SVINJA
Žumance bola vrištećeg svitanja.
Stoji nam – krv u kući.
Majko, iz grla mi iskoči,
sakrij me u čekinjavom mraku,
ti me probodi, ti me pokusaj,
nikome ja ne nedostajem.
JEDNOM PACOVU PEŠČARU
Jednom pacovu peščaru koji je pazuha
prepustio mlakom korenju cveća.
On je bio ta junost, ta slatka šolja mleka.
Sada drema u peščari ispod jabukovog stabla,
nadomak reke s ribama zelenog stomaka,
u zadahu obale ispucalih usta.
Sve to beše mu ispod pazuha
još kada beše trave, ptica i anđela.
To sve bejaše on, i biće, u naduvenim ribama,
on – muva strvinarka, on – kivni žuti cvet
u loncu punom crva.
Zelena zunzara sedi na nebu.
Leto je, sa zadahom iz usta.
Zloslutna tišina.
Nema zrikavaca.
Skorene haljinice,
šišmiši vise sa drvca jabuke.
Već davno je zaboravio ko je i zašto je ovde.
Zakačio se na pecaljku kao neki cmizdravi crv
i ostao da visi u sušnom pejzažu Bačke.
(iz zbirke pjesama “Travnati kavez”, 2002., s mađarskog preveo Draginja Ramadanski)
***
MADE IN UNIVERSE
Jarkocrveni električni prekidač u mojoj ruci
gotovo da zaplače.
Crni kvadrat među nama
širi se.
S one strane te crne, zinule slike
hoćeš li mi se vratiti?
BOGOMOLJKA
Kada je došlo vreme, pođe u susednu kuću da
se oženi . Dok je devojka nameštala postelju, sve se
više gubio posmatrajući je. Što se više divio, dublje
propadao. Prvo do članka, onda do struka.
Jutrom ga uzalud tražili. Našli samo njegov
čamac. Devojka ustala, izašla da mokri, kad ono,
iz nje ispadale same bele kosti.
(iz zbirke pjesama “Ikarova senka”, 2004., preveli Judita Šalgo i Arpad Vicko)
***
KATALIN LADIK rođena je 1942. godine u Novom Sadu.
Pjesnikinja je, performerica i glumica, bavila se i likovnom umjetnošću. Njena karijera u zvučnoj poeziji i akcijskoj umjetnosti odvijala se paralelno s njezinom književnom aktivnošću; njezine umjetničke potrage uključuju žanrove istraživanja zvuka, eksperimentalne glazbe, eksperimentalnog kazališta, vizualne poezije i mail arta. Pridružila se Grupi Bosch+Bosch 1973. godine, na Szombathyjev poziv.
Započela je kao bankarska službenica prije nego što je postala članicom mađarske dramske sekcije Radija Novi Sad. Godine 1973. pridružila se trupi novoosnovanog Novosadskog kazališta. Njena književna karijera započela je 1962. godine avangardnim krugom Symposion koji je obuhvaćao buduće osnivače časopisa Új Symposion.
Njezin prvi svezak objavljen je 1969. godine pod naslovom Balada o srebrnom biciklu, s dodatkom gramofonske ploče. Njezina ploča Phonopoetica objavljena je 1976. godine u Beogradu, a sadrži glasovne interpretacije vizualnih pjesama eksperimentalnih pjesnika. Kao pjevačica surađivala je s mnogim izvrsnim predstavnicima eksperimentalne glazbe, poput novosadskog Ernőa Királyja, skladatelja folklorne eksperimentalne glazbe, ili zagrebačkog benda Acezantez (Dubravko Detoni, Milko Kelemen), međunarodno priznatog u polju elektroakustike avangarde, kao i Dušanom Radićem iz Beograda i Borisom Kovačom iz Novog Sada.
Njezina poezija kombinira mitologiju, folklornu simboliku i narodnu poeziju s modernim načinom života, tehnologijom i erotikom. Njena kompozicijska tehnika i tonalitet usko su povezani sa nadrealizmom.
Kompozicije Katalin Ladik otkrivaju njezine jedinstvene vokalne vještine: njena skala kreće se od visokog zvuka do basa. Elektroakustički efekti sekundarni su u njezinoj glazbi, jer ona pretežno djeluje s perspektivama ljudskog glasa, što uključuje vrisak, režanje, cvrkutanje, intonaciju kao i iznimno prigušen šapat.
Većina njezinih performansa uživo odvija se između umjetnosti i kazališta. Predstavlja zvučnu poeziju popraćenu body art akcijom, vokalnom i gestikularnom improvizacijom. Ostavlja značajan prostor za šansu, nove ideje i gradi na sudjelovanju publike (događaju); evociranje rituala i kolektivnih mitova ima naglašenu ulogu u nekim njenim predstavama. (biografska bilješka preuzeta sa sajta avantgarde-museum)
čovjek-časopis 