ŽENA KOJA POZDRAVLJA VOZOVE
Neka žena oprezno
Posmatra kako se vlat trave uzvisuje
Iz nadojene zemlje
Zemlja mora da je puna tajni
Ali ja o njoj ne želim govoriti tragom budućnosti
Kada sunce napokon bude na sredini neba
Opet će se zaljubiti u voz koji vozi za Ljubljanu
I prevozi žito raskrinkanih ljubavnica
Kada sunce napokon bude na sredini života
Svi grudnjaci na njenom balkonu bit će suhi
Korpe za njene grudi, žute, bijele, sive, crne
I bit će spremna da požutjelim prstima isprati voz
U koji nikada sjesti neće
Gledam je sa balkona preko puta
I želim joj viknuti da odavno vozovi
Smrde na putovanja ka smrti
Taman da krenem, pomislim da je to samo
Još jedna glupa asocijacija na prerano uništene živote
I ljubavi u ratu
A onda kad iscuri podne ona pokupi svoje grudnjake
I uleti u kuću kao da se sprema neočekivati potop
Sutra ujutro opet kači sve ispočetka
I čeka voz
Sve dok se gizdava travka ne pretvori u mračni obelisk
I ne mognem joj doviknuti da odavno vozovi smrde na putovanja ka smrti.
***
PODZEMNA BAJKA
Jutros su se u našoj bašti
Preorale priče
Kažem ti da krtice nisu jedine koje poznaju
Podzemne bajke
Naprimjer znaju da je ova zemlja
Sakrila kosti prljave žene prljavih misli
Onda kad je ovještičila svoju bit
I neumorno plakala poput Gilgameša
Ali se Gilgamešu oprostilo
Njoj nije, jer udate žene ne plaču za bivšim ljubavima.
Nova djeca se rađaju
Izdanci ljubavi poput razmnoženih larvi
Šepure se našom baštom
Kada sve što smo posijali izviri iz mraka
Izdanci ljubavi migoljit će se veselo na listovima povrća
Tek toliko da shvatiš da je tu bila
Jednom jedna žena koja je plakala
I možda još uvijek plače u podzemmnoj bajci
Nikada ti neće biti jasno zašto je baš naša bašta
Toliko mokra i vlažna
Iako je sunce na našoj strani
Najradije bih da je izmjestim s njenog počinka
Ali preduboko je smisao napustio riječi
Kojima bismo je dozvali.
***
ŽENA KOJA JE UBIJEDILA SVOJE LUTKE DA SU ŽIVE
Žena koja je ubijedila svoje lutke da su žive
Živi odmah iznad moga stana
Ujutro čujem kako lutke mijenjaju glasove
Dok srću pravu domaću kafu
Žena viče kako je jutro dobro čim je došlo
I kako danas nigdje neće ići
Kako su se jučer i danas saživjele u monolog
Kako su kupovinu obavile jučer
Kako će po cijeli dan češljati jedna drugu
Prati, čistiti, kuhati, a zatim uređivati
Svoju porculansku kožu
Lutke se razočarano povlače u ćoškove stana
Čujem kako udaraju glavama o već napukle zidove
Žena se očajno kune da su im uloge skoro pa spremne
I da se nije nadala da je povijest toliko šizofrena
Da će prodati dušu vragu ako treba
Ali vragu više nije zanimljiv Faust
Da sam Bog zna koliko je platila svoju sobu
Ali da joj je i ona postala neprijatelj
Uveče čujem samo njen glas kako se lagano stišava
Dok im oblači posljednja obećanja
I šapuće usnama da li joj još iko vjeruje.
***
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu: “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti” Trećenagrađena je na konkursu “Slovo Gorčina” Mak Dizdar 2011. g. za prvu neobjavljenu zbirku. Dobitnica je nagrade Oslobođenja za kratku priču 2015., nagrade FEDI za najbolju neobjavljenu bajku 2016. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Objavljivala je u mnogim domaćim i regionalnim književnim časopisima.
čovjek-časopis 