“Kao pjesnikinja dokazano vješte ruke, Sanja Lovrenčić skicira tajanstvenu Junakinju. Tko je ona? Nakon čitanja, na nama je da zaključimo. Ili da je ostavimo da se još dugo oblikuje u nama. Jer ova zbirka pjesama računa na suradnju onoga koji pomno gleda i sluša, znatiželjna čitatelja osjetljiva na jezik i njegov onkraj. Sanja Lovrenčić poziva nas na pustolovno pjesničko putovanje kroz pjesme-epizode jedne posve osobite, nikada dokraja iskazive ili pak oštro iscrtane protagonistice, a s čijim se veseljima, dvojbama, uvidima i rezignacijama s lakoćom suživljavamo.” – Dorta Jagić
(mnogostruka)
bila jednom jedna žena koja je spuštala visak u more ne bi li se izokrenulo
koja je osluškivala pomoću lijevka od zlata, sve dok joj more ne bi ušlo u uho, kroz uho u palaču
koja je pokušavala ostaviti otiske prstiju u vodi
(cvijet za cvijet)
ah, malena cvjećarica nudi svoje mrazne ljubice:
išla je po njih u duboku šumu, u duboko deblo, duboku kuću,
išla je po njih na dno mora, išla išla išla – o bože, koliko idenja! – uvijek se vraćajući, nikad ne prestajući –
i sad moli: mala trampa-razmjena, nešto za nešto, za nešto bilo što, sićušan zlatnik koji će spustiti u džep, makar da nestane, rastopi se neotporan na sve vrste mraka –
cvijet za cvijet, molim lijepo, jer sve je jedno i ne može se živjeti ne živeći
(bocca della verita)
to su velika usta istine koja je uvijek iznova osporavaju, podsjećaju gdje joj je mjesto
u trenu u kojem se budi usta se otvaraju i već se skliže kroz crno grlo premda još nije otvorila oči
treba činiti drugo, smisliti kako će postojati svaki dan drugačije, kao što zec naglo mijenja smjer
treba činiti nešto neizrecivo drugo pa neka usta u prazno zijevaju svojim istinama –
krijumčariti onkraj svakog uvida mjehurić praznine u kojemu ima mjesta za jezero –
to jezero, tu pjesmu svijeta
(prozori)
zatim je došao trenutak da sjedi iznad grada i broji prozore
a između prozora, u prozorima i onkraj prozora izvirivalo je lice –
ne smiješ pustiti pogled da ga slijedi, glasilo je pravilo koje je udahnula u trenu kad su se nebeski diskovi pokrenuli, no bilo je teško vladati očima –
slijedila ga je, izbjegavala, lovila u svojoj izabranoj nijemosti – širokim kistom brisala, izvlačila na vidjelo –
no prozori su ostajali neizbrojani i trebalo je počinjati iz početka –
iz početka koji se uvijek iznova gubi između očiju, u kutu usana ili gdje već –
(biraj!)
svakog jutra otvara kovčežić s oružjem za dvoboj:
biraj! kaže jutro njezinim glasom
ah, koliki asortiman u malenom kovčegu!
imaš ljigavce, gumene palice, šećerne kamenčiće, bumerange reciklirane,
i ozbiljnije stvari zaodjevene u nevidljivost –
zatim?
sabrati se, izoštriti pogled-naslijepost, posezati sve dok ne uhvati
svoj lijepi kristalni bodež
(neki dani)
dolaze dani u kojima ima previše očiju – između, u dubini, bol od tolikog gledanja
dolaze dani u kojima nema snage uzeti metar i odmjeriti: toliko do orbite, toliko do križanja putanja, toliko do crnih diskova koji bacaju na nas nešto obrnuto od sjene
dolaze dani u kojima svim svojim očima zuri u zrcala i vidi kojekakve tropske ptice –
ponavljaju: planino! ponavljaju: oj-ti-livado!
upijaju boje, svijet postaje bljeđi, one ne postaju šarenije
od zurenja u te prizore krv joj počinje tražiti mjesto za izlazak, crvena i bijela zrnca sudaraju se i stvaraju buku nimalo nalik velikom odjeku u kojem bi trebala stanovati
(množeći rijeku)
i još ona koja je množila rijeku, jednu pretvarala u šest –
naporan posao, nesagledivo dugotrajan, to kopanje korita i korita
i budući da je bila vrlo, vrlo temeljita, sadila je vodene trave po strogo utvrđenom planu, no vode u izvoru nije bilo dovoljno, jednostavno nije –
mislila da mišlju može riješiti, mislila vodu u kamenu u nebu u svim bijelim stvarima – zviždaljke je izrađivala da joj prsti ne budu besposleni, za svaku rijeku jedna zviždaljka, no vode nije bilo dovoljno, jednostavno nije –
ne, ne potoci! što će mi šest potoka umjesto jedne rijeke!
objašnjavala je svojim letećim životinjama uzalud se nadajući da će joj priteći u pomoć tako bestjelesne –
i trebat će zatrpati, i trebat će se odreći –
ali kojega od tih suhih korita, svoje dječice od zraka, svojih posteljica od zemlje?
