIŠNJA BEGOVIĆ rođena je 1995. u Beogradu. Pesme su joj objavljivane u časopisima Oblakoder, Fragment i Enklava, kao i na portalu čovjek-časopis. 2020. osvojila je drugu nagradu „Risto Ratković“ na Ratkovićevim večerima poezije, kao i treću nagradu na takmičenju „Timočka lira“. Pohađala je pesničke radionice kod Ognjenke Lakićević i Zvonka Karanovića. Priprema svoju prvu zbirku poezije.
– Što mislite, zašto baš autobus? – pita doktorica E.
– Pa, mislim da je to savršeno mjesto za izvesti napad. Gomila ljudskog mesa na jednoj hrpi. Nema mogućnosti za bijeg. A meso koje isparava svoj miris poput nervnog otrova utječe na moje živce.
– Kako se osjećate prije napada?
– Naravno, želim pobjeći. Izaći istog trena iz te velike, smrdljive, limene kutije obojane u žuto. Nekako, sve me iritira. Od razgovora sredovječnih žena o uraslom noktu do glazbe koja ječi iz loših slušalica dugonogog, prištičavog polaznika Tesline škole.
– Mmhm… Kako još?
– Pa tako, baš iziritirano. Odjednom mi se učini da više neću moći podnijeti ni sekundu daljnje vožnje, niti novo treskavo otvaranje i zatvaranje vrata, prenaglo otpuštanje kvačila i pretvrdi stisak kočnice. I nemam zraka. Guši me lim. Kao da se stišće oko mene pa počinjem osjećati laktove suputnika u svojim rebrima.
– Shvaćam… – odvrati doktorica E. – Što mislite, što bi ste mogli učiniti da vam bude lakše?
– Pa najčešće stavim slušalice i slušam glazbu. Ponekad pomogne. Kao da se malo udaljim s ovog svijeta. Ali ponekad i to iritira i samo želim tišinu. Iskreno, nikad neću shvatiti osobe koje u 6 ujutro mogu mljeti. Ali mislim stvarno! Kako-netko-može-mljeti-i-mljeti-bez-uzimanja-zraka-cijelo-fucking-oprostite-vrijeme?!
– Mhhm… dobro, slušanje glazbe, to je dobar način. Kako bi ste još mogli utjecati na svoje misli?
– Ma sve sam vam ja isprobala. Od aplikacije za meditaciju gdje vam najsmireniji glas na svijetu govori kako da misliš na neko lijepo mjesto do disanja, pet sekundi udah, dvije zadrži, sedam izdiši. Ali ne pali. Najrađe bi da sam vjernik. E, to bi moglo pomoći. Prebirala bi ona zrna s mirisom ružina drveta i ufala se u spasenje. Ali, jebiga, oprostite, i to mi otpada.
Tišinu prekine cvilež stolice doktorice E. u trenutku kad se pomaknula i progovorila.
– Pogledajmo što bi ste mogli učiniti da to promijenite. Možda promijeniti posao i raditi u gradu u kojem živite? Na taj način ne biste morali putovati. – predloži doktorica E. ohrabrujućim tonom. – Ako ne posao, možda promijeniti način dolaska? Probajte odlaziti vlastitim autom, ili biciklom, električnim romobilom čak, nije nemoguće, zar ne?
– Ah, ne znam… Probat ću nešto smisliti… A napadi? Ako se ponove? Što da napravim?
– Pričekajte… uvijek sve prođe. – osmjehne se doktorica E. ohrabrujuće.
– A jel’ bi pomoglo da uzmem više lijeka?
– Nema potrebe. Dobro vam ide. Zaista. – ponovno osmijeh.
Tišina.
– Vidimo se za tjedan dana? To je osmi… u 14 sati? Može?
Doktorica E. danas više nema pacijenata. Kad je završila s izvješćem, odlučila je da će prije odlaska kući prošetati Maksimirom. Izlazeći kroz teška izlazna vrata bolničkog kompleksa, zaplela se u kapi kiše nošene vjetrom. Umjesto šetnje, sačekala je autobus koji se pojavio s reklamom za novi trgovački centar sav drečeći u žutoj boji.
U autobusu je gužva, ljudi se naslanjaju jedni na druge brišući usput mokre kišobrane po rukavima. Novi zavoj u koji je vozač prebrzo ušao baci ju na debeljka s dlakavim rukama. Zraka nema. Samo vlaga. Beskrajno puno vlage. Od vlage joj se kosa zalijepila po čelu i zatiljku, a odjeća stisnula uz tijelo. Putnici oko nje izdišu još samo više vlage. Pokuša gledati kroz prozor, ali prozori su prekriveni sivim neprobojnim slojem vlage. Najednom joj se cijeli autobus učini poput golemog, sivog, kišnog oblaka koji jureći zasipa kišom prolaznike na nogostupu. Pomisli kako više ne može podnijeti ni sekundu daljnje vožnje, niti novo treskavo otvaranje i zatvaranje vrata niti prenaglo otpuštanje kvačila i pretvrdi stisak kočnice. Osjeti kako je guši lim, kao da se stišće oko nje. Proba naći uporište u nekoj točci, no okružena je samo suputnicima oštrih laktova i prijetećih kišobrana. Pokuša s disanjem: pet sekundi udah – dvije zadrži – sedam ispusti. Ne pomaže. Sad joj već srce ubrzano lupa, čvor se steže u grlu, a pred oči navlači mrak. U zadnji tren progura se do vrata i izađe van.
Zrak, kiša i njene suze miješaju se donoseći olakšanje i mutnu sliku žute limene kutije kako se udaljava.
***
MAJA HALAPIR rođena je 1978. u Osijeku. Živi u Samoboru. Profesorica je povijesti i engleskog jezika, zaposlena u knjižnici. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Povremeno sudjeluje u književnim natječajima. Na međunarodnom književnom natječaju Biber 2021. njena priča Trokut osvojila je 3. mjesto.
– Ako se u umjetnosti ponavljaš ona postaje dosadna. Kao i život. – Rituali su zapravo odgovori, jer iz toga nastaje nešto dublje. – Misliš da stvari treba ponavljati? – Da. Ponavljanje je prepuštanje izazovu. – Osluškujem. Ispisujem refleksije. – Čega? – Sebe. Svijeta. Svijeta. Sebe.
***
16.
