Moj djed je bio jako sladak čovjek. Neprimjeren opis za starca. A doista ta riječ opisuje moja zadnja sjećanja na njega. Bilo mi je desetak kada je umro. I sjećam se da je cijela obitelj uvijek za njega govorila da je „tako sladak i drag“. Ja sam to tada povezivala sa slikom lutkice Maje na stranici „Obucite Maju“ iz Politikinog zabavnika koji sam svakog petka željno iščekivala ispred kvartovskog kioska. Bila je to slika slatke bebe u sjedećem položaju, ćelavog tjemena i nestašnim pramenovima na zaliscima, mliječno plavih očiju i začuđena pogleda. Na sebi je imala samo pelene. Pokraj Maje bile su ilustracije haljinica, suknjica, majica, hlačica, cipelica koji su imale sa strane krilca i kojima je trebalo izrezane sličice odjevnih predmeta pričvrstiti na izrezanu sličicu Maje. Bio je to čitav poduhvat. Najprije izrezivanje sličica pa usklađivanje modnih kombinacija. Sličica Maje iz Politikinog zabavnika u meni je izazivala iste osjećaje kao tada moj djed. Možda zato što je imao istu frizuru kao Maja? Bio je ćelav, s ponešto kose sa strane. Ili možda zbog tog mliječnog pogleda kao u bebe, u njegovom slučaju katarakta, zbog kojeg se činilo da začuđenog promatra svijet oko sebe kao da ga vidi prvi put. Ali, nažalost, zapravo je tako i bilo. Imao je teži oblik Alzheimera. Osim bake, nikog nije prepoznavao. Prepoznavao je samo svoje stare osjećaje prema nama ostalima. Mi smo se unuci silno zabavljali i stalno ga ispitivali „tko sam ja tebi?“, a on je uvijek spremno nježno odgovarao: „pa ti si moja“. Na takav odgovor ostajali smo pomalo razočarani jer smo očekivali nešto smiješno, ali zapravo smo bili umireni jer smo se doista osjećali njegovima, a on naš. Baka se ljutila i vikala „ne radite norca iz njega“, oblačeći ga svakog jutra u čiste košulje, ispeglane hlače i tople prsluke, baš kao i ja Maju. Kada ga je jednom i mama pitala: „tata, tko sam ja tebi?“, on ju je gledao svojim mliječnim očima i odgovarao kao i obično, „pa ti si moja“. „Ali tata“, inzistirala je mama ne mogavši se pomiriti, „ja sam tvoja Nada, tvoja kći!“ Mliječni pogled zakrili tamni oblak i namršti mu se čelo: „Ne, ti nisi moja Nada, moja Nada je mlada i lijepa! “ Mi smo naravno prasnuli u glupi smijeh, a niz mamino lice na kojem su se javljale prve bore, slila se suza. Nas djecu je silno zabavljalo kad bi onako u pidžami i cipelama stavio šešir na glavu, uzeo svoju staru aktovku i izašao na ulicu uputivši se svima u nepoznato. Baka je ostavljala kuhanje ručka za cijelu obitelj i trčala za njim. Ne misleći na nikog osim na svoju igru, djeca itekako mogu biti okrutna. Mi unuci, osobito oni stariji, poticali smo te djedove izlaske u pidžami na ulicu. “Gospodine Fürst, ovaj čas su javili da je na hrvatsko-mađarskoj granici zapela pošiljka. Morate to odmah srediti“, hihotali bi se i glumatali. Djed bi se sav zacrvenio, uzvrpoljio po sobi, nešto tražio po ormaru. Rekao je da traži svoj kofer i šešir i da hitno mora na put. Baka nas je grdila, tjerala iz sobe i dugo ga milovala po rukama i ćelavoj glavi dok se nije smirio i dopustio da ga smjesti ponovo u krevet.
A kad nas je prestao prepoznavati, nije nestala njegova dobrota, obziri, empatija i neki njemu urođeni nježan odnos prema svima, ne samo nama ukućanima. Znao nas je zaštitnički pokrivati novinskim papirom, jako bi se uznemirio kada bi smo se svađali i podizali glas i zbunjeno ponavljao „pa nemojte, mili, sve će biti dobro“. Znao je satima sjediti ispred prozora, činilo se, silno zamišljen. Taj njegov mir ulijevao mi je strahopoštovanje.
