GINKO (Ginkgo biloba)
Najpoznatije stablo u daruvarskom parku divovski je ginko. Dva primjerka stoje ispred dvorca, posađeni su tu kada se gradio krajem 18. stoljeća. No dok suzdržanu i vitku Evu ljudi i ne primjećuju, gorostasni Adam koči se na svim gradskim razglednicama. Malo mu je nedostajalo da na nekom europskom izboru ljepote postane mister ljepote za stabla. Svi smo za njega glasali, kao da nam je blizak prijatelj koji treba potporu.
Na nekom fakultetskom obilasku parkova po Budimpešti objasnili su nam kako su nekada zbog romatičnog ugođaja sadili po nekoliko stabala zajedno, a ona bi rastući tako blizu urastala u jedno impresivno drvo. I stvarno, nakon toga saznanja mogla sam i u daruvarskom ginku prepoznati isprepletena i zauvijek združena debla koja, na svojim spojevima već izlizana od dva i pol stoljeća dječjeg penjanja po njima, oblikuju ovo voljeno stablo. Posebno je impresivno u jesen kad prospe tepih žutih lepeza pod svoje noge, dok nas Eva zasipa smrdljivim plodovima.
Teta Mirjana bi u proljeće brala lepezaste listove i, močivši ih u alkoholu, stvarala tinkturu koja pomaže pamćenju.
Moja bi pak mama sakupljala one smrdljive plodove i sadila ih. Uskoro smo oko kuće imali stotine malenih stabala ginka. Kada se brat ženio, za uspomenu je gostima poklonila malena stabalca koja su se tada raširila po čitavoj zemlji. I ja sam svoj primjerak odnijela u Pazin. Još uvijek me svojim lepezicama podsjeća na voljeni Daruvar, nikada na Kinu, iz koje zapravo potječe.
***
GRANIČICA (Hemerocallis fulva)
U gimnaziji dijelim prvu klupu sa šutljivom djevojkom. Ona živi u polunapuštenom srpskom selu, samo s mamom i bakom. Zatvorena je i posvećena samo školi. Kako mi je žao što ne izlazi i nema prijatelja, pokušavam se družiti s njom. Ponekad poslije škole sjednem na bicikl i zaputim se par kilometara dalje, prema Batinjanima. Dok se vozim uz spaljene i napuštene kuće, gledam kako iz njih već raste drveće, zidove jede bršljan i kupina, a jedina naznaka onog prijašnjeg, radosnijeg života veliki su grmovi narančastih ljiljana. Oni izgledaju kao da ih se ne tiču ni poraće ni bijeda. Bujaju i izbacuju svoje vitke stapke pune cvijetova veseleći se ljetu. Zauzeli su čitava dvorišta i kroz stare ograde vire prema cesti. Sviđaju mi se, kao da ih je baš briga za sve.
Kada selim u Pazin, mama mi daje par gomolja koje sadim u vrt, a zatim i u budući voćnjak. Kako je voćnjak u početku šikara, na sve strane se borimo s bagremom i kupinom. Jedino se graničica koju sam posadila nosi s njima bez problema. Čak i iz nepokošene trave probijaju se prekrasna narančasta zvona najavljujući ljeto.
***
LAZARKINJA (Galium odoratum)
Kod bake smo često iz starog trbušastog čajnika pili čaj od lazarkinje. U kasno bi se proljeće čitav daruvarski park i šuma zabijelili njenim sitnim cvjetićima. Prekrila bi sve kao tepih. Baka ju je brala i sušila, a mi smo uživali u mirisu koji opušta.
Lazarkinju sam uvijek povezivala s gradskom šumom, kao da nigdje drugdje ne raste. Vjerovatno se nisam nikada zatekla u trenutku cvjetanja na nekom njenom staništu pa sam je smatrala daruvarskim čajem.
Za vrijeme studentskog posla u Institutu za povijest umjetnosti, provodila sam vikende u Zagorju i na Žumberku snimajući stare dvorce i crkvice. Dok smo premjeravali kapelu Sv. Tri kralja na Ravnoj gori, spazila sam u šumarku uz nju cvjetiće lazarkinje. Zaboravivši na obaveze i radnu ekipu, nestala sam u šumi berući buketić čaja. Kada sam se vratila na radno mjesto, ni prijekorni pogledi kolega nisu mogli izbrisati sreću s mog lica.
Iako rijetko, naišla sam na nju još nekoliko puta, na Ćićariji, u nekim bosanskim brdima, po Papuku, i svaki puta kao da sam ugledala izgubljeni komadić doma.
***
MASLAČAK (Taraxacum officinale)
Krupne, žute cvijetove pokušavam ubrati sa što duljom stapkom te ih žurno nosim Tini. Iako nije puno starija od mene, već zna vješto vesti čvrste vjenčiće od njihovih cvjetova. Kada ga završi, stavljam vjenčić na glavu, ne mareći za bijelo ljepljivo mlijeko koje mi prlja prste i kosu. Ponosno se osjećam kao neka poljska vila iz čeških slikovnica njene mame.
