Month: April 2021

– s talijanskog preveo BORIS MAKSIMOVIĆ, izdavač: Imprimatur i Ramajana, Banja Luka, 2021. –

Otkad sam pisac, od prve objavljene knjige, većina onog što sam napisao je otišla na pisma. Ne čuvam drugi primjerak, niti ih čitam prije nego što ih pošaljem. To je dopisivanje, plod neposrednosti koja se ne ispravlja. Pripadaju primaocu. Ovdje odgovaram na pismo jedne mlade osobe koja mi traži mišljenje u vezi sa sopstvenim porivom za pisanjem. Obraćam se nekome, ko mi je pisao uzalud, i ko će uprkos svemu, nastaviti tako da radi.

Ne šalji svoja djela piscima. Ne šalju se cipele koje sam napraviš obućarima da ih probaju obuti. Ne šalje se u kući napravljen slatkiš slastičaru da ga okusi. Postati piscima, zadati to sebi kao zadatak, definitivan ili privremen, ne ide preko kontakta sa drugim piscem. To je slijepa ulica, a ne ranžiranje.

Izdavačke kuće su rupa po mjeri bačene bilijarske kugle. Ako se odbije, zagubi, pristojno ignoriše, ne pribjegavaj laskanjima onoga koji će pristati da te objavi, ali o tvom trošku. Neće učiniti ništa od obećanog, kancelarija za štampu i distribuciju obratiće ti se za manje od godinu dana sa pitanjem da li namjeravaš da otkupiš neprodane primjerke jer će ih inače izrezati. Radije sebi pronađi štampariju, odštampaj koju stotinu primjeraka i podijeli ih znancima. To je sjetva. Možda nađeš nekog knjižara koji će prihvatiti da drži neko vrijeme tvoju knjigu u izlogu, dovoljan je i samo jedan knjižar u tvom gradu, ali jedan od onih od nekada.

Postati piscem nije put skiciran tačkicama: spojiš ih vrhom olovke i pojavi se slika. Kao i u drugim dobrim ljudskim djelatnostima radi se o tome da prihvatiš cik-cak, da budeš u pustinji. Ako pokušaš da slijediš četrdeset i dvije etape Izrailjeve nakon izlaska iz ropstva u Egiptu, otkrićeš stalno krivudanje koje daleko odudara od cilja. To je hod onog ko je izgubio put do kuće nemajući neki drugi.

Bar je Jevrejima dato na znanje da se radi o potpomognutom lutanju, opskrbljenom manom, na kraju kojeg se, četrdeset godina kasnije, nalazi odredište. Ali onaj koji čitav svoj prtljag trpa u fišek pisanja, mora poći na put bez ijednog znaka pomoći. Pisanje je poziv koji prije svega predviđa odustajanje od svakog drugog oblika izražavanja, od dodira sa daljine. To je izolacija, disciplina unutrašnje tišine, čak i unutar gomile. Ko piše, ima ispred sebe jednu umjerenu širinu praznine, na linije, kvadratiće ili tastaturu. Ne mora da je ispuni, mora da se u njoj nastani.

Nemoj imati vrhovne učitelje. Možeš se diviti pisanju nekog drugog, meni se to desilo s Argentincom Horheom Luisom Borhesom, koji je učinio da od trenja imenice sa pridjevom štrcnu iskre smisla. Ali, poslije moraš da se otreseš toga da bi nastavio sa pisanjem. Ako čitaš neku knjigu, čitaj je kao čitalac, ne kao autorov kolega. Inače ti se može desiti ono što opisuje Robert Valzer poslije čitanja Čarlsa Dikensa: očaj što počinješ da pišeš nakon njega. Očajavao je jer je Dikensa čitao kao pisac, znajući da nikad neće moći ispisati te stranice kao on. Ali to je logično, jer je Dikens na polju svog pripovijedanja na kojem briljira pa ako tamo kročiš to mora biti posjeta, kao čitalac, a ne kao neko ko se poredi sa autorom. Pročitaj kamion knjiga, kao što je radio i još uvijek radi moj prijatelj pisac iz Erta Mauro Korona, gorštak i samouki pripovjedač, pročitaj ih kao čitalac, bez primisli o poređenju između onoga što listaš i tvojih stranica.

Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja. Postoje i drugi načini, a manje skupi, da se vježba poniznost učenja. Predani učenik nekog hasida, što je titula koju su nosili mudri Jevreji iz Istočne Evrope, bio bi poslan da počne sa „oprihten goles“, dobrovoljnim izgnanstvom. U usamljenom lutanju, daleko od biblioteka i škola, sa stalnim i svakodnevnim rizikom da se popusti, izgubi, dolazi usavršavanje ili poraz. Radionica kreativnog pisanja je taj skromni poraz, prihvaćen bez uslova. Na moru nema birtijā.

Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja, ali pozivam da se nauči neki strani jezik. To je iskustvo koje sam probao da bih slijedio pjesnike u njihovim jazbinama. Bio sam dirnut od divljenja, osjećanja koje mora biti neprelazno: diviti se bez i najmanje primisli da se bude kao, bez i najmanje mogućnosti da se uspostavi poređenje, čak i minimalizirano, između osobe ili djela kojem se divim i mene samog.

Divljenje je suprotnost zavisti, koja je prelazna, koja ima potrebu da se bude kao ili na nečijem mjestu. Zavist je dioptrijska greška, ne poznaje udaljenost, uvjerava da se nešto nalazi nadohvat ruke. Divio sam se pjesnicima i pratio ih u njihovim jezicima. Posvetio sam se tome da ih prevedem za sebe, naprežući tako svoj italijanski vokabular, dižući ga na temperaturu preciznosti. Čak i ako su bili prevedeni nebrojeno puta bolje, želio sam svejedno zainatiti se u nekoj svojoj vjernosti originalu. Ova praksa divljenja je poboljšala moj jezik. Nisam to znao prije, prepoznajem to kasnije pa zbog tog preporučujem to iskustvo. Pozivam te da učiš neki drugi jezik, da svoj italijanski produbiš disciplinom prevođenja, podstrekom divljenja.

Plodne su čak i greške, nesporazumi u koje ćeš upasti. Njemački pjesnik Hajnrih Hajne pripovijeda o jednom svojem iskustvu kada je kao mladić učio francuski. Profesor ga pita kako se prevodi riječ „glaube“ (vjera), a on misli, ne može da se sjeti i na kraju, umjesto „foi“, kaže „credit“ (zajam). Razred prasne u smijeh, nastavnik ga prekori. Od tog trenutka, zaključuje Hajne, neponovljivo se pokvario njegov odnos sa religijom. Ali, meni se njegova greška sviđa. Vjera, vidio sam to kod onih koji se u njoj nastanjuju, jeste jedan stalni zahtjev božanstvu da bude tu, prisutno u svakodnevnom životu. Vjerujući je onaj koji, prema glagolskom prilogu sadašnjem, stalno obnavlja svoj čin vjere, zato što ga stalno stavlja u pitanje. Vjera je obnovljeno potraživanje zajma u suočenju s božanstvom. Bila je potrebna Hajneova greška da mi se to ukaže. U prevođenju se često dešavaju iznenadni sudari među izrazima pa riječi tako uvećavaju svoju energiju.

(…)

Ne piši piscima, piši muškarcima, ženama, piši pisma osobama, ne njihovim profesijama. Piši pisma koja ćeš zaboraviti, koja će biti bačena u koš, ostavljena bez odgovora. Piši ih ne očekujući potvrdu o primitku. Ona su nužna škola. Želiš i moraš zainteresovati to ime i prezime ispisano na koverti. Ta adresa je dokaz tvog ispita koji čeka jednog pisca. Ne piši piscima, piši njihovim životima. Piši naslijepo, neka tvoje pismo bude meduza u struji koja će se nasukati na plažu. Pismo je meduza u potrazi za milovanjem. Odranije znaš da će primalac pokušati da ga odgurne.

Posmatraj svoju stranicu kao slijed koraka na planini gdje je smrtno rizičan rub greške. Slogovi su koraci po malim osloncima, na njih moraš rasporediti teret rečenice, glasa. Upotrebljavaj tačku, zarez, dvotačku, navodnike, uvlačenje retka. Devetnaesti vijek je mnogo koristio uzvičnik, dvadeseti malo, ja sam ga ukinuo iz svojih redova, ali to nije pravilo, više je uzdržavanje. Moraju mi biti dovoljne samo napisane riječi da izazovu uzvičnik u onome ko ih čita, mora ga tamo staviti on ako ga osjeti, inače mi se čini kao emocija izazvana na vještački način, kao natpis „aplauz“ u emisijama.