Umro je tiho i mirno u svom krevetu jednog dana kada smo mi unuci bili osobito „zločesti“ i bučni.
Moj djed Andrija je bio drugo od jedanaestero djece Vendelina i Alojzije Fürst. Bio je potomak generacija dunavskih riječnih ribara koje je neumitna sudbina dovela do Apatina. Slijedeći tragove prezimena u arhivima, apatinskim crkvenim knjigama rođenih i umrlih, moja sestrična pronašla je izvjesnog Laurentiusa Fürsta rođenog 1714. i žene mu Eve vjenčanih 1739. u mjestu Jagstkreis, u općini Abtsgmünd njemačke države Baden-Württemberg. Pojavljuju se u popisu građana Apatina u razdoblju 1750-1825. Sljedeće otkriće iz prašnjavih knjiga bilo je zahvaljujući jednoj ljubaznoj gospođi iz Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba koja nam je pomogla doći do podatka da je praprapradjed Nikolaus Fürst vjenčao Elizabeth Krömmer 1.9.1835 u Apatinu. Imali su sedmero djece i Johhan naš prapradjed bio je rođen 18.10.1840 kao njihovo treće dijete. Činjenica da su moji predci, kolonizirani Nijemci s Rajne, pripadali apatinskom ribarskom i lađarskom cehu s pravom rada na Dunavu od Mohača do Oršave, baš tako, uvijek mi se činila više fikcionalnom nego dokumentarnom, kao da je ispala iz nekog avanturističkog vikend romana.
Međutim, ono što se zasigurno u obitelji znalo, mom pradjedu Vendelinu bili su mrski od dunavske vode stalno smežurani i od alaskih mreža izranjeni dlanovi te se on uputio, ovaj put, za razliku od svojih predaka, uzvodno i skrasio se u Donjem Miholjcu na Dravi. Ipak, zov rijeke bio mu je u krvi. Činilo se da nije bio osobito poduzetan, ni ambiciozan. Zato je smatrao velikom srećom postati lugar na imanjima grofa Mailáth. Grof Đuro Mailáth von Székhelya, mađarski političar i župan Baranjske županije oženio je groficu Štefaniju rođenu Prandau, nasljednicu velikog miholjačkog vlastelinstva bogatog hrastovim šumama i lovištem te plodnom zemljom. Pradjed je živio lagodnim bećarskim životom, zadovoljan skromnim i jednostavnim životom pod okriljem zaštite svoga gospodara.
U miholjačkoj krčmi „Lovac“ kamo je često zalazio, moj je pradjed upoznao mladu Alojziju Poljanec koja je iz rodnog Tuhlja došla kao ispomoć u krčmu svojoj teti udatoj u Slavoniju. Alojzija je bila visoka, mršava, vrlo stroga i vrlo pobožna. Oblačila je do grla zakopčane tamne haljine koje su isticale sjaj lanca s velikim srebrnim križem. Taj njen stav nije pridonosio ni atmosferi, a ni poslovanju jedne lokalne krčme. Ni sa kim se nije upuštala u razgovor. Kretala se krčmom poput neke prikaze, kao da je lebdjela onako mršava, visoka i izuzetno blijede puti. Gostima krčme su od njezine pojave prolazili žmarci te su zazirali su od nje. Ali, iz nekog neobjašnjivog razloga, ne i moj pradjed Vendelin. Nije reagirala ni jednim pomaknutim mišićem na izduženom licu na ijednu njegovu izgovorenu riječ, a kamoli makar blijedim