Maslačak volim, žao mi ga je iščupati čak i kada mi raste u vrtu. Radije ga berem za salatu ili kiselim njegove pupoljke poput kapara. S njegovim stabljikama se uvijek može započeti neka igra, odsvirati na njima proljetna melodija, a djecu posebno veseli kada mi ga puhnu u kosu. Pri šetnjama zastajkuju pri svakoj bijeloj pahuljici i siju okolo male maslačke. Ne možemo dalje dok ih sve ne raspušu.
No najviše me razvesele livade krupnih žutih cvijetova od kojih sada ja pletem vijence te njima kitim svoju djecu. Neka budu mali vilenjaci.
***
KUĆNA SREĆA (Helxine soleirolii)
U staroj progorjeloj „rajngli“, uz neožbukani zid šupe, baka je držala kućnu sreću. Zalijevala ju je kiša koja je kapala s gole betonske deke. Sve skupa, nije to baš bio neki lijepi prizor. A ipak, kućna je sreća u tim siromašnim uvjetima nezaustavljivo bujala. U malim se slapovima prelijevala preko ruba plavog emajla i ponegdje se već ukorijenila uz stazu koja vodi prema vrtu.
Kasnije sam u dvorištu moje profesorice engleskog vidjela još impresivniji prizor. Čitav prolaz između dvije kuće, oko betonskih traka za prilaz auta, pokrio je divovski jastuk kućne sreće. Ti nježni listići pokrivali su sve, nisu im smetali ni pješaci, ni točkovi koji su prolazili betonskom stazicom kao po mostu u ovom moru zelenila.
Mnogo sam puta kupila kućnu sreću, držala je na prozoru, zalijevala samo u tanjurić, pazila da joj sve bude kako treba, no ipak bi ona uvijek na kraju umrla. Počela bi se povlačiti s nekog kraja ili bi se nježni vrhovi počeli sušiti. S tugom sam je na kraju morala baciti. Koliko god izgledala otporna u onim starim loncima i sjenovitom daruvarskom dvorištu, kod mene nikako nije uspijevala. Ne znam da li bi se moglo reći da za sreću zapravo malo treba, ili da sreću ne možeš ukrotiti.
***
BAZGA (Sambucus)
Bazga je uvijek bila kraljica samoniklih plodova. Kao dijete, nestrpljivo sam čekala da mama ispoha njene mirisne cvatove u hrskavom tijestu, a bazgin sok najbolje je osvježavao u vrućim ljetnim danima. Kako smo je voljeli, svima je bilo žao rezati sadnice bazge pa se uskoro raširila čitavim voćnjakom, a poslije je svojim visokim granama sakrila i napuštenu ujakovu kuću u dvorištu.
Kada sam preselila u Pazin, htjela sam nastaviti s obiteljskom tradicijom branja bazge. Brali smo je po okolnim šumarcima i radili sok. Pamtila sam da cvjeta u svibnju za sestrin rođendan, a zori za sinovljev, u kolovozu. Tada smo kretali u lov. Sok, i kasnije pekmez od bazge, poklanjali smo kao deliciju u mnogim prigodama. Sve prirodno, bez konzervansa, samo šećer i limun. Jednu takvu bocu poklonila sam i svekrvi.
Kada su joj na kavu došle kolegice s posla, htjela se pred njima pohvaliti svojom vrijednom snahom. Dohvatila je onu bocu i krenula je otvoriti, a boca je eksplodirala i sve ih zalila smrdljivim pokvarenim sokom bazge. Bilo je očito da je bio prirodan, bez konzervansa.
***
JASMIN (Jasminum officinale)
Jasmin je cvijet iz bakine priče. Kako je odrastala uz obalu Drave, često me plašila mučnim pričama o mutnoj vodi, nepredvidljivim virovima i utapljanjima. U šetnjama Osijekom pri posjetama rodbini zurila bih u tu snažnu vodu i u glavi nabrajala utopljenike iz njenih priča, bratiće i prijatelje.
Najupečatljivija ostala mi je u mašti slika utapljanja njene prijateljice. Dijete je nestalo, tražili su ga nekoliko dana i zatim pronašli napuhani leš na obali. Uznemireni, seljani su požurili tamo, a među njima i moja baka. Istovremeno uplašena i znatiželjna ponijela je grančicu jasmina da njome prikrije smrad raspadanja i približila se mrtvoj prijateljici. Užasnuta, brzo je uzmaknula, no miris jasmina zauvijek ju je podsjećao na smrad trupla s kojim se u tren intenzivno izmiješao.
Zbog njene priče i za mene je jasmin ostao cvijet smrti. Gotovo da sam se začudila kada sam godinama kasnije prvi puta osjetila njegov slatki miris i vidjela nježni cvijet. No stvarnost je nedovoljna da iz moje glave izbriše sliku one mrtve djevojčice.
