Month: May 2021

KRATKA PRIČA DŽENETE ROVČANIN: ZOVEM SE MATILDA

proza

I Zemlju poljubi još jednom, za oproštaj – ‘zbogom’ – onda krene četveronoške za zovom uplašenih zvijeri – ‘ne vičite, dolazim’ – i otplazi bratski u izbezumljeni grad Zoopolis.

(Ranko Marinković, Kiklop)

Na pragovima tih štala, na jugu Crne Gore, u seocetu sa pedesetak kuća, u rano se jutro čuo klepet velikih limenih kanti; to je značilo da je vrijeme za mužu. Stoka bi počela rikati makar sat vremena prije vlasničkih dizanja sa postelje; kravlja bi se vimena obilato napunila mlijekom i tek bi, znali su to seljani, nježnim dodirima vršcima prstiju istisnuli dragocjenu bijelu tečnost na kojoj su stasavali jedri mladići i djevojke. Zapadno bi, u kući Milivojevića, bivao zapaljen prvi fenjer, zatim kod Tomaševića – baba Vida slabo je spavala – a potom i kod Stefanovića. U centralnom seoskom dijelu, na sada već oronuloj kući, fenjer se nikad nije palio, čak ni za Šabat. Rubenovi su na to već bili svikli. Matilda je ionako žmireći mogla napipati svoju kanticu. Čekala bi obično da Milivojevići, Tomaševići i Stefanovići uđu u svoje štale, pa bi tek ona kretala – nesigurnim korakom. Nije se ona plašila; njenu je svijest opkoračila druga briga: sramota zbog omlitavjelih kravljih vimena i poluprazne limene kantice. Gledala bi stalno kako se tuđe prelivaju, kako kvase nenadojenu zemlju tom skoro pa svetom bijelom tečnošću, koja stvara jedre, kako oni i ne mare za time, a njena su usta suvlja od neke bjelosvjetske pustinje… S tim je osjećajem Matilda živjela proteklih mjeseci. Svako bi jutro, kad krene prema štali, molila da danas osjeti miris jomuže, friško zapjenušane, da Garava trzne zadnjim nogama i da rikne, kao što bi nekad kad su joj vimena bivala mesnata i zdrava. Znala je Matilda već tada da čuda ne postoje; opet će ugledati isušene kravlje sise i prazni kravlji pogled, jer se i one pri teškoj gladi ponašaju kao ljudi; tada iza treperavih očnih duplji ne postoji ništa sem onog pomirbenog bijesa koji dugo stanuje u domaćinu, ali se, po pravilu, prećutkuje. Brave na vratima su već u aprilu 1941. otežano zanijemile i sve su kuće bile umirene, kao pred neku kugu koja će poharati svaki živući oblik, ali o tome niko nije govorio. Rubenovi bi uz slabo zasutu ječmenu kafu pričali o živini koja nema ni mekinje da pozobe, a strah se sve dublje čahurio u njihove kičmene moždine. Oči im se već dvije godine ubrzano kreću i njihovi hipokampusi pamte svaki neprirodni pokret. Imali su strašne misli i zbog njih im je u grkljanima ponestajalo daha jer su znali: sada će njihova blagorodna crnogorska zemlja okolo lijeski sve dublje da propada. Ezekijel je dugo ćutao i motao posljednje listiće narezanog duvana. Tek onda kad se smrknu i kad polumrak naseli njihovu dnevnu sobu, učini im se da sve naprasno poče da miriše na petrolej. Kažu da je svjetlo osnovna ljudska potreba, utisnuta i iskonska, izlegnuta već u majčinim utrobama i ako ga uskratiš živom biću, koje zanavijek želi da vidi, ono postaje halucinantno i očajno. Ezekijelove se oči, kao ni nos, nisu više vidjele; polumrak mu je otkrivao samo dva prsta šake i drhtavu bradu. Njoj je bilo jasno da uvlači posljednji dim cigarete. Naposljetku progovori.

„Znaš, Višnja, dugo sam razmišljao… Ja bih da odemo odavde. Prije no što išta rečeš, śeti se da imamo ovo đete. Brinem se kako će Matilda ako…“ I ućuti.

Tog su se trena Ezekijel i Višnja netremice i nijemo gledali. Višnjine su oči – kada je čula šta Ezekijel govori – bile užagrene, ucrnjene i đavolje bijesne. Zjenice su sada, činilo mu se, bile čudno stiješnjene ostatkom očne duplje, ali znao je da to neće dugo da traje; u njenim se ustima skupiše rečenice ko istom obrano grožđe i izusti odrješito šta joj je posljednjih dana stajalo na duši.

„Prestani! Ne želim ja niđe sa svoga ognjišta. Vođe sam se rodila; vođe sam se orodila. Ućuti! Mene ne interesuje ništa; šta ko radi – sebi radi. Znam da smo viđeli šta smo viđeli, ali mi nismo nikom žalā učinjeli. Nas se to ne tiče“, reče tiše predjenuvši pulover na lijevu stranu.

„Tiče nas se, Višnja. Avram im nije nikakvoga žalā učinjeo i đe je? Oko su mu kolcem izvadili. Mi nemamo ništa. Oni imaju. Gladna nam je stoka, a gladni smo i mi. Stomaci su nam se u čvor zavezali, kukala nam majka. Biće nam još gore, evo, dajem ko kokoš glavu na panj“, artikulira joj Ezekijel okorjelu stvarnost.

„Zaimaće se. Neka je zdravo glava“, odgovori britko.

„Ma neka je zdravo glava, a nek nam i kapavice iz očiju izvade, je li tako?“, upita je ironično. Višnja mu uputi samo prezrivi pogled.

Kad je Matilda ušla u sobu, taj se razgovor odmah prekinuo. Ona sjede pored svoje majke i poče da joj miluje ogrubjele ruke. Taj bi prizor svakome izvana ličio na umiranje nasuvo jer se – sem ubrzanog disanja – ništa drugo nije moglo da čuje. Aprilski je vazduh tih dana bio oštar, pogotovo noću, a njihovi su prozori krhki i s posljednjom naloženom vatrom nisu mogli da izdrže ni do ranog smrknuća; hladnoća bi im se već oko šest sati zarezivala oko prstā. Višnja i Matilda istovremeno odlučiše da prostru postelje i svi legoše.

***

Aleksandar Sekulić se tog jutra brzo pozdravio sa svojom majkom i povrh svoje uniforme, tik pred kućnim vratima, zadjenuo redenike. Nakon deset koraka niz selo, shvatio je da ga te nove crne kožne čizme žuljaju na krajevima stopala, ali je odlučio istrpjeti. Danas će uspješno izvršiti naredbu: skinuće brzo tri jevrejske glave s ramena i putem mu ta misao izmami neočekivan osmijeh. U susjednom su se selu već začuli prvi pucnji i njegove uši opaziše da je to sjeverozapadno. Krenu južno. Na ulazu u selo primijeti drhate unezvijerenih žena koje su trčale preko blatnjavih sokaka i sve postade pusto za tili čas; samo su se još poneke kokoške gegale, ali i to brzo usahnu iz njegovog vidokruga. Pokuca na Milivojevićeva vrata i domaćin mu brzo otvori vrata; bilo je jasno da ga je čekao.

„Kako je, domaćine? Neću da te zadržavam. Samo me uputi ka Rubenovim“, izgovori mladi oficir.

„Lijevo. Kad vidiš rastinje – na mjestu si. Viđećeš nekog od njih pred kućom. Izvini što te pitam ovako, ali šta ćete s njima? Ezekijel je potih ali čovječan i ne bih volio da mu…“, oprezno izgovori Milivojević.

„Domaćine, ne treba da turaš nos đe mu nije mjesto, razumiješ li?“, reče oficir i okrenu se nazad.

