Igramo se plastičnim lutkama, šišamo ih do glave, pa plačemo što im ne izrasta nova kosa. Lakom za nokte bojimo im usne, šišamo im trepavice, trgamo im ruke – nekad se mogu uglaviti nazad u ramenu rupu, nekad ne. Znamo da im neće izrasti nova ruka i ne žalostimo se. Ispomjeramo im oči, ugledamo dvije kugle nanizane na žicu i shvaćamo zašto lutke zažmire čim ih polegnemo na leđa. Kupamo ih dok im ne zahrđa očna žica. Trgamo im odjeću, čiste ih oblačimo u lako krojive haljine od dotrajalih čarapa. Igru nam prekida šamar. – Štetočino, što učini od onako lijepe bebe!? Kako ti nije žao? Kako te nije sram? Niti jednu lutku više nećeš dobiti u ruke, jesi me čula! Skloni tu kosurdaču s lica, vodit ću te na šišanje! Šišaju nas, jer im kratkokose manje muka zadajemo.
Igramo se velikim ćelavim bebama. Vezujemo im partikle, pa ih hranimo usitnjenom mrkvom. Što pretekne same pojedemo. Stavljamo im gumene glave preko ramena, tapkamo ih po leđima te čekamo hoće li podrignuti. Podrignemo umjesto njih. Znamo kako ih poviti u pamučne pelene, švedske i gumene gaće. Odbijamo ići u šetnju bez njih. Guramo ih u kolicima, uprtimo ih ako zaplaču, pa drugom rukom guramo prazna kolica. Žurimo kući da im u malom plastičnom štednjaku pripremimo večeru. U štednjak guramo kestenove, trpamo dok se ne polome vrata pećnice. Onda plačemo što će beba ostati gladna. Slušamo kako se odrasli uveseljavaju našim jadima, pa plačemo još više. U razglavljenu pećnicu guramo lutkinu glavu. Stižemo ju spasiti u posljednji tren, pećnica bi ju cijelu progutala. Mašemo kažiprstom: – Pec-pec! Nevaljalice, da više nikad nisi išla tamo, jesi me čula?
Igramo se liječnika, lutka gori, koža joj je užarena, ima opekline. Skidamo joj benkicu i pažljivo je umotavamo u gazu, od glave do pete. Na čelo joj stavljamo hladne obloge, na tabane modar mastan papir. Sjedimo kraj bolničkog krevetića i gledamo zabrinuto. – Influenca velika, al umrijeti neće. Mutimo praškove, cijedimo limun u plastične žličice od sirupa. Nema znakova poboljšanja. Ubrizgavamo vodene injekcije u lutkin platneni tur. Pelenom brišemo zamišljene suze. – Molim vas, doktore, spasite je! Ozbiljnije je nego što sam mislio. – Rekli ste da neće umrijeti! – Ništa više ne možemo učiniti. U očaju razbijamo kasicu kornjaču, po jedan dinar stavljamo na oba lutkina oka. Poljubimo je u čelo, zajecamo, pa preko nje svečano navlačimo bijelu plahtu. Zajecamo ponovno, ali drugim glasom, jer šamar prekida pripreme za lutkin sprovod. – Što to izvodiš, jesi li normalna!? Kakva je to boloumna igra? Ne crtaj vraga na zid! Prevrćemo se cijelu noć, radoznalost nas ubija kao slijepe mačiće. Je li taj vrag muž baba Jage ili brat blizanac? Strijepimo da će nešto poderati tapetu, izroniti iz zida, dopuzati do kreveta i zariti nam pandžu u boso stopalo. Usta su nam veća od lica, plačemo na sav glas, dozivamo majku iz mrkloga mraka. Ona se stvori na vratima brže nego vrag na zidu, pali svjetlo, grli nas, rastjeruje strah. – Nikome tebe mama ne da! Kad padnemo u san, mama šapće kroz zid koji je vrag istanjio: – Možda bi je trebalo voditi kod psihologa.
Igramo se kraljica i dvorkinja. Nismo same, igramo se s drugim djevojčicama i naše lutke igraju se s njihovim lutkama. Na dvorištu, ispod kuhinjskoga prozora, napravile smo dvor od tri cigle. Naizmjence ćemo preuzimati vlast, onako kako padne kocka. Kraljica zauzima tron, stavlja krunu od maslačaka i izdaje naređenja. Tron je izbačeni kauč natopljen staračkim izlučevinama, kišom i urinom. Kraljica izvolijeva ležeći dok sve druge obigravaju oko nje. Traži od dvorkinja da joj donesu vode, naberu cvijeća, podoje i uspavaju njezinu lutku. Da je ljube baš u ono mjesto koje na sebi smatra najodurnijim. U klempavo uho, masnu kosu, poderani pulover, masnicu na koljenu, oznojeni dlan, madež na čelu. Dvorkinje su pokorne, čekaju svojih pet minuta i šesticu kad se opet bude bacala kocka. Ne slute da i nad kraljicom ima kraljica. Najednom zagrmi iz kuhinje, promoli se ruka Pravde, pa jednim šamarom izbije sve hirove iz kraljičine razigrane glave. Obraz zabridi, maslačkova kruna raspe se pod nogama. – Što si umišljaš, da si bolja od drugih? Silazi! Ili se igraj normalno, ili nikako!
Igramo se kriomice, nitko ne smije čuti za tu igru. Ako Ken legne preko Barbi, njezin će se trbuh izjutra naduti kao lopta a iz njega će se izlijeći njihov prvijenac. Postupak ponavljamo više puta i otkrivamo da je mnogo načina da tijelo nalegne na drugo tijelo. Pitamo se koji je pravi. Gola Barbi ima kupaste sise i nosi ih s ponosom, naše su tek nabubrile, izazivaju nam nelagodu, jedva ih razlikujemo od pčelinjeg uboda. Njezin je struk tanušan, noge utegnute kao nalivpera, međunožje glatko, miriše isto kao lice. Naša su tijela meka kao uštipci koje odskora odbijamo jesti, jer slatkoća prijeti našoj sreći. Udubljenja nam postaju maljava, luče tekućine i mirise kojih se sramimo. Barbikine srneće oči jedini su svjedok našoj zbunjenosti. Nemamo kud, nego ju spakirati u kutiju te poslati u dom za nezbrinutu djecu.
Više se ne igramo, šake su nam pune neudijeljenih šamara. Psiholog nam kaže: – Zamisli igru. Kako je vidiš? – Vidim lutkino raščerečeno truplo. – Koji dio sebe si darovala toj lutki? – Grudnu kost. Zariva joj se u čelo kao bodež. – Što lutka tebi daje zauzvrat? – Žicom između očiju vezuje mi zglobove. – Vrati lutki njeno, uzmi sebi svoje. Što osjećaš sad? – Rupu u čelu i slanu vodu u oba oka. Moja će plastika nadživjeti njezine kosti.
***
MARIJANA ČANAK (1982, Subotica), piše prozu. Završila Filozofski fakultet u Novom Sadu. Dvostruka dobitnica književne nagrade Laza K. Lazarević za najbolju neobjavljenu pripovetku na srpskom jeziku. Nagrađivana na regionalnim konkursima Spasimo putopis, Write Queer, Ulaznica, Portalibris. Prisutna u zbornicima i časopisima u zemlji i regionu. Objavila knjigu proze Ulični prodavci ulica (2002) i zbirku priča Pramatere (2019). Živi u Novom Žedniku i Novom Sadu.
čovjek-časopis 