– Tvoja poezija prepuna je ogledala. – Nastojim osvježiti viziju. – Kakvu viziju? – Prošlosti. Zato je u ogledalu svaki trenutak dragocjen. – U ogledalu nema ništa. Samo tvoja slika. – Ali to nisam ja. – Šta ti vidiš kad pogledaš u ogledalo? – Realnost. Ona privlači oči protiv moje volje. – Šta pokazuje realnost? – Novogodišnje ukrase. – Kakve novogodišnje ukrase? – Na koje niko ne obraća pažnju.
***
37.
– Šta radiš? – Sjedim u mraku. – Klatiš li se naprijed-nazad? – Ne. – Pa kakvog onda ima smisla sjediti u mraku? – Oblikujem novi svijet. – Iz njega isključi sebe i mene. – Zar mi postojimo? – Ako prsti klize po tijelu onda se bojim da postojimo.
***
48.
– Mislim da treba da prekinemo razgovor. – Zašto? – Zaljubit ću se u tebe. Ne bih ti to oprostio. – Budi oprezan s riječima. – I ti budi oprezna. – Kakva igra! – Šta? – Dijalozi. – Igra i ljubav prema jeziku. Šta znači pisati kratke priče? – To vi kritičari trebate znati. – Ono što ti kažeš treba postati mjera stvari. – Govoriš kao zaljubljeni čovjek. Isključuješ razum. – Kakva igra!
***
52.
– Piši mi o pjesnikinjinoj historiji ljubavi. Voljela si? Bila voljena? – Misliš da je to zanimljivo? – Nikada, ama baš nikada ne zaboravljam da si pjesnikinja. – A to znači? – Da me to izdvaja od drugih. Ili bih volio da je tako. – Opasan govor. – Za tebe. Za mene je to jezik ljubavi. – A ljubav nije opasna? – Opasno je biti bez nje.
***
63.
– Napisala sam pjesmu. – O čemu? – O križu, bogu, riječima i vođenju ljubavi. – Pošalji mi. – Strahujem da te ne prepadnem. – Zašto? – Nisi ti pjesnik, ti si kritičar. – Izbezumi me. Neka znam s kim sam igru započeo. – A strah? – Budi mimo straha.
***
65.
– Ovi razgovori me odvedu daleko od stvarnosti. – Kamo? – U jedan magični svijet. – Šta u njemu postoji? – Samo dvoje ljudi koji razgovaraju. – Metasvijet. – Nastao kako? – Između poezije i erotike.
***
MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo. Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik. Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019). Sudjelovala na više književnih festivala i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike. Članica je PEN Centra BiH. Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast. Dugogodišnja je suradnica IK „Lijepa riječ“ iz Tuzle.
Bio je pionir prodaje brze hrane u Beogradu i mesto oko kojeg se, sedamdesetih i osamdesetih, uvek stvarala gužva: pripadnici svih generacija tiskali su se čekajući na svoj par viršli u zemički i jogurt u trouglastom tetrapaku na kojem je pisalo PКB, a kasnije je treptala kravica. Viršle su se kuvale u visokim metalnim loncima, posluživale su ih radnice u belim mantilima i pucale su kada ih zagrizeš, a jogurt si užurbano otvarao zubima mu otkinuvši vrh, pri čemu bi se uvek malo poprskao po bradi. Pored viršli, u njemu su se prodavale i kobasice, senf je obično bio razređen vodom i sirćetom, a voda u kojoj su se kuvale viršle ceo dan se nije prosipala, tako da su one koje bi gustirao u popodnevnim ili večernjim satima imale puniji i izdašniji ukus od onih jutarnjih i u tome je, između ostalog, bila tajna njihove posebnosti koje se i danas prisećamo sa nostalgijom.
Crveni kiosk je na scenu, zapravo, stupio ranih sedamdesetih godina, kada je na gradskom konkursu pod nazivom „Beogradski kiosk“, čiji cilj je bio da se izjednači izgled kiosaka po gradu, pobedio projekat mladog slovenačkog arhitekte i stručnjaka za industrijski dizajn Saše Mehtiga. Mehtigov projekat kioska nosio je naziv К-67 (broj je označavao godinu projektovanja) i njegova proizvodnja se u početku odvijala u fabrici Imgrad u Ljutomeru. Po zamisli njegovog autora, kiosk se izrađivao isključivo u crvenoj boji da bi bio vidljiv izdaleka, mada je nešto kasnije počela njegova proizvodnja i u plavoj, narandžastoj, beloj i žutoj, ali te boje ipak nisu uspele da se upišu u ljudsko pamćenje poput crvene…
Veoma brzo nakon što je pobedio na beogradskom konkursu, crveni kiosk bio je izložen u njujorškom muzeju MOMA, koji ga je uvrstio u svoju zbirku industrijskog dizajna 20. veka. Ubrzo je ispunio gradove mesta bivše Jugoslavije, označavajući, istovremeno, vreme modernizacije i tehnoloških promena u njoj, i koristeći tada popularne materijale kao što je ojačani poliester i poliuretan. Neki tvrde da je bio izrađen od sličnog ili istog materijala kao i trabant. Njegova popularnost je ubrzano rasla tako da se nije zadržao samo na prostoru bivše nam naše, već je brzo preplavio i zemlje Istočne i Srednje Evrope i stigao još dalje… Кažu i do Australije.
Sa menjanjem ponude brze hrane na ulicama, tačnije, sa pojavom pljeskavica koje su sasvim potisnule nekadašnje viršle, početkom devedesetih godina menjao se i izgled kiosaka. Crveni su polako odlazili u istoriju. Da oživi nekadašnji crveni kiosk i njegove viršle pokušao je „viršlomobil“ koji krstari po raznim mestima u Beogradu, ali nostalgičari kažu da ništa nije isto i da povratka – nema.