***

Matilda je bila u hodniku i vrata su bila otvorena; kad je ugledala mladog oficira, iz ruku joj ispadoše mokre krpe i ni koraka nije mogla. Usta joj se skameniše i poprimiše poluotvoreni izgled. Tog je trenutka sve bilo razračunato između njih i kad su tiho krenuli niz selo u koloni, Matilda bi prečesto, iako spuštene glave, periferno gledala u prozore svojih komšija i bilo joj je žao što nije mogla da razabere šta su oni u tom času govorili jedni drugima… Nakon njihovog odlaska, znala je ta krhka djevojka, ova će se aprilska hladnoća, u smrknuće, brže da puni prostorijama, a mrak je i sve se još više čini nejasnim: i lopata u njenoj ruci, i suva zemlja crnogorska, i kopanje do svanuća… Poluduboke je jame, bez ijednog kamička, iskopala svojim roditeljima i kad je na tlo spustila lopatu, oficir joj potom naredi da ih zadavi svojom bluzom. Oklijevala je da se skine i da ugleda bjelinu svojih mišica, ali se njegov glas sve više nadvijao nad njenom glavom, kao tamna sjenka, i posluša ga naposljetku. I sve plačući. Prvo je odabrala oca. „…jer svaka dobra kćerka prvo odabere oca“ – mislila je. Stiskala mu je grlo iz sve snage, zamišljajući da čupa repu iz korijena: „Repa se uhvati čvrsto za listove i potrebna su tri jaka trzaja.“ Ezekijelove su se očne jabučice brzo okrenule na gore i smrt je nastupila časkom. Višnja je tiho ridala i nije ni pogledala omlitavjelo tijelo pored sebe. Kad je Matildina ruka dotače – ona se naprasno naježi. Kćer ju je milovala po vratu i pod prstima je osjećala svaki prevoj. „Bože, kako je majci vlažna koža. I brzo diše“, pomisli. Nakon majčine smrti i roditeljskog nalijeganja u jame, u Matildinoj se glavi stalno, u svakom trenutku, javljala jeka, kao hropci što naseljavaju svako groblje u potmulim časovima – kad više nema posjetilaca. Noge joj od neke boli klecnuše i pade ničice; avaz joj se prolamao kroz sve crnogorske vrleti i miješao se sa Sekulićevim gromoglasnim smijehom.

„Ne plači. Tebe nema ko da udavi, djevojčice“, reče joj oficir podrugljivo. „Nisi mi ni rekla kako se zoveš“, doda. Šutjela je uporno; plač joj je polako jenjavao i njeni su udasi postajali dublji. Naposljetku su i iščezli. Čekao je oficir još nekoliko trenutaka da dobije odgovor i kad je postao svjestan da je konačno postao kukavički bog smrti, odlučio je da pođe. I prosto je otišao. Nekad poslije svanuća, zaspavši, zauvijek je otišla i Matilda.

„Zovem se Matilda. Matilda Ruben“, govori ona nakon osamdeset ljeta.

***

DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Završila je studij bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“. Zatim je uslijedila pjesnička zbirka mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, a potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – Udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena je priča „Čiko Zav“ drugonagrađena na „Biber 2“ konkursu i prevedena je na engleski, albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik. Neke od njenih priča objavljene su i u Časopisu za književnost – „Čovjek-časopis“. Živi u Sarajevu i radi kao lektorica.

TRI PJESME ŽELJKA SEKULOVIĆA IZ ZBIRKE “TANGO ULICE”, OKF Cetinje, 2021.

poezija

ŽELIM

Želim živjeti poeziju.
Želim da kroz moje vene prostruji nova krv,
nadahnuće kroz tijelo da gori,
da se cvijeće na glavi mojoj veseli suncu.

Želim da ženu spoznam do korijena ljubavi,
do tankih niti koje ne daju da se raskine trenutak,
do u vječnost.

Želim da ne govorimo puste riječi,
koje ne daju snovima da gospodare realnošću sirovom kao meso bika.

Želim da najdragocjenije riječi dijelim škrto,
da ih ne polomim,
dajući ih nemanima.

Želim da odapnem strijelu koja će raniti dušmane obijesne.

Želim biti siromašan i gladan da bih na miru slušao muziku ptica
u zoru, koja definiše dan,
a sunce kao neopozivo,
notama preskače i obescjenjuje.

***

KRUGOVI

Krugovi ljudskih postojanja,
vanvremenskih,
riječi od usana izanđalih,
tuga – kružnica,
vidik vodama prošaran,
ne mijenja se pejzaž.

Krugovi su isti, osim kada glumiš vrtešku djetetu,
držeći ga čvrsto za ruke,
stvarajući neraskidivi lanac,
dok osmjeh djeteta dostojno mijenja sunce.

Kada rosa niti zorom poškropi kao krvlju,
krugovi se prenu,
kao da zebu u iščekivanju ljubavi.
Čekaju da se visine ukoče
i mjesec presudi krivicu krugu.

***

KAD SVE ZAMRE

Neka i zamre sve ovo okolo,
sve ovo, koje zbog bezimenosti prah priziva,
ja ću biti živ.
Živ u punini, živ životom neprolaznim, sa jedrom umjesto krila,
i vjetrom koji prati moj kurs.
Usporedba sa djetetom u meni  daje mi moć.
Čuvam ga od zrelosti, od vrenja uzaludnih.

Neka spava,
biće snažnije kada se probudi
onda kad mi bude najpotrebnije,
kada zametnem konačnu kavgu,
u jesen neku kad tijelo da signal,
kada bore se pretvore u lijevak nektara života,
kada moja duša postane nijema,
probudiću ga,
pomaziću ga rukom hrapavom ali nježnom,
probudiću ga pjesmom milosnom,
glasom umilnim,
ljubavnu javu ću mu najaviti,
uz zvuke svirca, a ne violiniste.
Oči, djetinje, će se otvoriti,
pogledaće me kao iz polja cvijeća
i znaću da uzalud nijesam živio.

***

ŽELJKO SEKULOVIĆ je pravnik, rođen 1971. godine u Podgorici.
Poeziju piše od rane mladosti a prvu knjigu “Treba mi riječ” objavio je 2019. Druga knjiga poezije “Tango ulice” logičan je slijed pjesničkog zamajca ovog autora.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA ANETE VLADIMIROV “NIJE LAKO LIZATI OLOVO”, Jesenski i Turk, Zagreb, 6/2021; četiri pjesme

poezija

MINUTA ŠUTNJE

zamišljale smo prpošnu crtu Ekvatora,
zamišljale smo nebopis ptica selica
kojim raspoređuju zamah ka jugu,
zamišljale smo pokidanu liniju,
izblijedjele naravi, na autocesti
čiji naziv sliči šahovskom potezu
dobronamjernog oca.
U rašljama smo zamišljale podzemne vode,
čvrsto tijelo sa osloncem
zamišljale u amanet riječima
koje su osvajači ostavili za sobom,
zamišljale ulaštena koplja u trnju,
zamišljale smo zdrave pčele,
sto godina mira.

***

SJEČA PERSEJA I DRUGIH KNEZOVA

Vlasište me boli.
Žmijam na suncu.
Dovoljno sam dugo tješila
virove i druge bolesti vode.
Sada pripremam skromni pir,
gozbu s nogu za one
koje nisu ustale
vlastitim zubima zarivene
u tlo utabano za kćeri.

***

ROZA SANJA DEZERTERE

*Freiheit ist immer Freiheit der Andersdenkenden

Zanoćili su pokraj strojeva
Vodili ljubav na pokretnoj traci
Sa pticama i vođama smjene
lomili hljebove na ravne časti
Tukla je u njima naslijeđena sol
Sisali su hrđu iz rana proletera
Nad njima se nadmetalo gluho jato
pod njima su rudari grijali kosti
Umalo da odbiju uniformu
umalo da umru pod vlastitim uvjetima

***

OVAJ MRAK

ovaj je mrak ulazio na mala vrata
tanjio simetriju na krajevima
potkivao miševe snagom onih
koji nemaju što izgubiti
u drugom razredu potpalublja
zatirao zlatni sat
jesmo li kožu dali samo da
ne izgubimo obalu iz vida

u javnom wcu
pronađeno je tijelo
bez vidljivih ozljeda
bez života koji je odabrao progonstvo
u staroj napuklini na cijevima
koju čak i voda ne primjećuje
jesmo li uopće voljeli

prerano su slavili
mlađi jurišnici
opijeni umnoženom snagom
potkoljenica
spram onog koji je pao
na vreme da vidi posestrimstvo kukaca
jesmo li uopće ušli u oganj koji nas je spalio

stvari padaju presporo
zbog gubitka na brzini
navlače carev gnjev
konj je najljepša žena
dijete je utabana staza koju je
opkoračio dalekovod
mladosti ne gledaju u zube
jesmo li se pozdravili

***

ANETA VLADIMIROV rođena je krajem 1980. godine. Završila je sociologiju u Beogradu. Ljubiteljica je radionica poezije, balkanske muzičke tradicije i porodičnog bioskopa.
Živi i radi u Zagrebu.

