KRALJEVIĆ PREOBUČEN U PROSJAKA
Moje kazivanje o ženskom pismu neće biti naučno, niti sa stanovišta nekog ko apriori zauzima ili brani neki stav ili zastupa neko unaprijed određeno mišljenje. Ono će biti isključivo po principu tzv. vlastite kože, odnosno svakodnevice i opažanja u stvarnom životu, u ličnim susretima, u uočenim pojavama.
Prije nego kažem svoja sasvim lična viđenja ženskog pisma, o kojem sam sticajem okolnosti u više navrata bila potaknuta razmišljati kao neko ko se dva puta našao u najužem izboru za Žensko pero, dakle prije tog mog razmišljanja, navela bih jedan, takođe vrlo znakovit, i sam po sebi dovoljno potvrdjujući, nazovimo ga događaj.
Naime, riječ je o 40-tom festivalu poezije mladih u Vrbasu.
Upravo tada je kulminirala jedna pojava prisutna u manjem ili većem obimu i ranijih godina, i na drugim sličnim manifestacijama, a koja se uporno previđa i prećutkuje.
Naime, u programu na kojem je predstavljena antologija najljepših pjesama za 40 godina Festivala, učestvovalo je 10-tak afirmisanih pjesnika, od čega su pozvane dvije pjesnikinje, a došla samo jedna.
Međutim, kada je došao na red centralni program u kojem se predstavljaju mladi pjesnici, finalisti Festivala, i kada se proglašavaju pobjednici, od njih jedanaest, čak devet su bile pjesnikinje, a samo dva pjesnika! Istini za volju, sva tri prva mjesta (barem toliko poštenja) pripala su upravo pjesnikinjama.
Kada ova dva programa stavimo jedan pored drugog, komentar gotovo da nije potreban.
Djevojke, mlade žene, očigledno sa više dara i potencijala, kasnije, zasnivajući porodice, postajući supruge, majke, domaćice, a, k svemu tome još zarađujući za “hleb svoj nasušni”, naravno da posustaju u vremenu i želji za stvaranjem, razmišljajući na već poslovično ženski način: – Najlakše i najbezbolnije mi je da se lišim nečeg što je samo moje, što se samo mene tiče, i nikog drugog ne ugrožava!-
Tako se u gladna usta nemilosrdne usedjelice – umjetnosti, baca sve manje tananih i maštovitih riječi i metafora, a sve više zlatnih suza.
Suzama od zlata, hrane, dakle, zvijer umjetnosti, bacajući sve veće komade svoga talenta i želje da stvaraju.
Zatvaraju u zlatne kaveze života i životne nužnosti – pticu, koja da bi pjevala, traži slobodu , prije svega!
I tako, odgađajući neminovno, budući stavljene pred nepravedan i nefer izbor, vremenom nestaje i potreba, i povlači se izvor žive vode iz duša njihovih, i samo još, pišući djetetu kakvu pismenu vježbu, osjete onu slatku jezu privlačnosti ponora, blizine zvijeri koja traži sve !!!
A godine prolaze. Oni koji sada nisu bili ni u užem izboru mladih pjesnika, nastavljaju da pišu – iz potrebe, od dosade, od düga vremena…Objavljuju, grade ime, postaju pjesnici, i popunjavaju prostor umjetnosti , tek periferiju, tek marginu, velikodušno ostavljajući pjesnikinjama, najčešće ženama ili bez vlastite porodice, ili sa vidljivom grižom savjesti!
* * *
Stvaralaštvo žena-pisaca, i umjetnica uopšte, čini mi se, obuhvata, svakako onaj suštinskiji i suptilniji dio ljudskog bitisanja!
Tanane niti koje se, nažalost, često smrse udajom, rađanjem, i inim ženskim poslovima i obavezama, ne daju za pravo da se ne vide makar započeti, makar do pola otkani ili izvezeni radovi njini, puni meke i nježne nijanse, ali i čvrstine i odrešitosti u pokretu ruke koja stvara.
Uglavnom nenametljive, i sa manjkom energije i vremena za nametanje, ostaju i dalje, i u 21. vijeku iza imaginarnih, nevidljivih, pa time i opasnijih, teže otklonjivih zidova društvene stvarnosti.
Konačno, žena nosi, bez obzira na emancipaciju, u pritajenim kutovima duše, pamti njena koža i njeno biće, podređeni položaj, iz kojeg nesvjesno žudi da se „osveti“, a time i da nadoknadi i da naplati za sve ono u prošlosti, kao Andrićev kmet Siman.