***
FIGO D’ INDIJA (Opuntia ficus-indica)
Muž mi prenosi svoje obiteljske priče davno umrlih noneta. Jedna od češćih je o nonetovom služenju vojske na Siciliji. Osim zastrašivanja sifilisom, rado mu je pričao i o prirodnom bogatstvu Sicilije u kojem su posebno mjesto zauzimale indijske smokve – figo d’indija. Taj nama nepoznat plod prerastao je u obiteljski mit, svi smo znali za figodindiju, zamišljali ga kao nešto najbolje što se može jesti, no nitko ga nikada nije vidio.
Godinama kasnije, s dostupnošću interneta, slučajno saznajem da je to kaktus, opuncija. I ne samo to, taj kaktus raste i kod nas, ima ga svuda. Od tada pažljivije gledam kaktuse i mjerkam plodiće koji mu se poput prstiju crvene na onim plosnatim listovima.
I onda mi se posreći: nakon izleta u Zavratnicu, nailazim na kaktus pun zrelih, omekšalih plodova. Berem ih nekoliko, a tanke iglice mi se zabijaju u ruke i peku. Doma ih čistim, spremna da napokon probamo tu deliciju, a onda razočarenje. Okus je bljutavo vodenast, kiselkasto sladak, nikako nešto o čemu bi prenosili obiteljske legende. Zaključujem da nije bila stvar u kaktusu, već u dalekom, sicilijanskom suncu.
***
BLJUŠT (Tamus communis)
Kao mala, često sam sa sestrom pripremala kazališne predstave. Bila nam je to omiljena zabava. Napravile smo zastore od plahti, a česta dekoracija bile su nam grane bljušta ukrašene crvenim plodovima koje bi rastegle čitavom dužinom naše pozornice.
„Od tih plodova je umro Jean-Jacques Rousseau“, govori mi mama, „mislio je da sve ovako lijepe biljke moraju biti jestive. Nikada ne smiješ jesti ono što ne znaš“. Nisam znala ime biljke koju smo brale, samo sam pamtila da je nekad davno ubila nekog poznatog pisca. To je bilo dovoljno da naučim lekciju – bljušt se ne jede.
Tako je pri seljenju u Istru moj šok kada smo krenuli brati bljušt bio stvarno velik. Odjednom vidim tu biljku kojom su me plašili cijelo djetinjstvo, i dalje joj ne znam ime, a svi je beru i jedu.
„Pa to je bljušt, to ti je ko šparoga“
Sumnjičavo kidam svoje prve izdanke bljušta. Doma ih jedemo u fritaji, i stvarno, živa sam. Tek kasnije čitam i povezujem u cjelinu da su otrovne samo bobice, a izdanci jestivi. Šteta da to i Rousseau nije znao.
***
PLANIKA (Arbutus unedo)
Davno, u Madridu, čitali smo da medvjed koji je zaštitnik grada sa stabla jede jagode. Nitko od nas nikada nije vidio stablo jagoda i nije nam baš bilo jasno o čemu se radi. Kasnije saznajem da je „strawberry tree“ planika, a njeni jagodama nalik plodovi kod nas su maginje.
Ponekad, u nekoj zimskoj šetnji uz more, naišla bi na maginje, crvene plodove planike. Razveselilo bi me par slatkih plodova pronađenih usput. U Kavranu i na Lošinju već u ranu jesen, u zimu u Balama, Vrsaru, nailazila bi nenadano na njih, po par zaostalih slatkih plodova.
Ove zime prvi puta odlučujemo ići u potragu za maginjama. Krećemo iz Bala, gdje sam ih viđala, i onda, zavirujući oko austrougarskih utvrda, obilazimo šumarke uz more. Nakon gotovo 20 kilometara mirim se s činjenicom da će tih pet, šest plodova na koje samo naišli opet biti sve. Nekoliko sam ih spremila u džep, da dam djeci bar da ih probaju. A onda, nadomak auta, nailazimo na drvo ispod kojega je tepih zrelih maginja. Crvene i pekmezasto meke. Prvo ih jedemo, pa skupljamo u džepove, u kojima se odmah gnječe i raspadaju. Srećom, sjetim se da imam kapu, koju prekrećemo i radimo od nje praktičnu vunenu vrećicu. Uskoro mogu reći da mi je puna kapa maginja.
***
JANA PREVIĆ FINDERLE rođena je 1980. u Zagrebu, odrasla u Daruvaru. Završila studij arhitekture u Zagrebu. Trenutno živi u Pazinu i radi u vlastitom arhitektonskom uredu.
Objavljivala je u nizu časopisa; Tema, Zarez, Forum, Nova Istra…
1997. godine objavljena joj je zajednička zbirka poezije „Šum mladosti“, u koautorstvu s Marijom Bogeljić, u izdanju Gimnazije Daruvar.
2013. objavljena joj je samostalna zbirka „Ti još pričaš o nogometu“, u izdanju Gradske knjižnice Pazin i ogranka Matice hrvatske Pazin (urednik Dinko Telećan).
2020. objavljena joj je prozna knjiga „Most od sedre“, zapisi o putnicima, u izdanju Malih Zvona, urednik Marko Radeljić.
čovjek-časopis 