KRATKA PRIČA MILOŠA ŽIVKOVIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “KOŠMARNIK”: KRAJ

proza

Ne može da jede, ne može da se okupa, ne može da piša, ne može da podigne ruku i savije je u laktu, ne može da se iskašlje i oslobodi šlajma, ne može da napuni pluća, ne može da raščeše dekubitus, umiruću zver između tkiva i postelje zbog koje ga prevrću svakih sat/dva/četiri/petnaestčetiri, ne može da uzme ćebe da se zagreje, bez bola da savije prste i drži čašu u ruci, da obriše mast i stvrdnutu grozu iz oka, da se okupa, zamrznut u međustanju, pokušaju da do kraja opusti ili skupi kapke, ne uspeva da zadrži misli, cure kroz poroznu glavu kao jabuke iz isluženog cegera, sećanja bapnu na um, trunje sa tavanice, nije siguran čija su, koje ljude povezuju, ne može da počeše prste na nozi, da se protegne, da promeni položaj ležanja, da dozove desni bok što svrbi zapletenom žicom, isprazni nos, da se se se se isere, da se zavali kako treba, da se zahvali sestrama mumlanjem i upiranjem kratkih osušenokrompirastih prstiju, nikako da se presvuče, ni da vikne, otvori јogurt, prinese tanjirplaninu i pojede njen sadržaj, vrati tanjirbrdo na gvozdena kolica, ne može da udari, gvozdenih leđa ne može da dohvati telefon i drži ga dovoljno dugo da mu ne ispadne, ne može da udahne punim plućima, ne može da se umije, obrije i opere zube, ne može da mu se digne, ne može da vari mlečne proizvode, a stižu bar dva puta dnevno, ne može da prebroji konce, ušili su ga kao lutka, ne može da se protegne i prošeta, ne može da vidi ko se sa njim igra, limenih usta, ne može da guta bez bolova, ne može da nosi glavu u kojoj bol pliva u talogu svesti, ne može da se uspravi i izbaci debeli ustajali, torbasti mehur iz stomaka, ne može da pusti krv iz nabubrelih vena što su se nastanile u zmije po nogama, već samo iz pluća u njima se, masna i teška, stvrdnjava kao u kalupu, ne može prstima da poveže svetlake raznovrsnih uspomena/misli/ prostorija što mu se ukazuju, ne može da umre, ne može da se nasmeje celom linijom usta već samo jednim ćoškom, poslednjim slovom izbrisanog grafita, ne može da piše koliko ni piša, niti da se seti da li je išta napisao, ne može da piša, ne može da piša, ne može da piša, ne može da čita i to mu teško pada, povremeno razaznaje krupna latinična slova na lekovima i bolničkoj aparaturi, pomišlja o upustvu za letenje, ne može da prepozna posetioce ako ih je uopšte bilo, samo senke sa šeširima i senke bez šeširima, curi mokraća, malo krv, niz kateter, jedini prozivod, superiorna u odnosu na neformirana govna niz lopaticu, što se zajedno sa danima, stvrnjavaju u gromuljice, nikada svareni i namerno progutani novčići.

Uvek postoji samo vreme i ništa drugo nije potrebno. Prostor ga prati lenjo poput mačke što, isuviše gladna, sledi miris suve hrane. Ljudi su lutkice koje pijano vreme stavlja na kurac nad zakrpljenom foteljom u noćnim, pijanim predstavljama komedije del arte u staračkom domu. Sanja drveće bez krošnje i reke sa dubokim uvirima, bombardovane zgrade sa po jednim spratom i u njima decu sa krilcima umesto ušiju. Vidi učitelja samo da bi ga pomešao sa gazdom prodavnice u kojoj je krao pa vraćao žvake u prvom/drugom razredu. Vidi pege na babinoj ruci. Profesorka likovnog duge plave kose mu se sviđala u osnovnoj, drugar sa kojim je igrao nekada igrice na Soniju stoji kraj prozora pa se utapa u njega, ljudi se menjaju, manje bitni ljudi guraju one više bitne, traže i razmenjuju komade svetla i senki, glasovi lunjaju oko njega nepokretnog, povremeno im se pridruže telesne forme, opšta kakofonija, soba košnica pod krečenjem, zuji, gori i briše se.

Jedne večeri video je nju sa očima punim višanja. Nije se sećao kako se zove i to ga je steglo, preseklo disanje, imitiralo šlog. Otac, sa duksericom sa trojicom sportista, a jedan je mogao biti skijaš, spustio je ruku da zatvori oči sada već starijem sinu, bio je to zajednički uspeh. Smirio je kapke, a onda se prebrzo, ponižavajuće brzo, trgao i shvatio da je namerno zadržavao vazduh i da se pretvara pred samim sobom po navici. Sestra menja površinu ukiseljenu mokraćom, ne zna se da li je kiselija ili slanija tu ili tamo gde je pokvašena bledom, kapilarnom krv i upornim, prezrelim baždenjem govana, zavojima koje dere sa njega, sa zmije umotane u mehaničkoj nadi da će postati nova forma, riba, ptica ili biljka. Kako ga je okrenula da izvuče jastuk, nadao se novoj posteljini ali to nije izvesno, zagledao se u sivi zid pun rupa, mekan, izglačan upornim zurenjem, zid sa nevidljivim prekriženim crtama koji znače dane, kao u grofu Montekristu, negde u sivilu je upala kašika za kopanje bega, zid sa dugačkom izbledelom plavom trakom po sredini koja razdvaja sivo od sivog, sama gubeći svoj kvalitet osim u očima optimiste, a on to već dugo nije bio – pobednički kadar večnog, nemog filma. Nije bilo ni belih, ni crnih slova da kažu da nije

КRАЈ

uporno okleva, sprema kakvu poslednju grozomornu šalu, iznenađenje će mu život istisnuti iz grudi izjednaput poput mehura iz već dobro ispumpanog balona. Nadao se, više nije verovao, da će otac tada biti tu i da će mu se obratiti, makar kao halucinacija, najlepši zrak sunca koji u stvari nije zrak sunca nego nešto što ne umemo ni da imenujemo ni da razumemo, a što nam svetlost već milenijumima donosi, nadao se da će mu se otac obratiti posle toliko godina i da ćemo tada, konačno, opet, razgovarati, nas dvojica, тата

***

MILOŠ ŽIVKOVIĆ rođen je u Beogradu 1989. godine. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tokom studija sa kolegama osnovao književno društvo „Orfisti”. Od januara 2017. godina zaposlen na Institutu za književnost i umetnost u Beogradu kao istraživač-pripravnik. Piše prozu. Deo je tima jutjub kanala Bookvalisti.

NOVE PJESME SILBE LJUTAK (iz rukopisne zbirke “ULOGA POKRET KADAR”)

poezija

KUHAR ZAČINJAVAŠ RADIKALIZMOM

Ti si svuda ovdje pojedenom gravitacijom
podmetnut ispod namještaja
gdje ne dospijeva četka za tepihe

Ti si na prstima došao
u moju metropolu
kako zovem dvije kuće
koje čuju kad ona pored pusti vodu

Ti si zaboravio blatne čarape
koje si nosio na planinu
višu od prvog kvartovskog nebodera

Ti si ga opisao
kao najveće zlo u ovoj državi
od izuma štednjaka na struju
i koncentrirane paste za juhu

Ti si htio napraviti atentat
kako bi svi mogli spavati
pored kućnog ljubimca po izboru

Ti preslikavaš svoj kućni isječak
na crno-bijeli film u hangaru
Tijelo si mi ostavio u medu

***

HUMANITARAC RADIŠ PRO-CHOICE PETICIJE

Cimerica koju si upoznao
na CEEPUS razmjeni
u zemlji koja ne trguje džezvama
došla je kroz prozor

Objesila je krletku
na sredini oktogonalne prostorije
Gladna zjapi u crnu točku
Zašto nam nije javila
da podgrijemo uravnotežen objed

Mahnut ću ti iz socka vlaka
tvojoj proširenoj anketi o javnom mnijenju
Ne možemo se potpisati
ni posvojiti neprilagođene blizance
jer je vrabac ostao sam u Belgiji

