LJETNI BLUES
Mogla sam tako uživati…
Ovo ljeto je bilo zeleno i znojno
prepuno sunčevih sjena
na napuštenim secesijskim fasadama.
Ulice su napokon postale prohodne,
tramvaji gotovo poluprazni
i bilo je toliko slobodnih klupica po parkovima.
Mogla sam tako uživati…
Ovo ljeto sam radila u skladištu
i bioritam mi se nasilno promijenio.
Pod stankom sam u uniformi
odustala od finoće i sjedila na asfaltu
pred trgovinom po turski i pušila.
Jedino što mi je preostalo
bio je zdrav apetit pluća da u potpunosti ne poludim
od svakodnevne palete ljudskih gluposti.
Sjedeći tako po turski,
naišao je neki muškarac i mislio da prosjačim.
Htio mi je dati čak pet kuna
samo nije znao kamo da ih stavi
pa ih je nespretno spustio
na onu moju žensku stvar u trapericama.
Vratila sam mu tih pet kuna.
Otpuhnula dim i gotovo, s pauzom je gotovo!
Mogla sam tako uživati u ljetu,
zelenom i znojnom ljetu prepunom sunčevih sjena.
I svi mi u trgovini, u skladištu…
I Dario, i Ivan, i zaštitar i ja s diplomom.
To nije posao za žensku,
spomenula mi je u prolazu stara purgerica,
dok sam nosila vreću krumpira i pokušavala izbjeći
ruke zaštitara koje su me stalno nalazile:
između polica, u hladnjači ili kod lifta
i nisu odustajale od dodira ni poziva za kavu.
Mogla sam tako uživati ovo ljeto.
Sve nas je snimala videokamera u trgovini.
Čak i Darija i mene dok smo se presvlačili
jedno do drugoga u uniformu iz smjene u smjenu
i pretvarali se da se ne gledamo.
Mogla sam tako uživati ovo ljeto,
jer krajem kolovoza Ivan nije imao
nikakva problema sa sramom
i nije mi više dao da odlazim na pauzu pušiti sama.
Ivan je bio otvoren
i više nisam sjedila po turski na asfaltu.
Mogla sam tako uživati ovo ljeto…
Samo da sam neka druga, neka druga osoba
i da nisam tako prokleto umorna od svega.
***
SENIZLIK*
Nevolja je uvijek u umu.
Lako se ljušti kao kikiriki u ljusci.
Ostavljajući za sobom silan nered.
Ja volim takav nered, poslije njega si zdravo žedan.
Umorna sam od laveža razigranih pasa
i cvileža ljuljački.
Nekako sva drhtim na suncu, nedostaje mi tvoj smijeh,
onaj koji ti ostaje dugo i iskreno u očima.
Nevolja je u umu
koji krivo razumije stvari i gricka srce.
Srce što je posađenu sjemenku
definiralo nužno kao stablo
točno te i te vrste, tog i tog naziva, iz te i te porodice.
Jutros me pogledao moj odraz i točno je znao
što ga čeka u ponavljanju svakodnevnice.
*Senizlik: prev. s turskoga jezika = nedostajanje jedne konkretne osobe, beztobost
___________________________________________________________
JOSIPA MARENIĆ rođena je 22.2.1982 u Zagrebu gdje je završila fakultet i pustila korijenje.
Objavila je zbirku poezije Let ruku (vlastita naklada) i znanstveni rad predugog imena, neke književne osvrte po portalima, par priča po zbornicima. Njezina poezija se može naći razasuta po časopisima Zarez, Riječi, Republika, Alternator, Balkanski glasnik, Čovjek Časopis, Booke.hr, također u nekim zbornicima i Antologiji Jutra poezije. Vodila je tribinu Pjesnički dvoboj u suradnji s Centrom za kreativno pisanje, čije je radionice pohađala. Aktivni je član udruge Jutra poezije i sudjeluje na svim tribinama na kojima može sudjelovati poput Pamele, Stihovnice u Sisku, Zagrijavanja, Odvalimo se, Učitavanje i mnoge druge. Također je sudjelovala u humanitarnoj inicijativi „Di si bio 2020“. Ove godine joj je u nakladi Jutra Poezije objavljena knjiga Pjesme koje ti pripadaju.
čovjek-časopis 