***
ANA RISTOVIĆ (1972, Beograd) završila je srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavila je knjige pesama: Snovidna voda (1994), Uže od peska (1997), Zabava za dokone kćeri (1999), Život na razglednici (2003), Oko nule (2006), P. S. (izabrane pesme, 2009), Meteorski otpad (2013), Nešto svetli (izabrane i nove pesme, 2014), Čistina (2015) i Ruke u rukama (2019). Dobitnica je „Brankove nagrade“ za knjigu Snovidna voda (1994); nagrade „Branko Miljković“ i nagrade Sajma knjiga u Igalu za knjigu Zabava za dokone kćeri (2000); nemačke nagrade „Hubert Burda Preis“ za mladu evropsku poeziju (2005); nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja“ za zbirku P. S. (2010); „Disove nagrade“ za pesnički opus (2014) i nagrade „Desanka Maksimović“ za ukupan doprinos srpskoj poeziji (2018). Član je Srpskog književnog društva, Udruženja književnih prevodilaca Srbije, Srpskog PEN centra i Slovenačkog društva pisaca. Prevodilac je sa slovenačkog jezika sa kojeg je do sada prevela više od 30 dela savremenih slovenačkih autora. Živi u Beogradu.
povlačimo naše domove na vrške slomljenih snova napuštamo doline tijela potopljene u maglu i koračamo spuštenih pogleda pred nama stariji otisci obrasli travom, putokazi za mnoge rubove života prolazimo između stopa i putem se prorjeđujemo, širimo kao sačma i dodirujemo nove krajeve stvarnosti, svježe poglede u vječnu provaliju izgubljeni na povratku, tražimo svoje korake među sličnima, i umiremo usput na izgaženom blatu bolesni od potrage za izlaskom iz zemlje koju ne prepoznajemo u potrazi za nedirnutim tlom spremnim za konačno čovjeka gazimo sebe i ostajemo nepronađeni na prehodanoj zemlji koja nam se cijelo vrijeme strpljivo primiče u znaku svijeta
***
NEDOSTIŽNOST TRGA
nema kretanja s početka ili kraja kada se govori o tom sada nedostižnom trgu i k njemu se prilazi sa svih strana istovremeno sužavajući obruč koji uvijek promaši i zapne u neki od brojnih zvonika jer nijedan od nas ne može opisati put kojim bi se moglo, osim rastajanja i sastajanja, odrediti središte onoga grada trga kraj katedrale s kojeg promatrano, po pričama, nedostižnost znači nešto više
***
BAS BAOBAB
The Who, Baba O’Riley
pod bjeloočnicama čovječanstva raste baobab staklovinu iznutra lomi u pukotine suše – crvene žile probijaju fosile prvog skoka majmuna – čovjeka s grane udarac stopala o kožu zemlje bubanj bosih tabana uspravio je ljude ustaje dvonogo doba utišava civilizacijski bas raste bubri preživljava prvi tremor ispod buke skriven iza eksplozija sirena smijeha neprekidna pratnja početka nečujna od gradova bubnja tempo skoka s baobaba rođenje svijesti nepoštivanje lavlje grive zaborav groblja slonova suhe grane ptica grabljivica između nekoć nas i sada nas blata i stakla udara samo bas bosih tabana večerima uz plemensku vatru danima u tvornici ispred stroja u postelji pod bocama trgovima tramvajima, napuhnutoj djeci iz bjeloočnica ispada gladno sjeme baobaba niče u daljini zaborava milijardi trešti drevni bas nepromijenjen glas prije glasa odmetnut šutnji prirode i ništa nikad neće zaustaviti zov baobaba na parenje i povratak bao – bab bao – bab bao – bab…
***
TIŠINA
preostaje gašenje glasova a onda tišina bubrenja zakržljale jabuke u grlu do potpunog gušenja, smrt usta razjapljenih u nerazjašnjeno nebo…
…bit će to kada jeleni zalutaju u jutarnji voćnjak
***
LUKA IVKOVIĆ (Šibenik 1999), student agroekologije na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do sada objavljivao u časopisima Strane, Kritična masa, uvršten u zbornik Rukopisi 43 i 44, ušao u širi izbor za Prozak 2018, sudjelovao na tribini Rani radovi u Močvari i tribini Učitavanje u Booksi. Trenutno jedan od troje nagrađenih na natječaju Slovo Gorčina.
It’s hiding underground but you hear it make a sound and it says the time is come like the beating of a drum beating of a drum Lenka Schutzinger, The Pack
Uključila sam TV i pomislila: sada će da eksplodira. Četiri minuta nas je delilo od Nove godine, imali smo četiri duga minuta da se pripremimo. Čarli, međutim, nikako nije mirovao. Njegove kao dugmad crne oči skakutale su čas ka prozorima sa ulaštenim zavesama, čas bi me ispitivački posmatrale ispod zanjihanih rešetki trepavica: zabacivao je kosu, otkrivao dugi labuđi vrat, isturao dečačke grudi uokvirene crnim trakama od kože. Кrupne kapi znoja blistale su na njegovim butinama kao svetlucava slova azbuke koja se mora iznova učiti svaki put. Možda sam rekla: dovršiću ovo pivo, onda ću da se ubijem. Možda ništa nisam rekla. Možda sam samo ćutala. Program u Čarlijevoj savršeno modelovanoj glavi odgovarao je uobičajenom servilnom procedurom. You looking so hot tonight, honey, cvrkutao je. Poželela sam da zarije svoje srebrne očnjake duboko u moj vrat, da skladnim, minijaturnim stopalom nastavi da opisuje savršene krugove po vazduhu ili da najzad eksplodira, da se po izrovašenim zidovima sobe razlije njegova silikonska sluz. Minut je prošao: ništa se nije dogodilo. Najpre tiho, potom sve glasnije, napolju je počinjala kanonada. Dobermani u komšijskom dvorištu cimnuli su lancima i zarežali. Zastava u zadnjem dvorištu umirila se na koplju. Grimizni talas se razlio po sobi i potopio nas, TV je zapucketao: pojavila se slika. Sedi, Pliskine, zarežao je zapovedni, promukli glas. Кurt Rasel se cerio iz tek oživelog aparata. Nosio je crni povez preko oka i izgledao kao neko ko će stvari da istera do kraja. Isti takav povez imala sam u jednom drugom, skoro zaboravljenom životu. Tada sam nosila ime Yoshikazu Ahane i bila sam Ronin koji po kiši luta bespućima Japana. Dve kazaljke na mom satu poklopile su se tačno na broju dvanaest. Podigoh svoje pivo i zaplakah: živeli. Čarli automatski odgovori živeli i tada je mikrofon u njegovom grlu briznuo u smlačeni vazduh prvi statički šum usledili su drugi dugi piskavi zvuci nalik udaljenom plaču vozova u noći zatreptao je zakolutao očima fini nabori kože na njegovim obrazima bradi vratu povukli su se kao upaljene desni uvis u njemu je tada sve zaškripalo svaki zupčanik počeo je sumanuto da se vrti ispuštajući sopstveni umirući zvuk dok se trzao na fotelji moćne konvulzije bacale su ga napred i nazad odjednom je ustao zateturao se ka vratima šakama kidajući slapove slamaste kose koji su padali na pod okrenuo se pogledao me a onda je svaki čip u njemu prasnuo kroz sve šupljine izbacujući plavičasti dim najzad se opustio kliznuo niz zid ležao je tamo raskrečenih nogu ruku prebačenih preko krila iz usana i nosa u vijugavim potočićima curila je bela sluz nalik prokuvanom mleku uzdahnula sam nadlanicom obrisala znoj sa čela milioni svetlosnih iskri u Čarlijevim fotonskim očima formirale su savršeni krug krug se suzio u tačku tačka je blesnula i zgasla. Moja savršena ljubavna mašina napokon je bila mrtva. Ustala sam, iskapila pivo, obukla jaknu. Pažljivo sam otvorila vrata, pazeći da ga ne zakačim. Već sledeće sekunde sam bila napolju. Shimane prefektura je spavala. Stampedo je protutnjao ostavivši za sobom lom probdevene noći. Stara godina već je gurnuta u duboki kalendarski grob. Podigla sam kragnu i krenula pravo. Кada si izgubljen, onda ti je svaki put pravi, srećom sam se prisetila. Ubrzala sam korak, i pošla prema lučkim svetlima. Zamišljala sam kako negde daleko, na drugom kraju grada muškarac negovane brade, obučen u skupo korporativno odelo, provlači sigurnosnu karticu kroz skener, ulazi u lift i dugo ponire ka podzemlju; tamo, pet stotina metara ispod zemlje kroz sigurnosno staklo posmatra nepreglednu proizvodnu traku na kojoj je Čarli i desetine, stotine, hiljade njegovih drugara putovalo na završnu obradu, po softver pokreta i glasa, Spokojni i Mirni promicali su u savršenoj tišini i svi, baš svi su se smešili.