(…)

Nema ničeg svetog u pisanju. Ako ikad osjetiš iskušenje, otresi se i potisni sa svoje stranice oreol. U rudniku oreol oko čeone lampe označava prisustvo rudničkog gasa koji eksplodira u slučaju akumulacije. Kada se u tvom pisanju naduva iskušenje uzvišenosti i liturgije, obrati pažnju na svijetloplavi obris tog oreola koji upozorava na opasnost. Bježi sa te stranice.

Onaj oko glave svetaca za Mikelanđela je bio prava migrena i nema ga nijednog na plafonu Sikstinske kapele. Nisu se sviđali čak ni Leonardu. Kada mu fratri prema ugovoru nameću da ga stavi, crta jednu tananu uljanu nit oko ramena vitke djevojke među stijenama.

(…)

Čujem često kako se u diskusijama ponavlja rečenica: „Stidite se“. Radim to, stidim se svakoga dana, a trebalo da to radim češće. To je dobra mjera lične higijene, drži nerve napetima, preuređuje misli. Ako mi se desi da primim poziv da se stidim, rado ga prihvatim, a drugome želim isto. Dobro je stidjeti se. Ali, ne puštaj da glatko prođe rečenica koja poziva na ćutanje, koja uskraćuje pravo na riječ. Svuda se suprotstavljaj cenzuri, budi dobar obućar i brani pravo slobodnog hoda. Neka to za tebe bude sveto: slobodna riječ napisana, izrečena, otpjevana, deklamovana, na svakom javnom mjestu.

Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima. Imam tu udobnost da živim na selu i sve drveće na mojoj zemlji posadio sam ja. Rastu i šire po zemlji granati pokrivač. Obezbijedio sam hlad. Ovo ću moći odgovoriti o sebi, ovo je, na kraju računa, najbolji prihod mog vremena. Obezbijedio sam hlad.

(…)

Ne treba ti talenat, to je lažno svjetlucanje. Zasljepljuje narcizam koji svako od nas nosi uza se. Umišlja da ti obezbjeđuje prečicu do dara, a u stvari je prepreka ako sve ide kako treba, ako ne, onda je šaht pod nogama. Talenat je neprijatelj tvrdoglavosti, jedine potrebne discipline. Tvrdoglavost je podvrsta postojanosti, vrline koju nisam imao.

Suzbijaj u tijelu u svako doba pustošno izrastanje korova talenta. Uvjerava te da si u prednosti zbog nekakva miraza, ali to je prepucij koji treba obrezati svaki put kad proviri. Jer izrasta iznova, ohol i varljiv. Markira karte i obmanjuje te. To je lažni novac, prvi talenat Svetog Franje bilo je oružje. Briši daleko od onog ko ti priznaje talenat, neka za tebe to bude neugodna optužba koju ćeš dobrohotno negirati.

***

IDEALIST I USAMLJENIK

Odlomak iz pogovora Miljenka Jergovića

Erri De Luca, jedan od klasika suvremene europske književnosti i istinskih intelektualnih čuvara europskog i čovječanskog zajedništva, zapravo je fizički radnik. I to onaj bosanskog tipa. Dugo vremena radio je kao zidar, bauštelac s talijanskog juga, jer je, naravno, Napolitanac. Irgetio je i zidario po sjevernoj Italiji, u Francuskoj, a bogme i po Africi. Fizičkim poslovima bavio se i u Fiatovoj tvornici u Torinu. Bio je pomoćni radnik na torinskom aerodromu. Također, Erri De Luca profesionalni je vozač kamiona.

To je, dakle, ono što se o njemu treba na početku reći.

