tako tako treba pisati
da me nitko zbog toga ne voli
i onda ću ostati na lijevoj obali
u budimpešti gdje nijednog mosta nema
i plakat ću sjećajući se kako sam bila lijepa
sva skladno izrezana iz tvoga tamnog tijela
kao kocka snježnoga rahatluka
kao kameni blokovi stonehangea
što je noću isti korak vidljivosti
kada me zasmiješ
da se rasprostrem u stereo-glas
kao grijeh u nag smijeh
kad ga otrijebim od zemlje
ostat će mi
na bradi lišaj od crne telefonske slušalice
jer krtica. si ružno topla njuška
i bolje da ne pogledaš
što se učinilo na površini:
tvoj šal se kao zmija sklupčao na kauču
(u mojoj gredici svježe hrpice
ugasile su sve normalno lijepe biljke
među kojima sam bila i ja
ANKA ŽAGAR (Zamost, 1954.), iz zbirke pjesama “ZEMUNICE U SNU”, Mladost, Zagreb, 1987.
čovjek-časopis 