***
OGNJEN PETROVIĆ (1981) rođen je u Beogradu. Piše poeziju i prozu. Objavio knjige pesama: Prekid prenosa (2011), Kečevi & Osmice (2011), Potraži na zapadnoj strani (2018) i Jesen u vrtoglavici (2020). Iste godine štampao i knjigu kratkih priča Slepi miš i sonate. Sarađivao sa dvadesetak časopisa, objavljivao u zbornicima, pregledima, panoramama i drugim zajedničkim publikacijama. Zastupljen u izboru mladenovačke poezije Reči u izlogu grada, Mladenovac (1999) koji je priredio mr Dušan Stojković. Dobio I nagradu na konkursu Šumadijskih metafora iz Mladenovca 2011. godine i nagradu Studenskog kulturnog centra iz Kragujevca za neobjavljen rukopis. Štampan u izborima nove srpske poezije: Prostori i figure – izbor iz nove srpske poezije, priredio Vladimir Stojnić, Beograd (2012), Van, tu: Free – izbor iz nove srpske poezije, priredili Vladimir Đurišić i Vladimir Stojnić, Cetinje (2012) i Panorama nove poezije u Srbiji – Restart, priredio Goran Lazičić, Beograd (2014), Antologija srpskih pesnika rođenih u periodu 1946-1996 – Figure u tekstu – gradovi u fokusu, priredili Miljurko Vukadinović, Vidak M. Maslovarić i i Radenko Bjelanović, Kragujevac (2019). Priredio i uredio nekoliko revijalnih knjiga. Prevođen na engleski jezik. Živi i piše u Mladenovcu.
“Kao pjesnikinja dokazano vješte ruke, Sanja Lovrenčić skicira tajanstvenu Junakinju. Tko je ona? Nakon čitanja, na nama je da zaključimo. Ili da je ostavimo da se još dugo oblikuje u nama. Jer ova zbirka pjesama računa na suradnju onoga koji pomno gleda i sluša, znatiželjna čitatelja osjetljiva na jezik i njegov onkraj. Sanja Lovrenčić poziva nas na pustolovno pjesničko putovanje kroz pjesme-epizode jedne posve osobite, nikada dokraja iskazive ili pak oštro iscrtane protagonistice, a s čijim se veseljima, dvojbama, uvidima i rezignacijama s lakoćom suživljavamo.” – Dorta Jagić
(mnogostruka)
bila jednom jedna žena koja je spuštala visak u more ne bi li se izokrenulo
koja je osluškivala pomoću lijevka od zlata, sve dok joj more ne bi ušlo u uho, kroz uho u palaču
koja je pokušavala ostaviti otiske prstiju u vodi
(cvijet za cvijet)
ah, malena cvjećarica nudi svoje mrazne ljubice:
išla je po njih u duboku šumu, u duboko deblo, duboku kuću,
išla je po njih na dno mora, išla išla išla – o bože, koliko idenja! – uvijek se vraćajući, nikad ne prestajući –
i sad moli: mala trampa-razmjena, nešto za nešto, za nešto bilo što, sićušan zlatnik koji će spustiti u džep, makar da nestane, rastopi se neotporan na sve vrste mraka –
cvijet za cvijet, molim lijepo, jer sve je jedno i ne može se živjeti ne živeći
(bocca della verita)
to su velika usta istine koja je uvijek iznova osporavaju, podsjećaju gdje joj je mjesto
u trenu u kojem se budi usta se otvaraju i već se skliže kroz crno grlo premda još nije otvorila oči
treba činiti drugo, smisliti kako će postojati svaki dan drugačije, kao što zec naglo mijenja smjer
treba činiti nešto neizrecivo drugo pa neka usta u prazno zijevaju svojim istinama –
krijumčariti onkraj svakog uvida mjehurić praznine u kojemu ima mjesta za jezero –
to jezero, tu pjesmu svijeta
(prozori)
zatim je došao trenutak da sjedi iznad grada i broji prozore
a između prozora, u prozorima i onkraj prozora izvirivalo je lice –
ne smiješ pustiti pogled da ga slijedi, glasilo je pravilo koje je udahnula u trenu kad su se nebeski diskovi pokrenuli, no bilo je teško vladati očima –
slijedila ga je, izbjegavala, lovila u svojoj izabranoj nijemosti – širokim kistom brisala, izvlačila na vidjelo –
no prozori su ostajali neizbrojani i trebalo je počinjati iz početka –
iz početka koji se uvijek iznova gubi između očiju, u kutu usana ili gdje već –
sabrati se, izoštriti pogled-naslijepost, posezati sve dok ne uhvati
svoj lijepi kristalni bodež
(neki dani)
dolaze dani u kojima ima previše očiju – između, u dubini, bol od tolikog gledanja
dolaze dani u kojima nema snage uzeti metar i odmjeriti: toliko do orbite, toliko do križanja putanja, toliko do crnih diskova koji bacaju na nas nešto obrnuto od sjene
dolaze dani u kojima svim svojim očima zuri u zrcala i vidi kojekakve tropske ptice –
ponavljaju: planino! ponavljaju: oj-ti-livado!