osmijehom na neku njegovu šalu, ako ćemo pravo, koje najvjerojatnije nisu ni bile smiješne. Nije ga gledala u oči, nezainteresirano ga je posluživala, uvijek isto, tanjur gulaša i pola čaše vina sa soda-vodom. A on bi se nekako uvijek našao u njezinoj blizini. Sjedio uz nju u istoj klupi na nedjeljnim misama, stajao je iza nje u redu za ispovijed ili u dućanu mješovite robe. Kamo god se okrenula, tu je bio taj onizak mlad čovjek, moćnih brkova ispod orlovskog nosa i glatko zalizane tamne kose, uvijek uredan i nadasve pristojan. Potajice ga je promatrala iza zavjese kada se kočoperio ispred krčme obučen u lugarsko odijelo s kicoški na glavi nakrivljenim zeleni šeširom od čoje i puškom nonšalantno obješenom preko ramena. Samo tada bi joj se usne ovlaš iskrivile u nešto što se nikako ne bi moglo nazvati osmijehom, već grčevitim trzajem mišića koji se ponavljao bez udjela njezine volje. Jadnica je bila okovana svim obzirima, dužnostima, pravilima i iracionalnim strahovima svijeta koji su ju sve jače pritiskali. I tako, dan za danom, navikavala se na njegovu prisutnost, primjećivala njegovu lakoću postojanja, njegovu jednostavnu narav, koju je brusio provodeći vrijeme kao lugar pod vedrim nebom i sjenovitim krošnjama slavonskih šuma. Malo po malo je popuštala pred njegovom prostom vedrinom, prestala je uzmicati i dozvoljavala mu da joj se približava mišjim koracima.
Vjenčali su se 1886. Brak im je bio solidan. On je često duže vremena izbivao iz kuće brinući za veliko područje vlastelinstva. Kada bi se vraćao, obično bi ga dočekivalo novorođenče, a tu vijest je lijepim i ukrašenim rukopisom zapisivao u svoj dnevnik koji je ostao kao vrijedno naslijeđe u obitelji: „I opet se rodilo još jedno dijete.“ I tako jedanaest puta.
Moj djed je bio drugi po redu. Jedna plaća, a velika obitelj. Događalo se da izmoreni plakanjem zaspu i gladni. Alojzija je prihvaćala život poput fanatika, pokajnički, i prihvaćala sve što se događa kao božju volju. Često u kući mlijeka nije bilo, kao ni šećera za čaj, a Alojzija bi govorila djeci: “miješaj sine, miješaj, otopit će se i bit će slađi.“ I oni su žličicom miješali i miješali tako dugo dok majčina sugestija ne bi postala stvarnost. Što zbog svoje naravi, što zbog teškog života, prema djeci je bila stroga, na mahove i okrutna. Kada bi bili nemirni, kada bi nešto slomili, kada bi se međusobno posvađali, kada bi se isprljali, kada bi dobili lošu ocjenu u školi, uglavnom u svakoj prilici, kažnjavala bi ih inkvizicijskim milosrđem smatrajući da su se ogriješili o njezina Boga. Strepili bi pred njom i bili manji od makova zrna oslovljavajući tiho s „majčice“ i s Vi. Vrlo brzo su napuštali jedan za drugim roditeljski dom. Kćerke bi se udavale za prve prosce i odseljavale diljem Hrvatske, braća odlazila trbuhom za kruhom, a neki, kao moj djed u rat, 1. Svjetski rat.
