– Što mislite, zašto baš autobus? – pita doktorica E.
– Pa, mislim da je to savršeno mjesto za izvesti napad. Gomila ljudskog mesa na jednoj hrpi. Nema mogućnosti za bijeg. A meso koje isparava svoj miris poput nervnog otrova utječe na moje živce.
– Kako se osjećate prije napada?
– Naravno, želim pobjeći. Izaći istog trena iz te velike, smrdljive, limene kutije obojane u žuto. Nekako, sve me iritira. Od razgovora sredovječnih žena o uraslom noktu do glazbe koja ječi iz loših slušalica dugonogog, prištičavog polaznika Tesline škole.
– Mmhm… Kako još?
– Pa tako, baš iziritirano. Odjednom mi se učini da više neću moći podnijeti ni sekundu daljnje vožnje, niti novo treskavo otvaranje i zatvaranje vrata, prenaglo otpuštanje kvačila i pretvrdi stisak kočnice. I nemam zraka. Guši me lim. Kao da se stišće oko mene pa počinjem osjećati laktove suputnika u svojim rebrima.
– Shvaćam… – odvrati doktorica E. – Što mislite, što bi ste mogli učiniti da vam bude lakše?
– Pa najčešće stavim slušalice i slušam glazbu. Ponekad pomogne. Kao da se malo udaljim s ovog svijeta. Ali ponekad i to iritira i samo želim tišinu. Iskreno, nikad neću shvatiti osobe koje u 6 ujutro mogu mljeti. Ali mislim stvarno! Kako-netko-može-mljeti-i-mljeti-bez-uzimanja-zraka-cijelo-fucking-oprostite-vrijeme?!
– Mhhm… dobro, slušanje glazbe, to je dobar način. Kako bi ste još mogli utjecati na svoje misli?
– Ma sve sam vam ja isprobala. Od aplikacije za meditaciju gdje vam najsmireniji glas na svijetu govori kako da misliš na neko lijepo mjesto do disanja, pet sekundi udah, dvije zadrži, sedam izdiši. Ali ne pali. Najrađe bi da sam vjernik. E, to bi moglo pomoći. Prebirala bi ona zrna s mirisom ružina drveta i ufala se u spasenje. Ali, jebiga, oprostite, i to mi otpada.
Tišinu prekine cvilež stolice doktorice E. u trenutku kad se pomaknula i progovorila.
– Pogledajmo što bi ste mogli učiniti da to promijenite. Možda promijeniti posao i raditi u gradu u kojem živite? Na taj način ne biste morali putovati. – predloži doktorica E. ohrabrujućim tonom. – Ako ne posao, možda promijeniti način dolaska? Probajte odlaziti vlastitim autom, ili biciklom, električnim romobilom čak, nije nemoguće, zar ne?
– Ah, ne znam… Probat ću nešto smisliti… A napadi? Ako se ponove? Što da napravim?
– Pričekajte… uvijek sve prođe. – osmjehne se doktorica E. ohrabrujuće.
– A jel’ bi pomoglo da uzmem više lijeka?
– Nema potrebe. Dobro vam ide. Zaista. – ponovno osmijeh.
Tišina.
– Vidimo se za tjedan dana? To je osmi… u 14 sati? Može?
– Može.
Zujanje printera, škrabanje kemijske, udarac štambilja.
– Evo, izvolite… pa se vidimo.
– Hvala. Doviđenja.
Doktorica E. danas više nema pacijenata. Kad je završila s izvješćem, odlučila je da će prije odlaska kući prošetati Maksimirom. Izlazeći kroz teška izlazna vrata bolničkog kompleksa, zaplela se u kapi kiše nošene vjetrom. Umjesto šetnje, sačekala je autobus koji se pojavio s reklamom za novi trgovački centar sav drečeći u žutoj boji.
U autobusu je gužva, ljudi se naslanjaju jedni na druge brišući usput mokre kišobrane po rukavima. Novi zavoj u koji je vozač prebrzo ušao baci ju na debeljka s dlakavim rukama. Zraka nema. Samo vlaga. Beskrajno puno vlage. Od vlage joj se kosa zalijepila po čelu i zatiljku, a odjeća stisnula uz tijelo. Putnici oko nje izdišu još samo više vlage. Pokuša gledati kroz prozor, ali prozori su prekriveni sivim neprobojnim slojem vlage. Najednom joj se cijeli autobus učini poput golemog, sivog, kišnog oblaka koji jureći zasipa kišom prolaznike na nogostupu. Pomisli kako više ne može podnijeti ni sekundu daljnje vožnje, niti novo treskavo otvaranje i zatvaranje vrata niti prenaglo otpuštanje kvačila i pretvrdi stisak kočnice. Osjeti kako je guši lim, kao da se stišće oko nje. Proba naći uporište u nekoj točci, no okružena je samo suputnicima oštrih laktova i prijetećih kišobrana. Pokuša s disanjem: pet sekundi udah – dvije zadrži – sedam ispusti. Ne pomaže. Sad joj već srce ubrzano lupa, čvor se steže u grlu, a pred oči navlači mrak. U zadnji tren progura se do vrata i izađe van.
Zrak, kiša i njene suze miješaju se donoseći olakšanje i mutnu sliku žute limene kutije kako se udaljava.
***
MAJA HALAPIR rođena je 1978. u Osijeku. Živi u Samoboru. Profesorica je povijesti i engleskog jezika, zaposlena u knjižnici. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Povremeno sudjeluje u književnim natječajima. Na međunarodnom književnom natječaju Biber 2021. njena priča Trokut osvojila je 3. mjesto.
čovjek-časopis 