Krećemo dalje: kao osamnaestogodišnjak priključio se pokretu Lotta Continua. Pobornicima ovog pokreta, samo jednog od srodnih, koji su se tih mjeseci stvarali po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, te širom zapadne Europe, tada iznimno moćna Komunistička partija Italije činila se nedovoljno odlučnom, jer je pristajala na ceremonijale parlamentarne demokracije i građanskog društva, a etablirane sindikalne organizacije, također vrlo snažne u Italiji, bile su, iz njihove perspektive, korumpirane i pod utjecajem krupnog kapitala i države. I tako su osnovali nešto što će, gledano s povijesne distance, funkcionirati kao pakleni stroj unutar društvene zajednice u sljedećih petnaestak godina. Lotta Continua će djelovati antisistemski i razorno. Proizvest će neke važne lijeve intelektualce. Utjecat će na društvena zbivanja. I biti jedan od zametaka onoga očaja koji će proizvesti lijevi i individualistički terorizam po Italiji tokom sedamdesetih. Eri će biti jedan od važnih ljudi u Lotta Continua, ali granicu načelnog humanizma, granicu ljudskosti nikada neće preći. Najprije zato što se za društvo neće zainteresirati preko političkih i politoloških definicija. Neće postati revolucionar. Neće manipulirati zajednicom. Erri De Luca će biti pisac.

Pisao je od ranih godina, ali knjige nije objavljivao.

Erri je idealist. Usamljenik, osobenjak i čudak. U mnogo čemu, on je naš čovjek. Takvih se oduvijek znalo naći po našim varošicama i palankama, po čaršijama i kasabama, voljenih i nevoljenih, ismijavanih, zlostavljanih, progonjenih. Pomalo je on lik iz pripovijetki Ive Andrića i iz finala “Na Drini ćuprije”. Rekao bih da je poznavao Tomu Galusa. Pritom, znatiželjan je preko svake mjere i, kao po nevolji, lako uči jezike. Završio je klasičnu gimnaziju, pa je savladao grčki i latinski, a kasnije je, bez vidljivog reda, jezike učio kako bi mu naišli. I kako bi ga na njih navodila njegova anarhična znatiželja. Recimo, Erri govori svahili. To što govori ruski je lako predvidljivo i normalno. A starohebrejski je, recimo, naučio zbog Biblije. Razumije se da zna i jidiš.

Ali za ovu priču posebno je važan starohebrejski. Erri De Luca veliki je poklonik biblijskih tekstova, naročito Starog zavjeta. Svakodnevno se bavi Biblijom. I valjda ne treba naglašavati da je na svoju žalost – ateist. Ali Biblija i nije vjernička literatura, nije katekizam, nije ni molitvenik, nego je Biblija maštarnik naše civilizacije, knjiga njezine povijesti i podsvijesti, čudesni i čudovišni imaginarij svega onog što bi se moglo dogoditi i svega što bi živom čovjeku moglo na um pasti.

Biblija je, uz radnički i građanski aktivizam, važno izvorište Errijevog poetskog, proznog i esejističkog teksta. U tome se gnijezdi i iz toga nastaje njegova mašta.

Počne li se ovim piscem baviti od “Pokušaja obeshrabrivanja”, čitatelj će, možda, ostati iznenađen potpunom, gotovo pasivističkom nezainteresiranošću Errija De Luce prema bilo kakvim propagandističkim efektima teksta koji piše. On nikoga ni u što ne uvjerava. On je na suprotnoj strani Brechtu i Majakovskom. Erri De Luca pjesnik je čovjeka koji stoji nasuprot carstvu. Nikad on nije pjesnik carstva. Nikad on ne piše u slavu sistema.

Premda je do kraja ostao izvaninstitucionalna pojava, osamljenik i suštinom anarhist, Erri De Luca vrlo je zainteresiran za ljude. Bavio se humanitarnim radom, vozio kamione pomoći u zaraćenu Bosnu i opsađeno Sarajevo, upoznavao ljude, promatrao ih, uživljavao se u njihove uloge i živote, razumijevao ih, ali bez patronizirajućih gesta. Erri De Luca je svakome ravan, sa svakim ravnopravan, ni od koga veći, važniji ni pametniji. Za čovjeka koji pomaže drugim ljudima to je važno. Za pisca, možda, i najvažnije.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

BORIS MAKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Banjaluci. Na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci diplomirao je srpski i italijanski jezik i književnost. Do sada je objavio zbirku putopisa „Hadžiluk plemenitom snu“ i preveo s italijanskog jezika romane „Zakonik čovjeka od dima“ Alda Palaceskija i „Privremena savršenstva“ Đanrika Karofilja. Zajedno sa suprugom Sonjom osnovao je izdavačku kuću Imprimatur.

Knjigu možete naručiti na stranicama izdavačke kuće Imprimatur