***

REŽISER UPRIZORUJEŠ ŽIVOT UNATRAG

Kožne gležnjače su proslavile
četrdeseti rođendan
Neobično je biti odrastao
Guliš izviđače sa zidova
Nadam se pojest ćeš prije petka
ribu iz zamrzivača
Odraslo je kažeš
pomesti krematorij
perikama iz lutkarske predstave
pristaju dubokoj bori
na vrhu naočala
Svaka zrela pjesma
morati imati bar jednu
iznošenu cipelu

***

ANTI-KAPIITALIST DIJELIŠ KUPAONICU S CIJELIM KATOM

Trebali smo rolama obići zagrebačko more
Trebali smo oprati razgovorljivost
Trebali smo postati leksički nudisti
Trebali smo se nabosti na jezerski val
i ispustiti grč iz jastuka
Trebali smo postati fluidnost
Trebali smo pojesti jegulje
iz korejskog restorana s lampionima
Trebali smo nestati
u tvom odvodu od tuš kabine

***

BLOGER PROMIČEŠ MARGINALNE VRIJEDNOSTI

Živim na tvojoj autorskoj platformi
Trebam tečno
nisi tanka koliko sada misliš
Čovjek me dotaknuo po pernici

Otvorio si me uparivanjem
krajolika s citrusima
Limun cvjetaš u jesen

Razgovaraš s plišanim medvjedom
suhim flomasterom
što je od zida u Frankopanskoj
napravio sekularnu fresku

Odgovara ti pojedinačno pastorstvo
Jedino bitno su tetovaže i knjige
Sve ostalo je prolazno

***

ZEMLJORADNIK UZGAJAŠ ZAČINSKO BILJE

U dvorištu preko šarenog zida
vodiš raspravu o teorijskoj razlici
između kafanske i narodne glazbe
Harmonika ušla sam u zebru
kojom prelaziš Plitvička jezera

Posadila sam golotinju
u stakleniku s niskim grahom
Počeo si s kućnim fikusom

Glad se ne može rasplinuti
pucketanjem prstiju
na prvu dobu donjeg basa
Stani u kut
da te mogu poslušati cijelu

***

NADREALIST PODUČAVAŠ DEHIDRACIJU

U crno-bijeloj tehnici
si se oslikao na mojem obrazu
Prestani plakati

Više se ne znojiš
Postani kao ja
Spavam na podu
jer je vodenjak zauzeo madrac

Naučio si me kako je
spolno blagostanje stvar izbora
i da tekst započinješ
samo ako znaš zadnju rečenicu

***

SILBA LJUTAK rođena je 1999. godine u Zagrebu. Završila je opću gimnaziju u Srednjoj školi Zlatar, trenutno živi u Zagrebu, studira Psihologiju na Fakultetu hrvatskih studija i radi kao freelance prevoditeljica za engleski jezik. Piše i objavljuje poeziju i prozu u tiskanim izdanjima te na online portalima kao što su Poezija, Kolo, Strane, Astronaut, Booke.hr, NEMA, Čovjek-Časopis, Revista Kametsa, Diskurs, Metafora, Vavilonska Biblioteka, The Split Mind itd. 2020. godine ulazi u širi izbor na natječajima „Sedmica i Kritična masa“ i „Na vrh jezika“. Njezina rukopisna zbirka pjesama „Normalna raspodjela“ dobiva pohvale žirija na 58. Goranovom proljeću. Pjesme su joj prevedene na španjolski jezik.

DVA PONEDJELJKA KRATKIH PROZA HADŽERE DUHARKIĆ (1/2)

proza

SANJA

– Nemaju ni oči, ni mozgove. Glave su im praktično šuplje.

– Pa kako onda vide kuda hodaju?

– Privlači ih miris mozgova. A kad ti ga pojedu, i ti se pretvoriš u zombija.

Te subote ukazala nam se sjajna prilika – Sanjini roditelji otišli su u goste kod komšija – i to baš kada su puštali film koji nam obično nije bio dozvoljen. Uspjela sam izdržati petnaestak minuta prije nego sam se dovoljno isprepadala da sam vrišteći otrčala kući. Te noći nisam mogla spavati te sam, kako bi mi dozvolila da spavam u njenom krevetu, sve ispričala mami. Sutradan me je Sanja nazvala plačkom i blebetušom i rekla mi je da ju je mama istukla zbog mene. Bilo mi je žao. Pomirile smo se u ponedjeljak – ništa nije bilo vrijedno tolike žrtve da same pješačimo do škole.

U ljeto iste godine sam prvi put primijetila da smo se nas dvije počele udaljavati. I njeni i moji roditelji su stalno pričali nešto u vezi Hrvatske šta ja nisam mogla razumjeti. Sanja je bila starija dvije godine od mene i očito je to bolje razumijevala od mene. Kad god bi se neko dotakao te teme, ona bi izašla iz prostorije. Nekoliko puta sam ju vidjela da plače. Primijetila sam da je to pokušavala sakriti pa ju obično nisam ništa ispitivala. Vremenom se sve više zaključavala u sobu i sve sam ju češće viđala kako skriva suze. Sjećam se našeg posljednjeg razgovora.

– Tata kaže da ovo neće izaći na dobro – rekla mi je – kaže da je našao način da odemo u Austriju. Sutra krećemo. Mama mi je rekla da ću ti slobodno moći pisati. Donijela sam ti i sliku.

I ja sam joj dala svoju – jedinu fotografiju sebe koju sam imala – onu sa školskog fotografiranja na početku prvog razreda. Kada je otišla, pitala sam mamu zašto idu. Rekla mi je da je Sanja Srpkinja i da njezin tata ne može gledati neke stvari. Znala sam da je ona Srpkinja – svog babu je uvijek je zvala tata – ali nisam znala kakve to ima veze i sa čim.

Iz jednog okvira kojeg sam dobila za rođendan izvadila sam pjesmicu ispod koje mi je učiteljica napisala veliko “Bravo!” i stavila Sanjinu fotografiju. Okvir je stajao na mom radnom stolu, odmah pored kasice na koju sam nalijepila “Za posjetu Sanji”. Od tada sam svaki dan pisala u dnevnik stvari koje sam planirala napisati Sanji kada saznam njenu adresu. Prošlo je nekoliko mjeseci i već je bila zima kada sam od nje dobila pismo.

Odgovor sam pisala cijeli mjesec – pokušavala sam skupiti sva iskustva iz dnevnika na jedno mjesto. Kada je pismo bilo konačno gotovo, babo ga je odnio u poštu. Od Sanje mi više nikada nije stiglo ništa. Mama je rekla da su i njoj tetkina pisma prestala stizati.

Kako su dani prolazili, mama je bila sve nervoznija. Gotovo uvijek je šutjela, a ponekad sam iz njene sobe mogla čuti jecaje. Babo obično nije bio sa nama.

Postajalo mi je sve dosadnije. Bilo mi je sve zabranjeno – igrati se vani, šuškati igračkama unutra, a kad god bih nešto rekla, mama bi odbrusila sa “ššš”. Nisam smjela ni provirivati kroz zavjese. Mama je rekla da je to zato što bi me ljudi koji sliče zombijima iz filma mogli vidjeti. To mi je stalno govorila.

Jednog jutra kada sam otišla do stola na kojem je stajao okvir i dnevnik gdje sam zapisivala sve što sam namjeravala reći Sanji, mama je povikala da je vidjela jednog u blizini. Nisam mogla izdržati – provirila sam kroz prozor. Bilo ih je ko zna koliko. Jezivi zombiji šupljih lubanja gegali su se svuda. Mama je buljila u Sanjinu fotografiju.

– Jebem ti četnikušu! Nije nju briga za tebe! Pogledaj kroz prozor, vidi! Eto, takva ti je Sanjica!

Razbila je okvir i pocijepala fotografiju. Noć sam provela u suzama i strahu. Bojala sam se da ću vidjeti Sanju među onim zombijima vani.

***

HADŽERA DUHARKIĆ rođena je 2003. godine u Sarajevu. Maturantica je Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Piše prozu, a ponekad i poeziju. Njezine kratke priče i pjesme su objavljene u zbornicima poezije i proze, uključujući “Rukopisi 42” i “Rukopisi 44” Doma omladine Pančevo te “Carpe diem” Teatra Fedra Bugojno.

KRATKA PRIČA MIRE PETROVIĆ: BOŽJA KAZNA

proza

Počela sam vrlo rano. S jedanaest, dvanaest godina, zatvarala bih se u sobu i po nekoliko puta dnevno. Klečeći, na trbuhu, na leđima, na boku, sve sam isprobala. A kako sam odrastala, otkrivala sam druge varijacije na temu – u tušu, dok sjedim, stenjući, bez glasa; jedino što je ostalo vazda nepromijenjeno bio je osjećaj krivnje i srama.

