OTOK
idem na Kubu.
da nosim narandžastu košulju
kratkih rukava, na cvjetiće i
slamnati šeširić uzana oboda
idem na Kubu.
da se sredim uveče i
ulicom prošetam svoju Che Guevara majicu
kupljenu na štandu ispred ulaza u striptiz bar
idem na Kubu.
da pijem Cuba Libre (zamoliću neka je podebljan rum)
Carlos Eire i ja čekaćemo
snijeg u Havani
idem na Kubu.
da sjedim na haubi kobalt plavog
Chevrolet sedana iz 1951. i
gledam obalu braon Amerike –
pijanice što rone u
modrici između dva kopna,
pijana tijela što izranjaju trijezna
između dvije modrice
idem na Kubu.
govoriću Kubancima Reinalda Arenasa
govoriću moru Reinalda Arenasa
idem na Kubu, i
kada dođem na Kubu, govoriću Reinalda Arenasa
***
ZEMAN
kad u doba
krutog materijalizma
biće, poput Amerike, trese
duhovna groznica
kad odsjaj drevne mudrosti
Istoka
reflektiran biva na zidovima
Zapada
kako drugo hraniti
krupnu zvijer, zvijer
kakva vrijeme jeste
već joj servirati zemlju –
širinu, prostor
da lovi, da
zgrabi pismo, papir, glas
moćne plodove prirode
otporne
na vatru
na vodu
na led
***
ANOMALIJA
kroz oko igle
namjesto zlatna konca
provukle se žilice crvene
da našiju pero iščupano iz krila
od traume
crno perje obijelilo
zaprljano nečistim, ljepljivim sokom niti
što ih plete pauk
nisu se desile suze da
svjedoče bol, već
onkraj, iznutra
počeo bendir da bije
tungur šamana bez
molitve i obreda
u ljušturi
gromko timbar odjeknuo
proklet i glasan kao
polovan usisivač, na
oči sviju kao
oglas u novinama
Utrobo, beštijo.
***
NOŽ
kad nesreća
snađe biće, da
koji dan ne
svjedoči dešavanjima u
koricama
kreatura malko zatupi
jer
u teške dane te
valja živjeti ovaj svijet,
ovaj strašan svijet
dobro znan
jednokratan, dosadan
mnogo lijep
i onda, dok
tijelo svijetu prisustvuje
namjesto oružja, na
licu stvora
bića ina iz
svijeta znana
čitaju nož
***
KRUG
obećali su da proći će,
da biće bolje
jer će da prođe
ali, nisu čuli kad
u sebi naglas kazala sam
da ja, ustvari,
ne mogu da prođe
ovaj put –
još jednom ako umrem
živa ostati neću
***
AHLAM SAEEDA
pod kapcima čvrsto
daleko ispod surme
gledala sam biće
vidjela sam ostrašćenost
on mene nije doživio –
šteta
bio je veoma lijep
nestvarno lijep
kao pjesnikovo stanje on
je bio lijep
maštam umio bi
nadahnućem da me njeguje
štaviše
on bi me sigurna sam
stihom Mesnevije
volio
volio
volio
***
Zovem se DŽENANA HADŽIHAFIZBEGOVIĆ.
Svijet me prigrlio s kraja mjeseca oktobra, ’90-te godine. U rodnom gradu, Tuzli, uporedo sa osnovnom školom pohađala sam časove flaute u osnovnoj muzičkoj školi. U Tuzli sam završila i srednju školu, gimnaziju Meša Selimović. Iz roditeljskog doma i rodnog mjesta odlazim na studije književnosti u Sarajevo. Diplomirala sam na odsjeku za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo odbranivši diplomski rad na temu „Poetska strategija Wislawe Szymborske u obradi historijskih tema“.
Oduvijek sam voljela umjetnost, da uživam blagodati koje ona ima za ponuditi. Jedna od najljepših, književnost, za mene je svakako na vrhu te liste. Pišem prozu, kratke priče o situacijama u kojima se nađem tokom izvršavanja svakodnevnih obaveza, a koje su opet svojstvene svima.
Volim poeziju, čitati je, nerijetko i zapisati svoje verse. Posebno me raduje otkrivati intimnu notu kompleksne pjesničke duše skrivenu u stihovima. Autorica sam tekstova koje pišem za online magazin Fenomenalno.
Beskrajno me raduje uživati stihove pjesničkih veličina kakvi su Fernando Pessoa, Constantine Cavafy, Gottfried Benn. Za sveto slovo književnosti držim Bulgakovljev masterpiece „Majstor i Margarita“, a osim F. M. Dostojevskog, posebnom čitateljskom poslasticom smatram i djela Dževada Karahasana.
čovjek-časopis 