PATRONUS

tamo, u prizemlju dnevnog boravka
u saksiji čuči jedno drvo
od života
zemlju mu mama nije mijenjala
sedamnaest godina
otkad ga je od tate dobila
a nikad nam se prevrnuo nije od svoje težine
ni dok bismo najglasnije pričale, ako smo mu smetale,
lopte se dobacivale, nogama ga dodirivale
čak ni kad bi u decembru škripao po sobi
i mijenjao sjever za jug
ni tad mu minerale nismo dodavale
vodom bi ga nekad hranile
mama (onako, među nama) vjeruje
to tata živi u njemu
a mene sve to ljuti
jer bi tu da zatrpam svaku
leptiricu koja otrese svoj mali život kao pepeo u lavabo
leptirice umiru u odvodima
tako njihovu smrt čujem
u žaruljama ili po praznim zidovima
glasna je, ako ne popričaš s njima
dok ih na dasci za sjeckanje iznosiš van u vjetar da polete
mene je drvo života donijelo mami i tati, u saksiji
pod zemljom su me razmatrali
moje stablo sada diše kroz slamčicu koja na vrhu
ima plastični cvijet,
a u vratu jednu kvržicu
dozovem li patronusa
neće li iz zemlje izaći
leptir od svih leptira
divovski leptir
težinom krila razmahati zemlju po zavjesi
srknuti malo jutarnje crne kave
kao nekad ono s mamom
i lepetati od straha što nas vidi sve
i pitati me kakav mi je ono smiješan mail
i reći da je njemu lijepo
tamo odakle dolazi
da mu ipak spremimo puno kamenčića i školjkica
jer ih nestaje tamo gore
biljaka je i previše
one su tamo merlini i magovi
a saksija i saksofon su isti lingvistički rod
svi pasu mažuran
klinčići hodaju pod zemljom
grand kanjon rade od zagrijanog plastelina
po sobi je ostavio upaljene flomastere
dok sam se ja
za sva vremena
ispred i iza
za njega
smiješila

ANITA PAJEVIĆ (1989, Mostar), iz zbirke pjesama “REDUKCIJE”, Vrijeme, Zenica, 2019.