Vjeroučiteljica je cijeli sat znala govoriti protiv, na radost svih nas koji bi jedva dočekali da je na račun toga zafrkavamo. Aaaa, znači vi samo s mužem? A prije njega? A ona bi se crvenjela i govorila i dalje, govorila, govorila, bila je to vječita tema njenih strastvenih monologa.
Kad je došao red na krizmu, svećenik je o tome pričao još i više. Rekao bi čovjek da se radi o najvažnijim prodikama koje će svijetu donijeti prosperitet i blagostanje. Na satima pripreme, za oltarom, na ulici, morali smo zapisivati u notes. „To su stvari koje se rade s drugom osobom – muškarac sa ženom, žena s muškarcem. Kad se njih dvoje ožene.“

Krešo Bulj ima ženu i dvoje djece. Ne znam što radi s njom, ali sviđa mi se ono što radi sa mnom. Kad se vratim iz naporne noćne smjene, a on dođe u pauzi za posao, ne mislim na spavanje bez obzira na umor. Odjenem čistu odoru medicinske sestre, a on želi da ga tučem po guzi jer je kao srčani bolesnik pojeo nešto zabranjeno. Meni je to bezveze, ali svatko ima svoje kicks. Glavno je da me dobro poševi.

Kad sam kao mala masturbirala, svaki put bih čekala na nešto loše da mi se dogodi. Sve te priče o Božjoj kazni i o deset Božjih zapovijedi nisu me mogle zaobići. Ne psuj. Ne sagriješi bludno. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga. Ali činilo mi se da svatko može željeti. Kako isključiti želju? I mada nisam voljela ni vjeroučitelje ni svećenike, izuzev jednoga koji mi je uvijek davao bombone, njihove priče o osveti, paklu i vječnom prokletstvu su me proganjale. Tako bih svaki put nakon što bih se dirala po tijelu, a pogotovo nakon orgazma kojeg mi je postajalo sve teže izbjeći, razmišljala što će mi se ružno dogoditi, zašto već jednom ne prestanem s tim slabostima i tako spriječim neki neminovan zlokobni scenarij. Nikad ne bih prošla lišo. Ili bih dobila loše ocjene, ili bih se posvađala s mamom, ili bi mi propali planovi za vikend. A kako sam se odrastala, kazne su bivale veće – ne bih prošla ispit, nešto bi mi se dogodilo psu, saznala bih neku nemilu vijest. Sve sam to pravdala svojim grešnim ponašanjem kojem se nisam mogla oduprijeti.

Ni ispovijed nije pomagala. Dugo sam ostala vjerna šaputanjima na neudobnom kušiniću dok skrušeno klečim i nabrajam. Deset Oče naša, deset Zdravo Marija. „Mi kontroliramo vlastito ponašanje“, upozoravao me svećenik kroz prozorčić s rupicama. Nije znao intenzitet mojih poriva, zbog kojih sam u toj dobi zgroženo shvatila da bih to mogla napraviti s bilo kim.

U svom relativno kratkom životu – sada imam trideset i pet – imala sam par momaka, ali strašno su me živcirali. Biti u vezi bilo je komplicirano; trebalo je slati poruke, izmjenjivati nježnosti, komentirati filmove, uvažiti tuđi glazbeni ukus, biti na raspolaganju. Morala sam biti majka, prijateljica, divljakuša, tješiteljica, ne biti previše bolja ni previše gora, pametnija ili gluplja. Odvajati vremena za nešto što me nije ispunjavalo i u čemu nisam pronalazila ni dovoljno sebe ni gušta. Htjela sam učiti, usavršavati se, manje kuhati, nisam se voljela prilagođavati. Moj posao je odgovoran, ja sam odgovorna, ne mogu još i doma pucati od odgovornosti. Neki bi to nazvali sebičnošću, ja stilom života. Osim toga, seks je znao biti svakakav, a o njemu je ionako teško pričati. I zamisli onda naći se u vezi s nekim tko je nevjerojatno loš ljubavnik. Ovako ga samo otkačiš.

Nakon nekog vremena sam posve odustala od dejtova i veza. Moje usputne avanture trajale su kratko, ali uvijek bi ostavile traga. Probušenu gumu, nedostatak traženog proizvoda u dućanu, odgodu kazališne predstave kojoj sam se veselila. Bile su to sitnice koje sam prihvatila kao dio života. U svoje slobodno vrijeme, koje ni sa kim nisam olako dijelila, putovala sam, posjećivala teatar i kino, išla na večere s prijateljima, isprobavala nove hobije. Živjela sam sasvim dobro, a parovi koje sam poznavala su se stalno oko nečega prepirali, svađali, dokazivali tko ima pravo i tko je superiorniji. Što će mi takve gluposti? Isprobala sam starije, mlađe, istetovirane, iskompleksirane, velike, male, s fetišima i bez, zanimljive sugovornike i one dosadne. Kazne su bile minimalne i mogla sam se s njima nositi.

Među mojim ljubavnicima jedino je Krešo Bulj oženjen. Možda mi je čak i najdraži dosad, ne znam je li zbog braka ili nečeg drugog toliko predan našim satima. Krešo je uzoran čovjek i suprug, radi na šalteru u banci, nosi vrećice starijima, brine da mu djeca idu u školu stranih jezika, na klavir i na violinu, da sa suprugom koji put ode na večeru. On nema previše vremena za mene i ničim me ne opterećuje. Odradimo svoje i potom slušamo glazbu. Zna što se događa u svijetu i nije mu mrsko slušati o mojim pacijentima. Vidimo se dva puta tjedno i oboje budemo zadovoljni nakon zatvorenih vrata.

Taj dan je Krešo Bulj bio ekstremno dobre volje. Dobio je promaknuće na poslu i došao je s bocom vina u svojoj pauzi oko jedanaest. Prilika je zahtijevala, pa sam na brzinu spremila pastu carbonaru, on je natočio vino u čaše. Pojeli smo, pojebali se, popili još jednu čašu vina. Krešo se vratio na posao, ja sam oprala tanjure, promijenila posteljinu. Malo sam prilegla jer me čekala noćna smjena. Probudila sam se oko četiri popodne. Pojela jabuku i pogledala video sa žutim prslucima u Francuskoj. Javila se majci. Na poslu nije bilo problema osim gospodina Brkljačića koji pati od PTSP-a, ali to se činilo kao stara vijest. Došao je kod nas zbog plućne embolije, no brzo se oporavljao i sve nas je gnjavio. Navikli smo. Od početka smjene me cijelo vrijeme dozivao; treba popraviti jastuke, treba pomoć da ode na vece, treba mu netko dodati daljinski. Kad je upalio televizor, malo se primirio. Gledao je vijesti i komentirao: „Za šta sam se ja borio?“

Pile smo kavu u sobi za sestre da ostanemo budne. Kao i inače, pričale smo o vezama. Marija ima momka pomorca koji nikako da je oženi, Suzanin muž ništa ne pomaže po kući. A ti, Laura? Okrenula sam priču kao što bih napravila svaki put, nešto u stilu da me Brkljačić tu večer posebno gnjavi.

„Njemu triba psihijatar, a nisu mu ga dodijelili“, komentirala je Suzana vrteći glavom. „Danas su svi prošvikali. Još i s tim ratom, nije čovik jadan kriv.“

Znao je imati ispade. Derati se zapomagati naređivati, jednom prilikom je sestri Mariji tresao ramenima jer je pire bio previše gnjecav. Naš posao je zahtjevan sam po sebi, a još te uz to nitko ne poštuje. Ja sam oštra i pomalo odsutna. S pacijentima i s doktorima. Ne mogu se dovesti u situaciju da me neki liječnik posjedne na stolicu i draška mi bradavice pred svima, kao što se dogodilo Nataliji i doktoru Mariću. Postoje granice. Tu svaka moja napaljenost staje. Na taj način najbolje obavim svoje, bez da se i s kim povežem ili nad njima sažalim. Svijet je pun sudbina. Ja utječem na ono što je u mojoj moći.

