IZLAZAK IZ OBEĆANE ZEMLJE
povlačimo naše domove na vrške slomljenih snova
napuštamo doline tijela potopljene u maglu i koračamo spuštenih pogleda
pred nama stariji otisci obrasli travom, putokazi za mnoge rubove života
prolazimo između stopa i putem se prorjeđujemo, širimo kao sačma
i dodirujemo nove krajeve stvarnosti, svježe poglede u vječnu provaliju
izgubljeni na povratku, tražimo svoje korake među sličnima, i umiremo usput
na izgaženom blatu bolesni od potrage za izlaskom
iz zemlje koju ne prepoznajemo
u potrazi za nedirnutim tlom
spremnim za konačno čovjeka
gazimo sebe i ostajemo nepronađeni
na prehodanoj zemlji koja nam se cijelo vrijeme strpljivo primiče
u znaku svijeta
***
NEDOSTIŽNOST TRGA
nema kretanja s početka ili kraja
kada se govori o tom sada nedostižnom trgu
i k njemu se prilazi sa svih strana istovremeno
sužavajući obruč koji uvijek promaši i zapne
u neki od brojnih zvonika
jer nijedan od nas ne može opisati put kojim bi se moglo,
osim rastajanja i sastajanja,
odrediti središte onoga grada
trga kraj katedrale s kojeg promatrano,
po pričama, nedostižnost znači nešto više
***
BAS BAOBAB
The Who, Baba O’Riley
pod bjeloočnicama čovječanstva raste baobab
staklovinu iznutra lomi u pukotine suše – crvene žile
probijaju fosile prvog skoka
majmuna – čovjeka s grane
udarac stopala o kožu zemlje
bubanj bosih tabana uspravio je ljude
ustaje dvonogo doba
utišava civilizacijski bas raste bubri
preživljava prvi tremor ispod buke
skriven iza eksplozija sirena smijeha
neprekidna pratnja početka nečujna od gradova
bubnja tempo skoka s baobaba
rođenje svijesti
nepoštivanje lavlje grive
zaborav groblja slonova
suhe grane ptica grabljivica
između nekoć nas i sada nas
blata i stakla
udara samo bas bosih tabana
večerima uz plemensku vatru
danima u tvornici ispred stroja
u postelji pod bocama
trgovima tramvajima,
napuhnutoj djeci iz bjeloočnica
ispada gladno sjeme baobaba
niče u daljini zaborava milijardi
trešti drevni bas nepromijenjen
glas prije glasa odmetnut šutnji prirode
i ništa nikad neće zaustaviti zov
baobaba na parenje i povratak
bao – bab bao – bab bao – bab…
***
TIŠINA
preostaje gašenje glasova
a onda tišina bubrenja
zakržljale jabuke u grlu
do potpunog gušenja,
smrt usta razjapljenih
u nerazjašnjeno nebo…
…bit će to kada jeleni zalutaju u jutarnji voćnjak
***
LUKA IVKOVIĆ (Šibenik 1999), student agroekologije na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do sada objavljivao u časopisima Strane, Kritična masa, uvršten u zbornik Rukopisi 43 i 44, ušao u širi izbor za Prozak 2018, sudjelovao na tribini Rani radovi u Močvari i tribini Učitavanje u Booksi. Trenutno jedan od troje nagrađenih na natječaju Slovo Gorčina.
čovjek-časopis 