upijaju boje, svijet postaje bljeđi, one ne postaju šarenije
od zurenja u te prizore krv joj počinje tražiti mjesto za izlazak, crvena i bijela zrnca sudaraju se i stvaraju buku nimalo nalik velikom odjeku u kojem bi trebala stanovati
(množeći rijeku)
i još ona koja je množila rijeku, jednu pretvarala u šest –
naporan posao, nesagledivo dugotrajan, to kopanje korita i korita
i budući da je bila vrlo, vrlo temeljita, sadila je vodene trave po strogo utvrđenom planu, no vode u izvoru nije bilo dovoljno, jednostavno nije –
mislila da mišlju može riješiti, mislila vodu u kamenu u nebu u svim bijelim stvarima – zviždaljke je izrađivala da joj prsti ne budu besposleni, za svaku rijeku jedna zviždaljka, no vode nije bilo dovoljno, jednostavno nije –
ne, ne potoci! što će mi šest potoka umjesto jedne rijeke!
objašnjavala je svojim letećim životinjama uzalud se nadajući da će joj priteći u pomoć tako bestjelesne –
i trebat će zatrpati, i trebat će se odreći –
ali kojega od tih suhih korita, svoje dječice od zraka, svojih posteljica od zemlje?
(kaligrafija)
i kad se zaposli, oboruža kantama boje i metlama-kistovima pa povlači liniju kroz cijeli grad –
i krovovi, i krošnje, i nebo! –
to je tek oznaka, broj toga dana u koji prebrzo ulazi, iz kojeg prebrzo izlazi
(mikroproza: niti)
bila jednom jedna žena koja je živjela među šarenim nitima
kad god bi nešto novo započela zavezala bi novu nit za svoj strop od ribarskih mreža, svaki nastavak obilježila čvorom, dodatkom koji čeka sljedeći čvor –
a zidovi su bili oblijepljeni riječju sutra
i bilo je malo baš dugačkih niti
no zato je strop bio okićen bezbrojnim šarenim počecima
zašto si ovdje? pitali su je vlasnici kuće
nitko ne može biti vlasnik nečega što ne može trajati, rekla je i zavezala nov končić
i svaki, baš svaki bio je drugačije boje od ostalih
(boja vode)
početkom jeseni sklapa kišobran, pušta da je rastopi kiša
(gradovi i predgrađa)
ona polazi – izlazi – iz razrušenog grada – sada mi dajte drugi!
prostora je malo, možeš dobiti zaselak neizvjesnih granica –ne, ne granice! – gabariti? – koješta, broj kuća! – jedna do nijedna – ne, to su posve pogrešni pregovori, bijele košulje, plavo nebo, to je moj zaselak –
ona izlazi iz razrušenog predgrađa – ne može se reći da je to bila neka veličanstvena arhitektura, veličanstvenost je drugdje – hajde, izmisli još jednu palaču, ne uvijek tu kućicu od lišća!
ona gradi kućicu od lišća, no ni to nije baš jednostavno – previše? premalo? – glatko i prazno od tog materijala ne može –
ona izlazi iz razrušenog grada i stavlja crn povez preko očiju – ah, zanosna prohladna svila poništava ograničenost tih prizora! – otvara oči, gleda u crnu svilu: uzorak koji zaustavlja
(na mračnom mulu)
odakle se izdvojila ta papirnata, s progorenom sredinom: mali vijenac vatre, unutra bijel pepeo –
ona je brod
koji na mračnom mulu otresa lance i konope
pušta nove: korjenčići moji, vitice!
no dobri majstori znaju: moraš sjekiricom!
ne možeš stajati na pristaništu, vrijeme je da se otisneš, uvijek je vrijeme da se otisneš!
lijep crn brod otiskujući se ispušta mek drven zvuk s lakim ukrasima –
i kako se moglo dopustiti da ga razjede tolika crvotoč
da rađa papirnatim vrištećim ženama koje gore?
(novo ime)
u najduljoj noći
traži novo ime koje će je zakriliti:
u njemu mora biti život iz stabljika i voda s izvora i more sa svim svojim smjerovima i jezero u kojem se skriva pjesma svijeta – i krute zimske trave i opalo lišće u svim bojama topao životinjski dah
i krljušti, perje, čaporci, krilatost, i-let-i-pjev prsti u glini sve tkanine sa zelenog razboja
osluškivanje: zar slavuj? već kukavica? jesu li se vratile divlje patke – listovi – listići – listanje – listje – suglasje, klasje – otisci, ljušture, tragovi, mineralna tvrda obojenost mjesečeva staza preko grada disanje, disanje
***
SANJA LOVRENČIĆ, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće i Zlatna riba i istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada “Gjalski” 2007), Martinove strune / Martins Seiten (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018). Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te dviju zbirki autobiografskih zapisa: Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih (2017.) i Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila je nagradu “Grigor Vitez”. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” 2012. Boravila je u rezidencijama za pisce H.A.L.D. (Hald Hovedgaard, Danska, 2014.), OMI International Arts Center (Ghent, SAD, 2015.), Villa Yourcenar (Francuska, 2016.), Chateau de Lavigny (Švicarska, 2017.) i Q 21 – MuseumsQuartier (Beč, 2017.).
sinoć sam opet sanjala bejrut čitav grad satkan od tvojih riječi i sjećanja posvojila sam ih, sada su jednako moja kao i tvoja jecaj maaloufove trube poznata tema koja postaje ozračje melanholije u duhanskom dimu, otrovnom oreolu iznad naših glava jednom si legao u snijeg i rekao da bi mogao umrijeti slušajući me kako pjevam
guglam – does it ever snow in Beirut?