Brkljačić je zaurlao čim me ugledao kako stojim na vratima. „U pomoć, u pomoć!“, vrištao je, a ja nisam imala pojma o čemu se radilo. Pozvala sam Mariju, Suzanu, portira, nitko nije došao. Brkljačić je izgledao pomahnitalo. Bila sam glupa i krenula ga smirivati, a on je uzeo stalak od infuzije i počeo me tući, nije prošla ni sekunda, a već sam se našla na podu, branila sam se rukama, ali nije pomagalo. Naposljetku je netko dotrčao. Dali su mu nešto za smirenje, mene odveli u drugu prostoriju, imala sam porezotinu na glavi i modro oko – tješe me, dobro je, Laura, dobro, ajde, dobro si prošla.

Po zakonu je morala doći naknada. Takve stvari se ne bi smjele događati, ugrožavati život zaposlenika. To jutro sam, prema dobro poznatim procedurama, otišla na pregled i ispalo je da sam u krvi imala alkohola. Krešo Bulj i ja popili smo taj dan dvije čaše vina. Odštete najvjerojatnije neće biti jer zaposlenici ne smiju imati niti malo alkohola u sebi, da bi dobili ikakav novac kao nadomjestak za ono što se dogodi na radnome mjestu. Bila sam u bolovima, saznala da ništa od para, i samo sam sebi govorila, oženjen je, oženjen je, Laura. To nije tek obična igra prstima i ostalim dijelovima tijela. To je ne sagriješi bludno i ne poželi tuđeg ženidbenog druga. To da ima suprugu za mene je imalo isto značenje kao i činjenica da ima madež na desnom guzu. Samu sam sebe zasrala.

Brkljačić me napao u utorak, danas je četvrtak. Danas Krešo Bulj dolazi u moj stan. Točan je kao sat, još jedna stvar koja mi se kod njega sviđa. Otvaram, a on me zapanjeno gleda. „Šta se dogodilo, Laura?“

„Božja kazna“, kažem, i zalupim vratima.

***

MIRA PETROVIĆ rođena je 1989. u Splitu. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost te radi u školi stranih jezika. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju, razmišlja o tome da postane trenerica za pse. Objavila je priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima (Arteist, Strane, Mogućnosti, Zvona i Nari, Rukopisi, The Split Mind…).
Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. i 2018. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. za priču The Face.
Dobitnica Vranca – 2015. za priču „Svašta se može dogoditi“, koja je objavljena na engleskom jeziku u internet časopisu „Underpass“ te druge nagrade na natječaju Ulaznica 2016.
Godine 2019. bila je u finalu nagrade Prozak.
Neko vrijeme je objavljivala kratke priče na književnom portalu Anna Lit kao kolumnu pod nazivom „Izgubljena u tridesetima“. Njezin roman „Divljakuše“ pohvaljen je na natječaju Trećeg trga te je 2020. objavljen u izdanju Nove Poetike.
Živi u Splitu sa svojom „psicom“ Lotom koja je budi ujutro u pet i uči kako iskoristiti dan.

Priča “Božja kazna” objavljena je na stranicama Gradske knjižnice Samobor, u sklopu natječaja za najbolju kratku priču 2019.

KRATKA PRIČA MILOŠA PETRIKA: BEZ BRIGE

proza

Ne vredi.

Mogu ja do sutra da se ubeđujem da sam paranoičan i da nema potrebe ponovo sve da proveravam, ali džaba. Spavati neću.

Mislim da nisam paranoičan, nego anksiozan, ali to nema baš veze. Ono što je bitno je da san neće na oči.

Poenta je u sledećem: ne mogu da zaspim ako ne proverim da li sam zatvorio sve prozore i zaključao vrata.

I to sam i uradio pre nego što sam legao.

Osim što sad nisam siguran.

U tome je kvaka sa svim tim radnjama koje se stalno ponavljaju (zaključavanje vrata, isključivanje šporeta, pegle)…

…jesam li isključio šporet? Peglao znam da nisam ništa…

…da li se sećam toga kako sam večeras zaključao vrata i proverio da ključ nije na spoljnoj strani vrata, ili se sećam kada sam isto to uradio juče? Da li se „sećam“ zbrčkanog koktela svih zaključavanja vrata? Mogu li da verujem svom mozgu?

Godinama nisam zapamtio nijedan broj telefona, a sad očekujem da se setim svake pojedinačne instance zaključavanja vrata pre leganja na spavanje. Mozgovi su nepouzdani. Možda su moja vrata sada čak i širom otvorena za svakog zamislivog uljeza, uhodu, pljačkaša, kidnapera, silovatelja i ubicu.

Pre nekoliko nedelja uveo sam kontrolu za samog sebe: čim zaključam vrata i okačim ključ o klin pored njih, proverim vesti na telefonu. Tako znam da li sam nekog određenog dana zaključao vrata ili ne – po prvoj vesti koje se sećam.

Naravno, naravno da sam koristio telefon za čitanje vesti čim sam legao, i sad se, naravno, ne sećam da li se sećam vesti jer sam ih pročitao posle zaključavanja ili sam potpuno zaboravio da zaključam ali sam upoznat sa današnjim vestima od malopre.

Neću ustati da bih to proverio sad.

Svaki put kada sam ustao da bih proverio jesam li zaključao vrata i ostavio ključ na unutrašnjoj strani vrata ispostavilo se da su vrata bezbedno zaključana, zasun… Zasut? Zasunut? A ja sam mogao mirno da zaspim.

I tako sada neću ustati, garantovano su vrata bezbedno zaključana.

Međutim, evo me, ogrnutog u ćebe, u kuhinji, kako proveravam jesam li isključio šporet.

Naravno, jesam.

Kad sam već ustao, mogao bih da proverim i je li pegla isključena.

Naravno, eno je u ormaru, a kabl je bezbedno obmotan oko nje. Hladna je potpuno na dodir. Gotovo sigurno, dakle, da neću poginuti u požaru.

Večeras.

Ali, kad sam već tu, mogao bih da proverim i ulazna vrata. Čisto da umirim savest.

Ulazim u hodnik, primećujem da je ključ o klinu pored vrata. Makar je to u redu.

Hvatam se za kvaku.

„Ne brini“, kaže glas iza mene. „Niko više neće ući.“

***

MILOŠ PETRIK je pravnik iz Beograda koji je napustio glamurozan posao u advokaturi zarad glamuroznog posla u medijima, a glamurozni posao u medijima zarad glamuroznog posla u industriji softvera.
Objavljivao je u više domaćih i stranih časopisa i antologija, sarađivao je sa Radiom Beograd 202, učestvovao više puta kao scenarista na izložbi Međunarodnog salona stripa u Beogradu, a objavio je i dve zbirke priča: “Mlad si da se proslaviš” i “Siva hronika”.
U poslednje vreme bavi se i književnim prevodom.
Voli hranu, pivo, kravate i igre svih vrsta.
Udat je, i živi u Beogradu sa suprugom i sinom.

fotografija autora: Mateja Vidaković

PET PJESAMA ILIJE LADINA IZ ZBIRKE “RAČUN SVODEĆI /izabrana poezija/”, Naklada Zoro, 1999.

poezija

NEKE GLJIVE I NEKE TRAVKE

Ako ne uzimamo travke koje nisu za jelo
To ne znači da mrzimo
Travke koje nisu za jelo
Ako ne uzimamo gljive koje nisu za jelo
Koje nisu za život
Nego su nam za smrt
To ne znači da mrzimo
Gljive koje su nam za smrt
Samo zaobilazimo
Gljive koje su nam za smrt

I one bi bolje bilo
Da na sebi štogod rade
Nego što nas optužuju
Što jesmo za svoj život
I nismo
Za svoju smrt

***

ZNAM TE POLE SJEVERNI

Po moru plove mornari
I kontinenti: po istim zvijezdama
Svi u svoju luku
Stignu uvijek prvi kontinenti!

Ako se i pomakneš samo
Ti znaš da si se jugu poklonio:
Znam te pole sjeverni!
Zato si tako hladan
I nepomičan!
Brat tvoj
S onu stranu ekvatora
Na isto toliko daleko
Plače na svoj jug: zašto nije sjeverniji
I što ne rađa
Voćem sjevernim! Pa dokle to: taj plač i oholost
Ta zavist zemaljska
Polovi hladni daleki
Braćo moja rođena?

Bure nam se o glavu razbijaju a mi svoje pa svoje!
I svi snjegovi na glavu idu a mi opet svoje! I stojimo
pritom daleko
Daleko jedan od drugoga!
Tako daleko!