Moj djed Andrija imao je osamnaest godina kada je iz gimnazijskih klupa unovačen u austrougarsku vojsku. Rat ga je odveo na Istočno bojište gdje je, hvala bogu, vrlo brzo bio zarobljen i zahvaljujući tome, možda i ostao živ. Jednog dana u logor u kojem su bili austrougarski zarobljenici, došla je neka ukrajinska grofica i od upravnika tražila da joj ustupi nekoliko zarobljenika za rad na njezinom obližnjem vlastelinstvu jer je rat desetkovao njezine ljude. Upravnik logora poredao je zatvorenike i rekao grofici da ih sama odabere. Djed nam je s ponosnim sjajem u očima pričao da je dva puta prošla kraj njega, dobro ga odmjerila i pokazala u njega prstom. „Ovoga želim“. I tako ga je igra sudbine u liku jedne sredovječne, no dobrodržeće ukrajinske grofice spasila mučnog života u logoru. Iako djed nikada nije rekao ništa više od te puke informacije, baka, iz meni tada nejasnog razloga, nije voljela kada bi se začela ta tema. Mrštila bi se i, demonstrativno lupajući posuđem, prekidala razgovore i kupila tanjure sa stola nakon ručka oko kojeg smo sjedili i slušali djedove priče. Moj tata, ujak, a i stariji brat su djeda tapšali po ramenu i govorili: „Svaka ti čast, majstore!“, a ja sam ga zamišljala kao majstora s alatom u ruci. U ratu je Andrija od mladića postao muškarac. Žilavi mišići nosili su visoki stas naviknut na fizički rad. Ruke su mu bile grube i žuljevite. Na licu obraslom bradom isticali su se orlovski nos i ugljenaste oči, tako crne da su sjajile. Nakon potpisivanja nekoliko mirovnih sporazuma, ali i nastavka besmislenog produljenja ratnih operacija, djed je odlučio da je bilo dosta „majstoriranja“ kod grofice i odlučio se za bijeg, i pješice, u stočnim vagonima vlaka, konjskim kolima, krenuo kući. Nakon 2-3 mjeseci teškog putovanja koji zavređuje posebnu priču, stigao je u Zagreb i odlučio u njemu ostati. Kojim redoslijedom su se od tada stvari u njegovom životu događale, to se ne zna. Ali mladi je Andrija odlučio nikada više ne biti gladan, niti siromašan. Upravo nam je tako rekao. I to je meni u tom trenutku zazvučalo vrlo snažno, a scena je bila gotovo filmična. Baš poput Scarlett OˊHare u „Prohujalo s vihorom“: As God is my witness, I swear I`ll never be hungry again!
Danju je radio što god bi se nudilo, na gradilištu, u pilani, u prodavaonicama kao pomoćni radnik, u tvornici parnih kotlova kao radnik na traci, ali zanimljivo je da je u svakoj prilici znao pronaći način da se dopadne svom poslodavcu, zaradi više, dobije bolju priliku. Živio je više nego skromno i štedio je svaki zarađeni novčić. Kada je oženio baku, bilo mu je blizu četrdeset, za vjenčani dar kupio joj je kuću na lijepom mjestu u Zagrebu, koju je baka sama izabrala i u kojoj smo se rodili i mi, unuci. Navodno je imao je veliku željeznariju, vozio je jedan od rijetkih automobila koji su tada prometovali zagrebačkim ulicama, bio je partner u velikoj firmi koja je trgovala željezom. No s Drugim svjetskim ratom sve je to, osim kuće, pomalo nestajalo. Nakon rata nastavio je raditi ono što je najbolje znao: trgovati. Postao je trgovački putnik. Život je provodio po nezagrijanim vlakovima, prljavim prenoćištima i nerijetko se vraćao kući neobavljena posla i bez zarade. Da bi se prehranili, baka je prodavala svoj nakit, a mama je uvijek govorila da je imala jako sretno djetinjstvo. Baka je gospodarila kućom čvrste i spretne ruke i sve je funkcioniralo. Kada je otišao u mirovinu, razbolio se. Dobio je karcinom želuca i preživio ga uz tri teške operacije, jednu za drugom. U obitelji se pričalo da je njegova Alzheimerova bolest bila posljedica silnih anestezija u odmakloj dobi. Umro je nakon što su se djeca sa svojim obiteljima rasijali po svijetu, u svom krevetu, potpuno miran, kao u snu. Baka se klela da se je ovlaš nasmiješio prije zadnjeg udisaja.
BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
VERNES SUBAŠIĆ rođen je u Zenici 1984. godine. Magistar b/h/s jezika i književnosti. Piše prozu, a za poeziju je i nagrađen – dobitnik je 1. nagrade “Mak Dizdar” na ‘Slovu Gorčina’ u Stocu 2019, za rukopisnu zbirku “Papagaj sloboda”.
