SANJA
– Nemaju ni oči, ni mozgove. Glave su im praktično šuplje.
– Pa kako onda vide kuda hodaju?
– Privlači ih miris mozgova. A kad ti ga pojedu, i ti se pretvoriš u zombija.
Te subote ukazala nam se sjajna prilika – Sanjini roditelji otišli su u goste kod komšija – i to baš kada su puštali film koji nam obično nije bio dozvoljen. Uspjela sam izdržati petnaestak minuta prije nego sam se dovoljno isprepadala da sam vrišteći otrčala kući. Te noći nisam mogla spavati te sam, kako bi mi dozvolila da spavam u njenom krevetu, sve ispričala mami. Sutradan me je Sanja nazvala plačkom i blebetušom i rekla mi je da ju je mama istukla zbog mene. Bilo mi je žao. Pomirile smo se u ponedjeljak – ništa nije bilo vrijedno tolike žrtve da same pješačimo do škole.
U ljeto iste godine sam prvi put primijetila da smo se nas dvije počele udaljavati. I njeni i moji roditelji su stalno pričali nešto u vezi Hrvatske šta ja nisam mogla razumjeti. Sanja je bila starija dvije godine od mene i očito je to bolje razumijevala od mene. Kad god bi se neko dotakao te teme, ona bi izašla iz prostorije. Nekoliko puta sam ju vidjela da plače. Primijetila sam da je to pokušavala sakriti pa ju obično nisam ništa ispitivala. Vremenom se sve više zaključavala u sobu i sve sam ju češće viđala kako skriva suze. Sjećam se našeg posljednjeg razgovora.
– Tata kaže da ovo neće izaći na dobro – rekla mi je – kaže da je našao način da odemo u Austriju. Sutra krećemo. Mama mi je rekla da ću ti slobodno moći pisati. Donijela sam ti i sliku.
I ja sam joj dala svoju – jedinu fotografiju sebe koju sam imala – onu sa školskog fotografiranja na početku prvog razreda. Kada je otišla, pitala sam mamu zašto idu. Rekla mi je da je Sanja Srpkinja i da njezin tata ne može gledati neke stvari. Znala sam da je ona Srpkinja – svog babu je uvijek je zvala tata – ali nisam znala kakve to ima veze i sa čim.
Iz jednog okvira kojeg sam dobila za rođendan izvadila sam pjesmicu ispod koje mi je učiteljica napisala veliko “Bravo!” i stavila Sanjinu fotografiju. Okvir je stajao na mom radnom stolu, odmah pored kasice na koju sam nalijepila “Za posjetu Sanji”. Od tada sam svaki dan pisala u dnevnik stvari koje sam planirala napisati Sanji kada saznam njenu adresu. Prošlo je nekoliko mjeseci i već je bila zima kada sam od nje dobila pismo.
Odgovor sam pisala cijeli mjesec – pokušavala sam skupiti sva iskustva iz dnevnika na jedno mjesto. Kada je pismo bilo konačno gotovo, babo ga je odnio u poštu. Od Sanje mi više nikada nije stiglo ništa. Mama je rekla da su i njoj tetkina pisma prestala stizati.
Kako su dani prolazili, mama je bila sve nervoznija. Gotovo uvijek je šutjela, a ponekad sam iz njene sobe mogla čuti jecaje. Babo obično nije bio sa nama.
Postajalo mi je sve dosadnije. Bilo mi je sve zabranjeno – igrati se vani, šuškati igračkama unutra, a kad god bih nešto rekla, mama bi odbrusila sa “ššš”. Nisam smjela ni provirivati kroz zavjese. Mama je rekla da je to zato što bi me ljudi koji sliče zombijima iz filma mogli vidjeti. To mi je stalno govorila.
Jednog jutra kada sam otišla do stola na kojem je stajao okvir i dnevnik gdje sam zapisivala sve što sam namjeravala reći Sanji, mama je povikala da je vidjela jednog u blizini. Nisam mogla izdržati – provirila sam kroz prozor. Bilo ih je ko zna koliko. Jezivi zombiji šupljih lubanja gegali su se svuda. Mama je buljila u Sanjinu fotografiju.
– Jebem ti četnikušu! Nije nju briga za tebe! Pogledaj kroz prozor, vidi! Eto, takva ti je Sanjica!
Razbila je okvir i pocijepala fotografiju. Noć sam provela u suzama i strahu. Bojala sam se da ću vidjeti Sanju među onim zombijima vani.
***
HADŽERA DUHARKIĆ rođena je 2003. godine u Sarajevu. Maturantica je Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Piše prozu, a ponekad i poeziju. Njezine kratke priče i pjesme su objavljene u zbornicima poezije i proze, uključujući “Rukopisi 42” i “Rukopisi 44” Doma omladine Pančevo te “Carpe diem” Teatra Fedra Bugojno.
čovjek-časopis 