krv umirućeg sunca razliva se u smog zgrade i ulice gube obrise u tom nečistom mrtvilu sa istoka, nešto južno, smrad paljevine
naravno da sanjam bejrut, zaglavljena u sarajevu
pijane djevojke polunage slikaju murale rigotinom po fasadama to je okej fasade su ionako pune rupa od gelera starijih od neshvaćenih umjetnica
izbjeglice iz tuđih ratova na ovim ulicama prodaju papirne maramice u vremenu u kojem hara papirna prehlada papirne maramice za papirne sline i papirne suze pod papirnim okom papirnog mjeseca
naravno da sanjam bejrut, ali ne onaj pravi nego tvoj i moj, posuđen iz tvojih sjećanja veličanstven, vječan i topao lijep uprkos ožiljcima neprekidnih ratova i dok budna hodam tim nepostojećim gradom umalo me udari postojeći tramvaj u vrlo postojećem sarajevu
guglam – are there any trams in Beirut? jedan belgijanac profesor (koji je kao i svi isfrustrirani jarci na koje nabasam imao neku fiksaciju na mene) rekao je da je fotografisao naše sarajevske tramvaje njemu su oni egzotični, kao muzejski eksponati stariji od njega vrhovi njegovih sivih brkova bili su žuti i balavi oči buljave i prošarane popucalim kapilarima na temporalnom mišiću nabrekla arteria temporalis dok me gledao a kada je odlazio ostavio je pozdravljanje sa mnom za kraj sa svima se rukovao samo mene je poljubio u oba obraza kad je prepoznao da sam se sasrala od straha poljubio je i ostale prisutne (i muškadiju i ženke, pa čak i našeg profesora domaćina) i šeprtljavo se odgegao niz štrosmajerovu
a bio je filmadžija i imao je fobiju od debelih žena (u svemu treba naći trun ironije i trun humora, tako treba, da lakše preživimo, rekli su mi)
guglam – are there sexually frustrated sad old men in Beirut?
stanem kraj onog semafora u kulovićevoj opet treperi narančasto i sjetim se kako si me onda baš tu smjelo poljubio i kako si samo pola sata kasnije rekao “bit će rata ja ću poginuti i ti ćeš napisati pjesmu o meni” smijala sam ti se u lice “šta ti znaš o ratovima i ratovanju, bolan ne bio pa ti imaš najmekše ruke na svijetu i tako si sav svilenkast i nježan ti si samo za milovanja toliko si blag, da te potope u šoljicu tople vode ne bih znala jesi li to ti ili čaj od majčine dušice” a ti si bio ozbiljan i natjerao si me natjerao si me da obećam “okej, napisat ću ti takav ep da će se gusle izlizati dok ga odguslam” i još si me malo ljubio da bi me tek tako pustio i napustio “ti ćeš napisati pjesmu o meni”
o čemu? o tebi? evo, pišem ti pjesmu tri godine kasnije ja (za razliku od nekih) održavam obećanja samo nema gusli, ipak imam malo dostojanstva pa ne pravim potpuni cirkus od vlastitih emocija
guglam – do people keep promises in Beirut? ne znam da li si stigao upratiti, ali tvog obećanog rata još nije bilo a zvučao si stvarno ubijeđeno u to kao onda kada si sam otkrio sebi rak na dušiku ili kamen u bubregu (trenutno su to dvije jedine hipohondrične epizode kojih se sjećam a bilo ih je stotine) nije tebi lako sa tom tvojom hipohondrijom ratohondriju od tebe ne moram posuditi nama – rođenim prije nego su se devedesete razdanile to je urođeno stanje, zajedno sa urođenim nostalgijama i urođenim osjećanjem postapokalipse guglam – do babies born in Beirut have an innate fear of war?
sinoć sam sanjala bejrut i sanjala sam tebe za to krivim decembar – mjesec u kojem mi običajno najviše nedostaješ i onaj jedan dan kada sam prelazeći cestu u ulici kulovića osjetila tvoj miris u svojoj lijevoj nozdrvi pa se tu zadržao kao nakupina gnoja i ne popušta me sedmicama bejrut kojeg sam sanjala i ti kojeg sam sanjala ne postojite i ja sam toga vrlo svjesna sve je to ukaljano ili pozlaćeno subjektivnim sentimentalno je i patetično trivijalno u ovoj pjesmi nema mjesta za priznanje vlastite sumanutosti (nakon toliko vremena, ja tebi još uvijek pišem, prezirući se zbog toga) ni za tvoje ideološko sunovraćenje (ono će možda da posluži kao siže za neku komediju karaktera, ili nešto slično)
guglam – does shitty poetry exist in Beirut? I guess it does now.
p.s. više ne pjevam kao nekad, mislim da bi trebalo da znaš tek kad mi je jezik natekao od alkohola imam hrabrosti pustiti glas i nadati se da me negdje daleko čuješ i umireš slušajući kako moje glasne žice trepere od straha da si ti za mene najveće i najtrajnije voljenje i kako me to sve boli više od nadolazeće kataklizme i svih ratova koje ćemo tek doživjeti
januar, 2020.
***
PILLOW TALK, on
Ne razumiješ šta ti zapravo hoću reći Kada kažem da želim da te konzumiram: Doslovno želim da te unesem u sebe Da pojedem tvoj mozak Tvoje ruke, obraze i usta Tvoje riječi Da sve to u sebe strpam, progutam Da te provarim i upijem u ćelije Pa da onda konačno Postanem kompletan
Kada prelazimo mostove nasumičnim odabirom Šetajući ovim sjebanim gradom Rijeka je pod nama ledena, A ti si topla i živodajna I ležerno pričaš o smrti Dok nam žile žudnjom kucaju u isprepletenim prstima
Ako umrem prije tebe Kažeš da ću visiti nad glavom svi tvojih budućih ljubavnika Besramno ćeš me eksploatisati u svojoj poeziji Kažeš, a ne vjeruješ u to, Bol za mojom izgubljenom mladosti bit će tvoja karta u bolji svijet, na Novi Zeland, možda čak…
Ako umreš prije mene Kažem ti da ću vjerovatno – pecati.