MARKO VIGNJEVIĆ, rođen 1978. godine, živi i radi u Beogradu. Bibliografija: Writings of a Wretch (2009, Black Leaf Publishing, Engleska) Očevo mleko (2017, Arete, Srbija) Fresh Anthology (2017, Montag Press, SAD) The Peacock Agenda (2018, Montag Press, SAD) Catalogue Diabolique (2020, Montag Press, SAD) Shezlez the Self-Proclaimed (2020, Ethos Books, Singapur)
Moje ime je García Stevenson. Najvjerovatnije je da nikada niste čuli za mene. A ako ste iz nekih neobičnih okolnosti zaista i imali tu priliku, čuli ste samo pola istine ili pak potpunu neistinu. Mnogi su me povezivali s drugim ljudima i miješali informacije, tvrdeći da sam tog kobnog dana bio ili sredovječni batler, kako će Zadužbina Murnau tvrditi do dana današnjeg, ili samo dječak, kako su novinari i ljudi koji su znali i njega i mene govorili. Ni za jednu od ove dvije grupe nije se moglo reći da su bili pouzdan izvor istine. Čak ni njegovim bliskim prijateljima nikad nije bilo naročito jasno, na primjer, jesam li ja bio Polinežanin ili Filipinac; ili nešto sasvim treće. Kada je njegova porodica preuzela zadužbinu, morala se zaštititi njegova reputacija, pa je razumljivo zašto se toliko različitih verzija događaja pojavilo tokom svih ovih godina. Većina tih izvora se, međutim, slaže da sam ja bio vjesnik zle kobi i najvjerovatniji uzrok njegove propasti. I mislim da su to bile sasvim ispravne procjene.
Budući da sam igrao presudnu ulogu u ključnom trenutku njegovog života, često se pitam da li je sve što se dogodilo zapravo promijenilo i moj vlastiti život; i da li je to na neki način promijenilo tok moje sudbine. To je teško pitanje, na koje zapravo ne mogu odgovoriti. Jedino što mogu reći je da sam tokom svog života s Murnauom shvatio koliko sudbina može biti moćna. Zapravo toliko moćna, da se uz sav trud ovoga svijeta ne može izbjeći njen stisak, njen spori ugušujući zagrljaj.
Govorim vam ovu priču ne samo zato što je vezana za nekoga kog su smatrali jednim od najznačajnijih ljudi svog vremena, već i zbog jedinstvenog perioda u kojem je živio, tačno između dva svjetska rata. Dvadesetih godina rađala se nova forma jedne nove umjetnosti, a ja sam bio među sretnicima koji su to posmatrali iz blizine. Ali to nije bilo ono što imam na umu kada ukazujem na ta vremena. Razmišljao sam o onim drugim stvarima, haotičnim i ludim, koje su trebale uslijediti nedugo zatim. I to nije bila samo ekonomska situacija nakon Velike depresije, već i tama uma i duboko beznađe psihe. Ja sam mu polako podlegao, iz tada meni nepoznatih razloga. Je li to bila neka sjena? Očaj i muka zbog kojih sam se valjao u samozadovoljstvu i bijesu, jer mi ništa nije tada imalo smisla? Da li je to bila moja adolescencija? Ili je bilo nečeg tajanstvenijeg i tragičnijeg, što me je tada tako snažno obilježilo?
***
Za većinu ljudi bio je poznat jednostavno kao Murnau; što nije bilo njegovo pravo prezime već ime grada u Bavarskoj. Ponekad sam ga volio zvati Friedrich Wilhelm, što ga je često zabavljalo. Ali kada sam razgovarao s drugim ljudima o njemu, nazivao sam ga Murnauom, kao i svi ostali – uključujući i njegove prijatelje. Tako ću ga zvati i u ovom prisjećanju, iako ću u ključnom momentu priče otkriti kratkotrajni nadimak koji sam mu dao, a koji mu se, činilo mi se, svidio kada ga je čuo, iako nikada neću znati da li je tako trebalo da ostane, jer je ubrzo nakon toga preminuo.
Dopadao mi se način na koji je govorio o jednostavnim stvarima. Imao je mehanizam kako da vas natjera da brinete o njegovim dubokim objašnjenjima svih onih prizemnih stvarnosti života. Neka od tih razmišljanja često su bila neočekivano nježna i došla bi niotkuda.