***

EVO SAM SE OŽENIO PALMOM JEDNOM

Ostavi slobodu izbora mi oče
Kad sve negiraš moje
Dotle čak
Da ostasmo još samo ti
Jedan gore na nebu
I ja jedan dolje na zemlji Na zemlji?
Usred zemlje oče! Jer nije sve kako ti kažeš! Nije nije oče!
Rastu divne palme na zemlji!
I one donose sunce u miraz!
I ti…
Jedna i jedinstvena
Koja snagu svoje ljubavi
Mjeriš snagom zaborava
Svega što nisi ti
Tvoja velika ljubav u središtu
Man’ se ljubavi materinske! Posluži nevjestu danas!

Evo ja sam se oženio palmom jednom!

Ona donosi sunce u miraz
I ona će hraniti korijen u zemlji!

***

TKO SE TO NIJE NASMIJEŠIO?

Pred sam smak svijeta taj
Tko se nije nasmiješio
Drugom čovjeku?
Sva su živa bića
I svi stvorovi
Pogledali jedni u druge:
Krajnji je čas!
Svi su atomi pohitali
I sve čestice jedne drugima
Već idu
Brzo: tko se to nije nasmiješio

Drugom čovjeku?
Njega ćemo žrtvovati!

***

BOŽE SVE KAKO SI REKAO

Bože sve kako si rekao
Čuvaj se čuvat ću te čuvaj se Ilija

Ne idi u karantin
Kuga je
Ni u rat
Ostari prije
Ni u pustinju
Glad je tamo
Sve sve kako sam ti rekao
Čuvaj se čuvat ću te čuvaj se Ilija

Činih
I sad je još jedanput red:

Da čuvaš me
Dok zapovijedi kršim
Jer je narod moj obolio
Jer je rat ga opustošio
I jer se u pustinji zagubio
I ja moram za njim
Moram za njim:
U rat u pustinju u karantin

***

ILIJA LADIN (pravo prezime Kozić, Stratinska kraj Banje Luke, 19. VII. 1929 – Sarajevo, 23. X. 2001). Godine 1962. završio Višu pedagošku školu, a 1976. studij romanistike na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Radio je kao učitelj i profesor francuskoga jezika u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima, najdulje u Sarajevu. Eruditski pjesnik, samosvojne poetike, objavio više pjesničkih zbirki, u kojima je zaokupljen biblijskom i antičkom tematikom, fenomenima života i prirode, zajedništvom svih živih bića (Prije tebe ničega, 1968; Od neba naovamo, 1973; Pjesme o kobili, 1975; Pjesme o pticama, 1979; Patnja je počela, 1986; Takav sam vam večeras, 1989). U zbirkama Gospodin Mo (1995) i Muzama se ispričavam (1995) izrazio je svoje iskustvo sarajevske ratne tragedije, a izbor iz njegova opusa objavljen je u knjizi Račun svodeći (1999).

temat SUICID: ROMAN MAGDALENE MRČELE “IZMEĐU”, Kugli & Kugli, 2020; ulomak

proza

Teretanu sam zaobišao u širokom luku. Neke su plastične manekenkice pogrešno izvodile čučnjeve. Rupa na glavnoj prilaznoj cesti još nije zakrpana. Sve po starom. Samo što Edi ne igra košarku na igralištu. Nadam se da je doma. Svjetlo gori u kuhinji.

Kako ćeš ući? Što ćeš im reći? Hoćeš li ovaj put ostaviti poruku? – Neću raditi ništa što bi ih dodatno povrijedilo. Ali nije da te se tiče.

Prođem pored Flokijeve kućice na vršcima prstiju. Mislim da spava. Čemu oprez, čovječe? Duh si, narugam se samome sebi. A onda Floki podigne pospanu njuškicu i počne oprezno njušiti zrak. Učini dva-tri koraka i oštro zalaje. Pa opet. Opet. Prepadnem se. Mogu li osjećati miris? Prisutnost? Nešto?

„Floki, tiho!“ mama se zadere iz kuhinje.

Draga mama… Imala je i boljih dana. Blijeda je. Nije se šminkala. Kosa joj je skupljena u neuredan rep. Nosi kost koja je ostala od kuhanja. Iskoristim odškrinuta vrata i zavučem se u predsoblje. Ondje su bile očeve tenisice i majčine baletanke. Edi nije doma. Osjetim kako sam potonuo. Smanjio se za glavu. Produžim prema dnevnom boravku. Otac je pregledavao teletekst. Lakersi danas igraju. Shvatim koliko mi nedostaju te sitnice. Utakmica s tatom. Kokice. I razgovor do dugo u noć. Ugasio je teletekst. Uzeo nekakav album. Prolistao. Mama je ušla i pitala ga što gleda.

„Kako su bili slatki. Vidi.“

Stanem im iza leđa. Da sam ih samo mogao dotaknuti… Mama je mirisala na cimet. Tata je vrtio stranice. Moje i Edijeve slike. Vrtić. Nosovi umrljani čokoladnom kremom. Kao da smo jeli iz WC školjke. Nasmiješim se. A tata obriše suzu. U tom trenutku osjetim bol na obrazu, kao da mi je netko iz oka izvukao pet mililitara najagresivnije kiseline. Stavim ruku na usta da ne zajaučem i nasilno obrišem trag s lica.

Kako ono reče, broje vam se osmijesi? – Gubi se dovraga više! – Hoću. Kad nam istekne vrijeme.

Otišao sam do naše sobe. Tiho otvorilo vrata. Odmah me sve zaboljelo. Nisu ni taknuli moje stvari. Krevet ima isti pokrivač. I ruksak je još na njemu… Edijeva gitara u kutu. Kleknem pored nje i lagano prislonim usne na žice. Brate moj… Žice mi zapeku usne. Odmaknem se. Sjednem na njegov krevet. Naslonim se na jastuk. Miriši na onaj glupi šampon od koprive koji on i Tea koriste. Gdje je Tea? Što radi? Jesu li zajedno?

Odgovorila mi je profilna slika na kompjuteru. Idiot. Tko još ostavlja upaljen fejs? Sjednem na stolicu i proskrolam novostima. Naš zajednički prijatelj Nikola, kao i uvijek, ima kretenske slike iz subotnjih provoda. Umijeće izgledanja pijanim, a pije Fantu. Kralj. Zastanem. Marija. Moja bivša. Obojila je kosu u crno. Ima neku apstraktnu tetovažu. Fura se na emo đir, očito. A na naslovnici Only God can jugde me. Dubokoumno. Tea. Teica mila. Posvijetlila je kosu. Lijepo joj stoji. I ona ima nekakvu tetovažu na zapešću. Što je ovo, svi su postali hipsteri otkad me nema?

Messenger pokaže plavu ikonicu. Poruka. Netko ga zove na pivo. Neki Toma. Neću ništa dirati. Tko je sad taj Toma? Ostatak ekipe na chatu kužim. Tea, susjed Hrvoje, rodica Iva. Ja. Pogledam dvaput. Da. On je chatao sa mnom. Otvorim razgovor. Jedna duga poruka. Druga. Treća. Skrolam. Hrpa. Deseci. Mjesecima unatrag. Vratim se do datuma. Tjedan dana poslije.

„Brate, samo jedna stvar. Samo jedno pitanje. Zašto? Jebeno zašto?! Kako je moguće da si nešto napravio tako skrivećki, bez mene?! Pa mi smo sve uvijek radili skupa! Bježali smo na tulum kroz prozor, zapalili prvu cigaretu, spržili si kosu hidrogenom… Trebali smo sve skupa! Da si mi bar rekao!“

Ne, brate. U ovo ne bismo mogli skupa. Ti ovo nisi zaslužio. Jer si bolji. I jači.

„Petre, jebivjetre. Prošla su dva mjeseca. Imam osjećaj kao da su dva sata. Jednako sam polomljen kao kad sam hodao iza tvog lijesa. I pitao se kako si ti, tolika ljudina, stao u takav bezvezan sanduk. Kao gitara. Samo su te spremili. A ja te ne mogu izvaditi. Mrzim te. Kretenu. Volio bih te još barem jednom vidjeti da te mogu pitati zašto, i prije nego što išta odgovoriš, opaliti te šakom po toj bradatoj labrnji. Mama te obrijala prije pogreba. Dlake i nakon smrti neko vrijeme rastu, znaš. Rekala je da ćeš biti najljepši anđeo. Znaš da ja mrzim ta sranja. Rekao sam joj da će, ako Bog postoji, sigurno biti oduševljen tobom koji si ga tako sočno psovao. Mislio sam da je baza dobra, ali nije se nasmijala. Rijetko se smije. Samo mušterijama, na silu. To si isto ti kriv i za to bih te isto bubnuo šakom. I zato što mi fališ. Tvoj je krevet prazan. Nisam dao da ga maknu. Jer ponekad sanjam da spavaš u našoj sobi. I da će sve ovo biti samo ružan san.“

Obrišem još jednu kiselu suzu. Nastavim čitati, iako me svaka riječ davila više od užeta.

