SOBE U KOJIMA NAS JE SVIJET IZDAO
da mi je da dođeš tu
makar još samo jednom, mama
u našu staru kuću, staru koliko i djetinjstvo
gdje smo bili svi još netaknuti, cijeli
da zagospodariš svojim autoritetom, pojavom
sitnim očima koje ciljaju u nas dok slušamo taj tvoj
vječiti monolog koji okreće sobu i namještaj
poredaš nas kao đake, i oca isto
prevrćem očima dok pričaš a oni se ne miču
jer ja sam nemirni đak uvijek si to znala
i tada ti smijeh siđe niz grudi kriomice
a u noćima kao ova kad sve oživi
na oba svijeta
da mi je da prenesem naš dom
gore na otok koji se odlomio
od tvog dlana mama
tvog dlana koji se još opraštao od radosti
i velike tuge
na nebu strašno nesigurnom
da vam dodirnem lice
i tebi mama
i ocu i sestri
da vam kažem koliko mi nedostajete u svakom
gradu i vremenu
da vam kažem da je bol drvo
koje raste u meni i danas kada znam
da je život samo soba negdje
usput u nekoj ulici gdje su pod prozorom
psi lajali
poslije bih lakše disala
lakše živjela, mama
i vjerovala da sam mjesec
nad bijelim sobama
u kojima nas je svijet izdao
***
LONAC PREKUHANIH USPOMENA
Sestri
gledam te mama kako silaziš
do mene
čak stidno jer neki te ljudi
znaju ubjeđivati
da sam umrla
a ti znaš da su oni već posenilili
zaboravili
i nije njihovo da pamte
ipak ti si majka
ne mogu oni vidjeti kako nas dvije prvo
popijemo kafu
u tri sata kad dođem s posla
dodaš mi lonac prekuhanih uspomena
da ne pravim ručak
već je puno sati i djeca su mi gladna
zuriš u lonac koji odlazi
i tvoje oči su odjednom zbunjene
vraćaš se u sobu punu vriske
uspomena
tu je go i hladan vazduh
zagrcnuta si od straha ali moraš tu prenoćiti
tu je sigurno jer lopovi i bogovi
pljačkaju stare ljude koji spavaju
na predgrađu očaja i ludila
uzimaš koru od banane i stavljaš na ono svoje
razrooko oko
jer negdje si pročitala da se tako
rana progrize
MARICA FERHATBEGOVIĆ (1959, Živinice, BiH)
čovjek-časopis 