Često je to na njenu štetu, jer nejaka su, ipak, ženska pleća da postignu sve – sve ono što savremeni život pred nju stavlja – da bude i majka, i supruga, i nježna i brižna, i naravno, jaka, i u profesiji kojom zarađuje za egzistenciju – dobra, i povrh svega stvaralac.
Umjetnost, znamo, traži suze, znoj i krv, trpljenje do neizdrživosti kao način života.
A šta je drugo do surovo istinita metafora trpljenja svakog umjetnika, a žene posebno, „ružno pače“ koje ne zna da je labud , a u današnje vrijeme i sa više šansi da to i ne dozna, pred agresivnošću svake vrste, da pripada, dakle, carskoj lozi, viteškom redu, a to što se razlikuje od drugih (većine), jeste na štetu te većine!
Ako je duhovnost elita ljudskog postojanja, umjetnost elita duhovnosti, onda su žene-stvaraoci i njihova djela, elita i esencija umjetnosti. Riječ je, naravno, o ozbiljnom stvaralaštvu, naspram onog površnog segmenta, kiča, tzv.lakog, zabavljačkog, koje bespravno uzurpira ime – umjetnost.
Sve ove odrednice dovoljno govore o tome da je žensko pismo – sô koja preokreće na bolje svojstvo kompletne književnosti, i umjetnosti uopšte, kako domaće, tako i svjetske!
Njihov pogled, uvid u stvarnost je suštinski, ili barem dovoljno drugačiji.To je pogled nekog ko stvara život, ali i ko ga čuva, održava, usmjereva…
Muškarci stvaralaštvo često shvataju kao dopunu života, sporedni, relaksirajući, ili u najboljem slučaju, paralelni tok života.
U žena je ono – život sâm, način života uopšte. Jer, zar stvaranje, i to ono najuzvišenije nije i samo materinstvo, ali i kuhanje, i šivanje, i šminkanje i odijevanje… Naravno da je sjedinjenje ova dva pristupa i pogleda idealno, a ono je prisutno samo kod onih najvećih stvaralaca, žena ili muškaraca!
Žena suviše toga žrtvuje kada odvaja vrijeme za pisanje (stvaranje) da bi izbacivala “mlaka djelca” i površnosti. (Opet naglašavam da je riječ o ozbiljnim stvaraocima.)
Jer, ako mora da bira između pravljenja ručka za svoje dijete i bilježenja makar i sjajnog djela, većina će, po svojoj savjesti izabrati ono prvo. Muški dio svijeta zloupotrebljava ovu odgovornost i savjesnost koja je usađena kod žena, pa je tretiraju i kao slabost, i ostavljaju nam na plećima povelik kamen života, i ne sluteći da je on ujedno i tajni plamen života i možda neprestanotraženi kamen mudrosti !
Nije žena, dakle, nesvjesna svoje pozicije, koja je s jedne strane teška i podređena, ali je svjesna i sve ljepote, odgovornosti i izabranstva Tvorčevog.
Ona je, dakle, najsličnija kraljeviću preobučenom u prosjaka! Dovoljno je da zna da svakog časa može pokazati svoj prsten-pečatnjak kao dokaz, i svi će pasti na koljena izvinjavajući se. Ali, zar se ne osjeća nesputano i slobodnije kao prosjak!
Zato, ne budite sigurni da već sledećeg trena neće iz svojih rita izroviti skupocjeni prsten, blistavi dokaz svog izabranstva, pripadnosti plemenitoj lozi, Redu vitezova duha!
***
EMSURA HAMZIĆ rođena je 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu. Do sada je objavila petnaest knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u veliki broj antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu, od čega je veći broj regionalnog i međunarodnog karaktera.. (Brisel – Belgija, Moskva – Rusija, Kopenhagen – Danska, Vupertal – Njemačka, Sarajevo i Banjaluka – BiH, Bijelo Polje, Cetinje i Podgorica – Crna Gora itd. ) Prevođena je na više stranih jezika, uključujući i japanski.
Nagrađivana za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Njena prva knjiga pjesama „Ugljevlje“, Svjetlost, Sarajevo, 1988.god. bila je u najužem izboru za „Brankovu nagradu“.(među dvije knjige)
Knjiga priča „Jerihonska ruža“, Svjetlost, Sarajevo,1989. god, bila je u najužem izboru za Andrićevu nagradu 1990.god.(među tri knjige)
Knjiga pjesama „Tajna vrata“, Svetovi, Novi Sad, 1999.god. bila je u najužem izboru za „Vitalovu“ nagradu.
