KLEKTAČ I MJERAČ
Onaj što ljepotu zaumio je premjeravati
metrima od beskrajnosti svjetlosnih godina kraćim,
Odavnaveć ljepotu je prestao doživljavati,
I tek će je ko ljušturu pronositi i istaći.
Onaj kome jutro istok bojom razbuktalo nije,
Stotinama očiju stotine očiju nadgleda,
Ne bi li prislutile još pogled jedan koji mnije
I pod srušenim kapcima čudesa jutra razgleda.
A onaj kojem čuvstvo ipak paslika je pogleda
u dalekosti prostora i vremena dubokosti,
Dijadoh je Svemira svog i svečanoga obreda
Krunidbe nevidljivog na olimpe prekrasnosti.
Pa i onaj koji kleknuo je pred ljepotom kao nejač
Više će je utržiti, no bešćutni ljepote mjerač.
***
PREMISLENIK
Onaj što od misli mu premisao ne zaživljava,
Zac’jelo ni mislio nije, već kovao zvučno slovo,
Ko iluzija misli da u tuđoj misli obitava
I savršeno svrstava u mišljenje neko novo.
No kao što autor on je te mislilačke zamke
Za one što istodobno misli se ne primakoše,
Postoji i čitalac, na vjetrometinu stavljen,
Svega što slova ova od misli iskrivotvoriše.
Samoistisnut iz oblasti svakodnevnog morala,
On premišlja o mislima se što stihijama siplju,
I nikada nedomišljen, on slobodom se klatara,
Makar izraz mu i bivao praznoslovljima istisnut.
Pa i onaj što se premišlja, kako smislio tek se svako,
Mislima je vičniji, no svemisli neke svemisleć đakon.
***
LEDENOGNJENIK
Onaj što ostrašćen bez mjere je pred očima hladnog,
I uraganska čuvstva ga stihijskim r’jekama brode,
Prilika sva je da u strasti toj ima malo stvarnog –
Da hladnoća još je veća to na šta baklje mu se svode.
Onaj kojem oči su do dva okna mrazom mrznuta,
Pod oknima skrio je neko živo raspirivanje,
I sv’jet je inertan naspram pogleda mu omrznuta
I u njem ničeg nema da zavr’jedi ostvarivanje.
Pa je li stoga onaj čija patnja je onostrana,
Patnik manje vr’jedan, naspram patnje što je razmetnuta
Da raspiruje s peludom se, sjajna i bjelodana,
A tako duši strana, časomična i prišapnuta?
I ovaj ognjenoleden, tako će najpr’je s ledenognjenim srasti,
No da l’ na strast je patnje sveden, il’ patnju mu ipak duboke strasti?
***
MRTVOTRŽNIK
Onaj koji prostituiše se sa kostima mrtvim
Asasin je teži no onaj što ih sahranjuje,
Utonut u žaljenje, on žaljenja pomamu trži,
A mračnjačku si nakanu ko žaljenje podvaljuje.
Onaj koji podsjeća da ne zaboravi se nešto,
U pobožnom je zaboravu svega svetog što se pamti,
I sve što svojim sjećanjem on zaista je rekao,
To je da će gromotom da nastavi zaboravljati.
Onaj koji kićen je amblemskim stradalničkim cv’jećem,
I sjećanje si prišiva zlatnom iglom na reveru,
To zlato kojim sjeća se, leonsko je i blješteće,
I raskriva u pomodarskom sirotinjskom ga čemeru.
A onaj što je sastavio o mrtvima poemu,
Sve što kazao je, mrtvi su prećutali o njemu.
***
OPROSTNIK
Onaj koji oprostima samodopadno se diči,
Oprostio sebi je i nikom drugom nikad više,
Pa čak i kad otpiše si sve što zrnom krivnji sliči,
On zakreće si pogled od onih što mu oprostiše.
Onaj koji žrtvom se nekom jezivom naslađuje
Da taštini si podiđe i ućari otpust zločinstva,
Ništa ga, znakovito, više i ne realizuje
Do bivanja tlačenim i na tu potlaku gazdinstva.
No onaj što je tlačitelj, potlačeniji je nađen,
Gurajuć uz strminu balast krivnje neotpustive,
No i ovaj što je grozomorjem njegovim naslađen,
Jednak je krvolok i tek bez prilike da ubije.
A onaj što okrivljuje bez da krivnju svoju prirodi,
I žrtvenik i tlačitelj je – i sam iz sebe ishodi.
***
SVJETLOISTINIK
Onaj koji svjetlost znanjem istinitim propov’jeda,
U istini je pronađen, no svjetlosti tako daleko,
Jer istina ne govori da svjetlost je i neistina,
Kad izgubilo bi smisao da potražuje je neko.
No bivati neistina tek krajnji vid je istine,
No zašto bi i istina sa svjetlošću bivala rodom?
Skor’je da je pritomljena u keliji vječne tmine
I za njeno rasvjetljenje nad istinom trebuje pogrom.
Onaj koji vjeruje to da svjetlost ga prosvješćuje,
Nije bio u tunelu, gdje svjetlosti nema ni traga,
No gdje istom je i najviše, upravo jer odsustvuje,
Pa je sama primisao obiljem doziva na vrata.
Tako je i neistina najveća da istina postoji,
Baš kao i da tmina je ta što svjetlost od istine dvoji.
***
MARKO BAČANOVIĆ (1984, Sarajevo) diplomirao je i magistrirao na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Puškinovom institutu u Moskvi, kao i na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene između država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Katedri za ruski jezik i književnost u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost, istoriju i kulturu. 2015. godine odlazi da živi i radi u Njemačku, odakle se u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo i objavljuje svoju prvu zbirku pjesama Dreka pamtivijeka, koja biva uvrštena u najuži izbor za prestižnu književnu nagradu Aleksa Šantić. Dobitnik je pjesničke nagrade Tragom Nastasijevića za 2019. godinu, a iste godine na najmasovnijem balkanskom pjesničkom takmičenju Mili dueli osvaja ukupnu treću nagradu, kao i nagradu za najboljeg autora iz Bosne i Hercegovine. Dobitnik je prve nagrade Udruženja nezavisnih pisaca Srbije za najbolju poetsku zbirku za sezonu 2019/20., međunarodne nagrade Sloboda u okviru Melničkih večeri poezije (Bugarska), kao i nagrade Fondacije za izdavaštvo za 2020. godinu. Urednik je zbornika Kopno tvrde kore, gdje objavljuje poeziju nove generacije bosanskohercegovačkih autora. Bavi se i esejistikom, kao i književnim prevođenjem sa ruskog, poljskog, njemačkog i engleskog jezika.
Bibliografija:
– Dreka pamtivijeka – Sarajevo: Internacionalni multireligijski i interkulturalni centar Zajedno, IMIC, decembar 2019.
– Troknjižje (Sve buduće revolucije; Dvojnik; Anđeo u kamenolomu) / Aleksandar Novaković, Marko Bačanović, Patrik Weiss. – Beograd: Udruženje nezavisnih pisaca Srbije, februar 2020.
– Dvojnik – Tešanj: Planjax komerc, april 2021.
čovjek-časopis 