I ti se smiješ I ja se smijem I smijemo se Dok ne zašutimo
Naša bliskost je tvrda čahura U njoj žemo razviti krila Stopljeni u jedno Ulijepljeni sluzavom supstancom bitka Ne sumnjam
Ali i dalje ponekad imam potrebu Da te u jednom zalogaju progutam
*
PILLOW TALK, ona
Šutimo u bašti slastičarne “Kod Amira” Mlitavi i pokisli
Jedino smo čvrsti i istrajni U držanju za ruke
juni, 2021
***
MIRNA GOSPOĐA MIRNA IZGUBILA JE SVOJ MIR
Raspolućenje posljednjeg atoma snage Pretvorilo je staloženu i mirnu gospođu Mirnu U neukrotivu goropadnicu tragičkih razmjera
Svi oni leksilijumi propisani za svakodnevne neuroze Hiljade sati slatkih turskih melodrama Više ne mogu da otupe njen organ za razmišljanje
Iza staklastih okna neumorno rade parne mašine Hrđavi gorostasi iz palih režima Ne može da spava gospođa Mirna U kotlovnici trauma temperatura je davno Dosegla, pretegla kritičnu tačku ključanja
Prijetimo eksplozijom – Više ni mekane ručice unučice Une Ne mogu da ohlade vrelo čelo Kaže, krajem osamdesetih je počelo I od tada nikako da stane
Šište i škripe nepodmazane preslice smisla U hipnotičkom praćenju loptica na bjelosvjetskom turniru Ping-pong politikanstva U ozračju dramatičnih džinglova informativnih emisija I cviljenju Šindlerove violine na prilog o sirotinji Tu je negdje nekada staložena i mirna gospođa Mirna Izgubila svoj mir
Zato sada svi strahujemo od erupcije supervulkana koji čuči u toj sitnoj ženi bistrih očiju I prodavači u trafikama I revizori u trolejbusima I šalteruše u Elektroprivredi Svi osjetimo šta se sprema, Malo nas je strah, ali smo i radoznali
Nedjelja je uspavana obilnim ručkom, naduta od dokolice Napeto komšije ćure kroz prozore iz nebodera, Eno je, nosi smeće do kontejnera za reciklažu Sad bi nekada trebalo konačno da pukne, Svako malo Sad nekad
maj, 2021.
***
EMINA KOVAČEVIĆ rođena je u Jablanici, odrasla je u Mostaru, a školovanje završila u Sarajevu. Apsolventica je na odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Bavi se dramom, dramaturgijom, radiodramom i poezijom. Dobitnica je stipendije “Fondacije Karim Zaimović” za akademsku 2019/2020. godinu. Na ovogodišnjem, 50. izdanju Slova Gorčina njen rukopis poezije “Skice iz Unicef sveske” odabran je među tri nagrađena.
Peti je sat iza ponoći. Java je mamurna i pusta. Niz ulice se zrak kotrlja u snenoj onaniji ljetnih mirisa. Već dugo hodam i čini mi se da se ne mogu zaustaviti. Svijet se otkriva onima koji putuju pješke. Na putu sam dugog oproštaja i ne mogu stati. Taj čas nikada ne smije doći. Gledajući u zakrivljenu leću TV prijemnika, u stanu izgubljenom negdje u Tokiju, jedan filmski genije govori o suvišnosti slike svijeta pored toliko televizijskih ekrana. Javu ismijava njen preobražaj; samo neuništiva mimika može trenutačno prognati stvarnost u zaborav. Oni koji putuju pješke crtaju okvir svijeta. Oni koji sanjaju pješke crtaju okvir bez svijeta.
Ne sjećam se trenutka početka zaborava, kao što se ne sjećam prvih sekundi svojih snova. To nije nikakvo čudo, već samo moja potreba za trezvenim iščeznućem, za činjenicom nestanka. Zaboravila sam da se krećem, ne prepoznajem okolne fasade. Prije nekog vremena, starija poznanica mi je opisala scenu iz svog života na početku rata – bila je to prva granata koju je ikad čula i od straha je počela lutati, zaboravivši put do fakulteta. Uspjela se sabrati tek kada se žmireći prepustila inerciji tijela i pustila ga da, kao i bezbroj puta do tada, pređe poznatu putanju. Bilo je to svjesno izazvano mjesečarenje. Gotovo da bih se mogla prepustiti istoj ideji – potajno osuđujući svoju nemaštovitost kao simptom mediokritetstva – da se iz daljine nije čuo jak grč vjetra od kog sam porivno skrila tjeme. Iznad moje glave vinulo se jato. Rasute po svodu, ptice liče na sazviježđa. Svjetlost je obrasla u sivo perje. Sve mi se to čini kao dalek prizor, idilično komešanje, strune gradskog pejzaža na još netaknutom jutarnjem zraku. Od mene do tog pozorja uvijek je ista, uramljena daljina, a njene su mi ivice orijentiri. Promatram ih kako trnu u magli, čekam da puknu od hladnoće. I ja ju, na jarkom suncu, osjećam. Zamišljam kako se put crvasto savija prema tlu, poput ponornice. Samo sam jednom molila zemlju da se otvori; željela sam da mi tijelo do te mjere utrne da strese svu tvar i sve boje sa sebe, da ostanem tanko staklo, prazan praporac.
Obješeni zvonik udara prvu četvrt. Pod jakim odjekom stresam plećke, osjetivši tutanj boli ispod majice. Kao da mi je niz leđa razapeta žica, a ne zalutala vlas kose. Blizu ponoći sam počela zaboravljati. Lice svijeta postalo je smiješnim, hvatalo je dah, a ja sam ga već jednom gledala kako umire. Neke uspomene iz tog davnog perioda ostale su zanemarene, poput ugruška krvi u ušnoj školjci. Kapcima sam se sakrila od njihovog besmisla, a on mi je u ponoć opet došao pred oči. Koliko sam puta trijezno zaboravila apsurdnost nečeg i koliko je puta to bezumlje s namjerom, zarad puke vjere, smeteno? Zaboravom se čuda dopuštaju. Zbog tako izazvanog, tobožnjeg trika, ja sada ne znam kako, ne znam kako se zaustaviti. Pod svaku cijenu treba uteći, pod zemljom poput ponornice teći.
Jedan čovjek spava na autobuskoj stanici. Oko njegovih leđa se, poput oklopa, savila limena šipka. Kroz usne mu se provlači pisak daha, diže okovratnik košulje. Nadam se da nakon buđenja neće glavu naglo zabaciti unatrag i povrijediti potiljak. Nadam se da mu san nije bolan. Za lijevim uhom mu je udjenut uvenuo cvijet. Čini mi se da taj čovjek već odavno spava.
Banalnost koju sam si priznala prije nekoliko sati prvi put sam susrela nakon razvoda. Bila je to prva i jedina sekvenca mojih snova sa istim motivom, koji se u roju suludih mutacija, na kraju, raspao. Jutros sam se sjetila jednog od tih snova. Očuh me je pratio ulicama naselja u kom smo živjeli tokom mog djetinjstva. Bježala sam od njega i u jednom prolazu primijetila da mu je lice drugačije, ogriženo očajem bijesa. Potom sam čula glasove iz nepoznatog pravca. Govorili su mi da je našao masku sebe i otad izgubio um. Pogledala sam ga bolje: bila je to drvena, jarko obojena maska, sa oštrim linijama brade i jagodica, sa crnim, drvenim očima. U tom času me je spazio pa sam nastavila bježati, sve do buđenja.