Knjiga priča „Večeri na Nilu“, Narodna knjiga, Beograd, 2005.god. takođe je bila u najužem izboru za nagradu „Žensko pero“, Politike Bazar, za Nagradu Društva književnika Vojvodine za najbolju knjigu, i nagradu „Karolj Sirmai“, za najbolju knjigu priča…
Njen roman “Jabana” objavljen je 2007.godine kod dva izdavača, u Narodnoj knjizi iz Beograda i Bosanskoj riječi iz Tuzle i Vupertala i našao se u najužem izboru za nagradu „Meša Selimović“ u Tuzli, nagradu „Žensko pero“ iz Beograda, te užem izboru za NIN-ovu nagradu.
Autorka je za knjigu „Semiramidin vrt“, Orpheus, Novi Sad, 2008.god.nagrađena nagradom Brankovog kola, Pečat varoši sremskokarlovačke za najbolju pjesničku knjigu u 2008. godini, a bila je i u najužem izboru za nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja“. Takođe je, za istu knjigu, dobitnik i Međunarodne nagrade za kreativno ukrštanje kultura za 2009.godinu.
Za knjigu izabranih i novih pjesama „Zlatna grana“,dobila je nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja“, za najbolju knjigu u 2012.godini.
Njena knjiga za djecu “Zemlja Dembelija”, bila je u najužem izboru za Nagradu “Gordana Brajović”, 2014.godine.
Na 33. Međunarodnom festivalu dječije pjesme “Naša radost 2018” u Podgorici (Crna Gora) njena pjesma “Kako i zašto,” opremljena muzikom Vesne Veljković, dobila je Pehar Festivalskog dječijeg hora “Zvjezdice” za najljepšu pjesmu.
Bila je u najužem izboru za Nagradu “Laza Kostić” za knjigu priča “Skarabej od žada”, 2021.
Dobitnik je nagrade “Kočićevo pero” Zadužbine Petar Kočić, Banjaluka – Beograd, za knjigu priča “Skarabej od žada”, 2021.
Autorka je napisala scenario i snimila 30 petominutnih priloga za Radio Novi Sad, o arhaizmima iz Vukovog Rječnika.
Priredila je za časopis “Život” iz Sarajeva, izbor izvornih i starih gradskih pjesama “Grančice mirisne”. 1990.godine.
Bavi se sakupljanjem, čuvanjem i prezentovanjem sevdalinke, kao nematerijalnog kulturnog nasleđa, te je držala predavanja i prezentacije u Novom Sadu, Beogradu, Dalju kod Osijeka, Sarajevu… tako da je 2017.godine objavila i knjigu “U đul bašti – sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe”, u “Službenom glasniku” iz Beograda, koja je naišla na izuzetan odjek.
Član je PEN Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva.
Objavljena djela:
Poezija:
- Ugljevlje, Sarajevo: Svjetlost, 1988.
- Tajna vrata, Novi Sad: Svetovi, 1999.
- Boja straha, Beograd: Prosveta, 2002.
- Semiramidin vrt, Novi Sad: Orpheus, 2008.
- Zlatna grana (izabrane i nove pjesme), Novi Sad: Orpheus, 2012.
- Sirius, Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine, 2013.
Pripovijetke:
- Jerihonska ruža, Sarajevo: Svjetlost,1989.
- Večeri na Nilu, Beograd: Narodna knjiga 2005.
- Smaragdni grad, Novi Sad: Dnevnik, 2011.
- Skarabej od žada, Novi Sad: Agora, 2020.
Roman:
- Jabana, Beograd: Narodna knjiga, 2007.
- Jabana, Tuzla, Vupertal: BOSANSKA RIJEČ – DAS BOSNISCHE WORT, 2007.
Dječije knjige:
- Kuća za dugu, pjesme i priče,Vrbas: Slovo, 1995.
- Zemlja Dembelija, pjesme i priče, Vrbas: Biblioteka Danilo Kiš, 2014.
Eseji:
- U đul bašti – Sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe. Beograd: Službeni glasnik, 2017.
- Od gline i žada, Beograd: Službeni glasnik, 2020.
Nagrade:
Više nagrada za pojedinačne pripovijetke, pjesme, ili cikluse pjesama – (“Glas” iz Banjaluke, Časopis “Nur” iz Beograda, Laguna – iz Beograda, 2. nagrada na Goranovom proljeću iz Zagreba, Dečiji festival “Bulka” u Crvenki, Dječiji festival “Naša radost” u Podgorici…):
* Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura, 2009.
* Pečat varoši sremskokarlovačke, Nagrada Brankovog kola, 2009.
* Milica Stojadinović Srpkinja, Nagrada Zavoda za kulturu Vojvodine, 2012.
* Nagrada „Kočićevo pero“, Zadužbine Petar Kočić, Banjaluka – Beograd, 2021.
čovjek-časopis 