„Brate. Opet ja. Mama me nekidan pitala bi li mi pomogao razgovor s psihologom. Svećenika sam odbio, naravno. Rekao sam da nema potrebe. A opet, da znaju da se ovako krasno dopisujem s tobom, vjerojatno bih neko vrijeme spavao u umobolnici. No to sad nema veze. Ja ti nekako moram reći sve što nisam stigao. Problem je što toga ima toliko jebeno puno… Svaki se dan sjetim nečega novoga. Na dan kad si nestao htio sam ti reći da bismo mogli otići na neko putovanje. Samo nas dvojica. Voziti se u metrou, lokati pivo do besvijesti, slušati neke klošarske bendove i spavati u parku. Bilo bi nam najbolje ikad. Nisam znao gdje bi to točno bilo. To sam tebe htio pitati navečer. Ali to navečer nikad nije došlo. I dalje imam isto pitanje – zašto? Nikad mi neće biti jasno. Imao sam dojam da je sve okej. Da ti sve ide. Faks ti je bio dobar, imao si hrpu prijatelja, bio si mlad i zdrav, imao si obitelj… Petre, što to nisi imao?“

Ne znam, brate, ni ja. Valjda mir. Da sam ti rekao da mi na prsima leži demon koji me plaši, cereka se i guši me, bi li mi povjerovao? Kad bih ti rekao – uzmi najoštriji kuhinjski nož i zamahni prema sredini mojih prsa, najjače, bi li to napravio? Naravno da ne bi.

„Brate glavati. Pišem jer živim u iluziji da me negdje i nekako čitaš. Ponekad čak zaželim da vidim ‘seen’, iako bi me vjerojatno okrpio srčani udar, ali da znam da me nekako čuješ.“

Ne smijem ti seenati poruku. Moram se vratiti, brate. Ako želim išta popraviti.

„A opet, znaš da ja ne vjerujem. Ono, prah, zemlja, raspad, biologija. Prirodni ciklus. Jedino mi se u to ne uklapa da se netko ubije na pragu pravoga života. No mogu ti sad srati koliko hoću, odgovora očito nema. Ne mogu ti čak ni reći one glupe floskule kao da se nadam da si našao mir. Još me previše boli. Volio bih da si taj mir tražio sa mnom. I da živiš pored mene. Ovako živiš u meni. I boliš me u srcu svaki dan.“

Nema tih osjećaja. Ni riječi. Znao sam da ću ih povrijediti, ali gušio sam to u sebi. Rekao sam da bi pokušaj objašnjavanja mojih problema i strahova bio samo dodatno opterećenje. Mama i tata su cijeli život radili kao konji da nam sve osiguraju. Edi si je sve „luksuze“ plaćao svojim sitnim gažama. A ja sam se ponekad osjećao kao da ne radim dovoljno. Kao da sam ja jedini podbacio.

„Hvala, teta Mirela, stvarno ne treba ništa!“

Netko dolazi!

„Mama, imali smo dogovor da ćemo naručiti pizzu. Pusti. Samo vi gledajte film.“

Oni dolaze. Edi i Tea. Kamo da otiđem? Da se maknem iza zastora?

Zašto, pobogu? Nije da te mogu vidjeti. Ali ako pomakneš zastor, to bi mogao biti problem. – Hajde, i od tebe sam dočekao jednu pametnu. – Nisam ja glup. Samo nismo pronašli zajednički jezik. – Tako je. Jer ja ne volim da mi netko govori na silu.

Odlučim sjesti između police s knjigama i vrata terase, na posljednji komadić čupavog tepiha. Imao sam točno sekundu da to učinim. Onda su ušli. Moj brat. Visok, štrkljav, štrkljaviji nego prije. Pustio je kosu. Zaklanjala mu je jedno oko i sigurno dodatno štetila ćudljivim lećama, ali lijepo mu je pristajala. Koža mu je, kao i Tei, poprilično posivjela. Za dvoje ljudi koji su redovito jeli i mislili zeleno, počeli su izgledati otužno oronulo. Zamišljeno stavim glavu na dlan. Znao sam da sam kriv. Edi izgleda mnogo, mnogo starije. Kao sredovječni mršavac koji se godinama nije naspavao. I Teine su oči upale dublje u duplje i izgubile onaj dječji sjaj.

Preko noći su odrasli. A to nije lako. – Znam.

Slušao sam njihov običan, svakodnevni razgovor i mučio se s porivom da nešto progovorim, pomaknem, da ih dotaknem u prolazu, da osjetim sekundu njihove ljubavi koja je obasjavala našu bljedunjavu sobu. Ali morao sam mirovati. Slušao sam kako Edi govori o fakultetu. Tea o nekom honorarnom poslu. Pa Floki treba na pregled. Tein tata prelazi na novu poziciju. Prijateljica Karmen zove ih na rođendan. Edi se osjeća pospano. Ovih je dana loše spavao.

„Imao sam osjećaj da moram pisati ili ću se ugušiti. A znaš što sam rekao.“

„Znam…“

„Moj brat nije umro da bih ja sad bio neshvaćeni umjetnik. Ni da pišem tugaljive pjesmuljke, prijavim se na talent show i skupljam Caritas bodove. Nisam takav. Na sprovodu sam mislio da je to to od mog pjevanja. Petar je uvijek zadnji slušao. Na kraju dana. Onda je sunce zašlo i nije ga više bilo pa se nije imalo zašto ni pjevati.“

„Ljubavi, znam. Ali nisi robot. Tada si zakočio emocije. Zaključao ih u tišinu. A sad one kucaju, žele van. Pusti ih! Petar sigurno ne bi volio da ti ne pjevaš zato što treba vječno tugovati. Štoviše, mislim da bi bio vraški ljut na nas da zna kolike smo se noći uspavljivali plačem.“

Tea moja… I ne znaš koliko si u pravu…

Sjećaš se što je Domar rekao? Svaka suza više, jedan inter dalje… – Molim te, šuti. To je sad potpuno nebitno. Oni su bitni. Moja je pokora zaslužena, njihova patnja nije.

***

MAGDALENA MRČELA – rođena Splićanka, zagrebačka studentica, ponosna mama i profesorica, hobistička novinarka, spisateljica u nastajanju.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2016. godine diplomirala sam kroatistiku i latinski jezik i književnost. Godinu dana poslije zaposlila sam se kao profesorica hrvatskoga jezika u splitskoj II. gimnaziji i upisala doktorski studij Hrvatska filologija u interkulturnom kontekstu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Od 2013. do 2016. godine bila sam novinarka i kolumnistica portala Nogometplus, a od 2017. surađujem s portalom Dalmacija Danas.

Dobitnica sam druge nagrade „Stjepko Težak“ za najbolju ljubavnu priču te finalistica natječaja „Slavko Kolar“, „Freaky Friday“, „Kvant književnosti“ i „West Herzegovina Fest 2019“. Moje su kratke priče dosad objavljivane na internetu („Kritična masa“, „Strane“, „Homo climaticum“), a poezija u zbirci „Džepni oblak“ (2015.) i „Odgoda ljeta“ (2016.). Moj roman prvijenac „Kako je Flegmarin postao kapetan“ pobjednik je natječaja Zvonko Todorovski 2017. godine za najbolji neobjavljeni roman za djecu i mlade. 2019. objavila sam tinejdžerski roman „Dnevnik 4. A“, a iste sam godine osvojila nagradu „Zlatko Tomičić“ za najbolju kratku priču „Influenserica“.

Roman „Između“ posljedica je kasnonoćnih razgovora, milijun neodgovorenih pitanja, mnogo ljutnje i malo suza, a ponajviše zacjeljivanja rana i dopiranja do ljudi koji odvaguju između života i smrti. Sasvim subjektivna interpretacija svijeta o kojem ne znamo ništa, uz tinjajuću nadu da postoji nešto.