(kaligrafija)
i kad se zaposli, oboruža kantama boje i metlama-kistovima pa povlači liniju kroz cijeli grad –
i krovovi, i krošnje, i nebo! –
to je tek oznaka, broj toga dana u koji prebrzo ulazi, iz kojeg prebrzo izlazi
(mikroproza: niti)
bila jednom jedna žena koja je živjela među šarenim nitima
kad god bi nešto novo započela zavezala bi novu nit za svoj strop od ribarskih mreža, svaki nastavak obilježila čvorom, dodatkom koji čeka sljedeći čvor –
a zidovi su bili oblijepljeni riječju sutra
i bilo je malo baš dugačkih niti
no zato je strop bio okićen bezbrojnim šarenim počecima
zašto si ovdje? pitali su je vlasnici kuće
nitko ne može biti vlasnik nečega što ne može trajati,
rekla je i zavezala nov končić
i svaki, baš svaki bio je drugačije boje od ostalih
(boja vode)
početkom jeseni sklapa kišobran, pušta da je rastopi kiša
(gradovi i predgrađa)
ona polazi – izlazi – iz razrušenog grada – sada mi dajte drugi!
prostora je malo, možeš dobiti zaselak neizvjesnih granica –ne, ne granice! – gabariti? – koješta, broj kuća! – jedna do nijedna – ne, to su posve pogrešni pregovori, bijele košulje, plavo nebo, to je moj zaselak –
ona izlazi iz razrušenog predgrađa – ne može se reći da je to bila neka veličanstvena arhitektura, veličanstvenost je drugdje – hajde, izmisli još jednu palaču, ne uvijek tu kućicu od lišća!
ona gradi kućicu od lišća, no ni to nije baš jednostavno – previše? premalo? – glatko i prazno od tog materijala ne može –
ona izlazi iz razrušenog grada i stavlja crn povez preko očiju – ah, zanosna prohladna svila poništava ograničenost tih prizora! – otvara oči, gleda u crnu svilu: uzorak koji zaustavlja
(na mračnom mulu)
odakle se izdvojila ta papirnata, s progorenom sredinom:
mali vijenac vatre, unutra bijel pepeo –
ona je brod
koji na mračnom mulu otresa lance i konope
pušta nove: korjenčići moji, vitice!
no dobri majstori znaju: moraš sjekiricom!
ne možeš stajati na pristaništu, vrijeme je da se otisneš, uvijek je vrijeme da se otisneš!
lijep crn brod otiskujući se ispušta mek drven zvuk s lakim ukrasima –
i kako se moglo dopustiti da ga razjede tolika crvotoč
da rađa papirnatim vrištećim ženama koje gore?
(novo ime)
u najduljoj noći
traži novo ime koje će je zakriliti:
u njemu mora biti život iz stabljika i voda s izvora
i more sa svim svojim smjerovima
i jezero u kojem se skriva pjesma svijeta –
i krute zimske trave i opalo lišće u svim bojama
topao životinjski dah
i krljušti, perje, čaporci, krilatost, i-let-i-pjev
prsti u glini
sve tkanine sa zelenog razboja
osluškivanje: zar slavuj? već kukavica? jesu li se vratile divlje patke –
listovi – listići – listanje – listje –
suglasje, klasje –
otisci, ljušture, tragovi, mineralna tvrda obojenost
mjesečeva staza preko grada
disanje, disanje
***
SANJA LOVRENČIĆ, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće i Zlatna riba i istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada “Gjalski” 2007), Martinove strune / Martins Seiten (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018). Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te dviju zbirki autobiografskih zapisa: Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih (2017.) i Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila je nagradu “Grigor Vitez”. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” 2012. Boravila je u rezidencijama za pisce H.A.L.D. (Hald Hovedgaard, Danska, 2014.), OMI International Arts Center (Ghent, SAD, 2015.), Villa Yourcenar (Francuska, 2016.), Chateau de Lavigny (Švicarska, 2017.) i Q 21 – MuseumsQuartier (Beč, 2017.).
čovjek-časopis 