Susret koji se desio oko ponoći ličio je na susret s očuhom, prije mnogo godina. Gledao je u nekom drugom pravcu, no ja sam se bježeći glavom bez obzira – izgubila.
Trg je zarastao u kitnjaste plastične krovove izložbenih šatora. Sunčeva razvaljena vilica klatila mi se oko stopa; ne osjećam umor, samo znoj, koji se duž razdjeljka počinje skupljati u nisku masnih kapi. Otvoren prostor platoa je bio loša ideja, stoga se vraćam ka autobuskoj stanici. Tako ću provesti još vremena sa sjenkama duž uskih ulica. Duboke udisaje ometa mi ona vlas kose. Kao mala sam se često strašila da mi uholaža vreba uho dok spim, a vlas kose bila je drugo po redu od mojih umišljaja samoranjavanja. Zavlačim ruku pod majicu uz jak tresak trupa. Tu ne nalazim dlaku, već golublje pero. Puštam da mu graške znoja otrese zrak, potom ga kačim za uho, naslanjam na obraz. Dobro je da sam pobjegla – nisam slutila da ću te susresti i dobro je da sam bijedno pobjegla, zadržala dah i mukom se odbranila od uvreda što su plesale na vrhu jezika. Ti uopće ne sličiš mom očuhu. To bi bio kliše. Ti meni sličiš i stoga je uistinu dobro da sam pobjegla. Sad smo svi mrtvi jedni za druge.
U sporednim ulicama zrak protiče gusto pa se u rana jutra pričinjava kao memljiva, gasna zavjesa. Šta bi se desilo da se atmosfera počne nekontrolisano, poletno zgušnjavati? Zaledio bi se svijet, konačno stasao u svoj statični okvir. Skorenih stopala naslanjam se na limenu prozorsku klupicu, duboko udišem i obećavam sebi san nakon neprospavane noći. Plačem, a moje suze lebde oko mene.
***
LAMIJA MILIŠIĆ je književna kritičarka i teoretičarka književnosti. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, a magistrirala 2018. na temu „Joyceov ‘Finnegans Wake’ i McCarthyjev ‘Remainder’: kodiranje i jezičko raslojavanje“. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Dugogodišnja je dopisnica časopisa za književnost i kulturu „Život“, a njene eseje, književnoteorijske tekstove, kritike i naučni rad objavili su časopisi i portali: „Umjetnost riječi“, „Novi Izraz“, „Strane“, „Dunjalučar“, „Oslobođenje“, itd. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i videoigre. Od 2020. godine je sekretar P.E.N. Centra u BiH.
Samo jedan mali slap koji pada preko jezika survava se niz bradu na teritoriju srca zamrzava u trenu napregnutih pluća čeka otapanje u rano jutro kad ptičji cvrkut najzad zagluši uporni kašalj i gorku suzu
***
VRHOVI PRSTIJU
Hoću jednu brzu sliku munjevitu neprevodivu što ne opisuje ne pripoveda gde nema lica junaka pripovedača autopoetike metapoetike doživljenog ja pišućeg ja
pisanje je ipak trpno stanje ako ne računamo pritisak vrhova prstiju po tastaturi i okrutno iznenađenje na ekranu
a drvo povijeno nad balkonom meko miluje moju ruku
treperi lišće
***
POVREDA BELINE
22. juna 2019. godine jesam li bliža tebi
ili si ti još dalja od mene u ovoj letnjoj sparini
u kojoj nema više sna koji liči na javu niti obratno
gde reč ne zamenjuje drugu reč već iza i ispred nje miruje nepostojanje progonstvo metafore
zaustavljen rečni tok koji nikako da stigne svom ušću
gde nastane pesma tu više nisam ja već povreda beline
transfuzija šumova i mirisa konačni oproštaj iza zatvorenih vrata
***
AORIST
Jedna mlada pesnikinja reče kako pesnici danas moraju da izbegavaju aorist metafore, simbole, ali mogu na primer reći „Sjutra I’m gonna leave you‟ – kako to zvuči savremeno.
No, bez obzira na jezičku situaciju polurazumljivu i neizvesnu ja se uhvatih za taj aorist pređašnje svršeno vreme, u nemačkom bi valjda tome legao neki Präteritum, da ne budem pretenciozna.
Ali mnogo je dešavanja koja opisuju pesnici i pisci koja se završavaju i pre no što počnu –– Odoh, na primer, kažem svaki dan, i ne razmišljam u kojoj sam vremenskoj dimenziji.
Da li sam otišla da li sam tek prešla nogom preko praga da li me ko vuče za rukav da se vratim
***
SAN JESENJE NOĆI
Dosada ima svoju ritmičnost čak i onda kada je ne sledi:
na primer, summer dream skoro do četiri posle podne
a iza toga survavanje u ambis ove novembarske kratkodnevice, jesen usamljenika, kako pesnik kaže.
Pogled u zavežljaj trenutaka koji ubrzavaju časovnik, gađenje nad hrpom pesama kao nad poluugašenim pikavcima,
želja da mi kroz telo prostruji sneg da se stišaju svi glasovi da bih bolje čula, da bi bolje čuo.
Svi ti parčići iznova i iznova prekidanog sna slažu se godinama u istim licima u istim užasima
***
BOJANA STOJANOVIĆ PANTOVIĆ (1960, Beograd) redovna je profesorka na Odseku za komparativnu književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Bavi se naučnim i kritičkim radom, piše poeziju i lirsku prozu i prevodi sa slovenačkog. Pored brojnih monografija i radova iz oblasti nauke o književnosti objavila je sledeće pesničke zbirke:
Beskrajna (2005)
Zaručnici vatre (2008)
Isijavanje (2009)
Lekcije o smrti (2013)
U obruču (2017)
Povreda beline (2021)
Dobitnica je nagrada Gordana Todorović, Hadži Dragan Todorović, Đura Jakšić, Vasko Popa, Kondir Kosovke devojke, kao i priznanja za kritički i naučni rad Milan Bogdanović, Isidorijana i Čedomir Mirković.
čovjek-časopis 