SVE PO STAROM
Neko vrijeme uzmicala je nad pogledima. Cesta je bila hladna, netipično kolovoška. Gdjekoji avlijaner zalajao je na susjednu kapiju. Pogrbljenu ženu iz razmišljanja prenulo je škripanje prozora. Dobar dan! Dobar dan, teta Maro, kako ste? Đe ti je onaj tvoj? Eno ga u polju. Opet mi je ostao dužan! Pravi se važan, a kad treba platiti u birtiji, ništa! Dobro, reći ću mu. Nije sigurno zaboravio. Svratite na kavu. Nakon što se napast nevoljko maknula, pogrbljenica se okrenula oko sebe, potom snažno zažmirila kako bi barem na trenutak zaboravila na modrice na leđima koje su joj se upisale u kožu.
***
MRZIM TE / VOLI ME
Hodam po mramornom kamenu koji prekriva tamjan.
Prpa je dobar. Doduše, prestar da bi ga se i dalje zvalo nadimkom. Ima loše zube, ali planira ih popraviti čim uštedi malo ozbiljnije novce. Može se reći da je ambiciozan. S mojim poslom u gradskoj knjižnici živjet ćemo… podnošljivo. Puno radi, redovito pomaže svojima oko imanja. Voli romantične komedije, ali neke klasike koji nisu banalni. Nikad mi nije naveo nijedan primjer.
Imam dojam da svi gledaju u veo koji svrbi.
Tri ljeta zaredom buljio je u moj vrat, onako nepokolebljivo i slinavo, pa mi se učinilo da vidi i mene. Uslijedio je lijep zaručnički prsten i buket ljiljana na koje sam alergična. Nisam htjela cjepidlačiti. Nije Srbin, i to je dovoljno. Ponekad me nasmijava. Samo se jednom izderao na mene i nazvao me običnom glupačom. Kršćanski je opraštati, naglasila bi njegova buduća punica. Ljuta sam na nju jer u svom ljubičastom kostimu ne može sakriti godine koje pokazuju da je već odavno trebala postati bakom.
Dok sveci s oltarnih slika kimaju glavom, u meni odjekuju napuštene želje.
Uzimaš li… Pucnjevi. Otrgnuta koža. Pranje crijeva. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti… Žensko dijete. Toči rakiju. Ne budi dosadna. Skvičanje. Crveno more. Muško dijete. Rakije, rakije amo… u sve dane života svoga?
***
CRVENI PASJI ZUB
Jedne subote uzdignut će ručice prema nebu, uzbuđeno i razigrano, širit će ih tako jako da u njih stanu čitave planete. Bit će proljeće, vrijeme kada se udiše sunce, i parkom će odjekivati galama. Mama, oću i ja!, prstom će pokazati prema dječaku koji je naglavačke visio na penjalici. Ali imaš haljinicu, nepristojno je da ti netko vidi gaće. Doći ćemo neki drugi dan. Na izlasku iz parka, okrenut će se prema dječaku i tako jako isplaziti jezik da će on s penjalice moći vidjeti njezine krajnike.
***
ANJA TOMLJENOVIĆ diplomirala je povijest umjetnosti i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u nezavisnoj kulturi, redovito surađuje s portalom Booksa.hr. Osvojila je drugu nagradu na natječaju za kratke priče A Sea of Words 2020.
čovjek-časopis 