Ali posebno sam volio onu njegovu stranu koja me je uvijek učila nečemu novom, o mogućnostima i moćima jezika, umjetnosti i istorije. Njegova je vještina bila stavljati sve te stvari u kontekst koji bih ja mogao razumjeti.
“Nije slučajno što je u tvojoj krvi toliko različitosti”, rekao mi je jednom. „Nježnost si naslijedio od Južnog Pacifika. A strastvenost ti dolazi iz imena.” Iz mog imena? Je li bilo tako lako izbjeći sudbinu?
Za mladića bez oca, poput mene, on je nosio nekakav edukativni kvalitet, nešto što drugi nisu znali da je posjedovao. Uz to je postojala i spremnost na određenu vrstu privrženosti koja mi je veoma nedostajala.
“Ne može biti slučajno što se prezivate Stevenson”, rekao mi je. “Ništa na ovom svijetu nije slučajnost.”
U to vrijeme veliki dio njegovog života za mene je još uvijek bio zagonetka. I prije nego što sam postao njegov dio, bilo je još pojedinaca koji su sigurno igrali važniju ulogu od mene. Znao sam ih po fotografijama koje je čuvao. Mnoge su te fotografije prikazivale mladiće, poput mene. Činilo mi se da je to bio fragment mističnog svijeta u kojem je Murnau često boravio. Kao da nije bio u pitanju užitak, već nešto uzvišenije, mnogo više od uspomena. Bili su to tragovi prošlosti koje je on sam ovjekovječio u obliku fotografije.
Murnauu su te fotografije predstavljale snažne priloge za nešto bitno što je možda imao s drugim ljudima, čak iako je to bilo gotovo uvijek kratkog vijeka ili čak ništa više od sretnog susreta. Neki od prikazanih ljudi bili su slučajni prolaznici, čija imena nikada nije znao, ali koji su na njega uspjeli ostaviti trajni uticaj.
Jedan od tih mladića imao je poseban značaj, jer su njegovi tragovi bili brojni i bili su rašireni po cijelom Murnauovom mikro-kosmosu. Koliko sam mogao shvatiti, oni nisu označavali neki davno izgubljeni ukus prošloga vremena, već nešto što je bilo dio njegove sadašnjosti, a možda i budućnosti. Ne samo da je imao nekoliko njegovih slika uokvirenih i obješenih na zidovima, kasnije će se ispostaviti da je jedna od njegovih najdragocjenijih umjetničkih slika, zauzimajući centralno mjesto u njegovoj radnoj sobi, bila naslikana od strane istog tog mladića.
Kad sam prvi put vidio njegovu fotografiju, pogodile su me njegove modre oči. Brzo sam okrenuo okvir i na poleđini pročitao “Walter Spies, Berlin 1921”.
Prvo sam se pitao gdje je sada taj Walter. Gdje je živio? Zašto ga nikada nije posjećivao? Kako to da je bio fizički odsutan iz Murnauova života, a toliko prisutan u duhu? Tada sam počeo obraćati pažnju i nakon podrobnog pregleda slike u Murnauovoj radnoj sobi, došao sam do logičnog zaključka: Budući da je slika prikazivala motiv s Balija, jednu scenu iz javanskog seljačkog života, on je morao živjeti tamo. Tako sam konačno shvatio zašto je Spies bio prisutan samo u duhu. Kao i svi Murnauovi snovi i nade, i on je živio na drugom kraju svijeta.
“Moram posjetiti majku jednog dana”, rekao mi je Murnau. Živjela je i ona na drugom kraju svijeta, a on nije posjetio Europu, a kamoli Berlin, otkako je počeo snimati filmove u Americi. Ali baš kao što je bilo sa Spiesom i svim ostalim mladićima u njegovom životu, kao i sa njegovom vlastitom majkom, njegova mentalna, a ne fizička vezanost za ljude i ideje bila je ono što je sačinjavalo njegov složeni unutrašnji svijet.
“Nije stvar u tome gdje fizički živimo”, često je govorio svojim prijateljima. „Nikad nisam mogao razumjeti ljude koji odlaze, napuštaju; najmanje one koji kažu da žele pobjeći ili moraju pobjeći. Na primjer, ljudi koji pobjegnu iz rodnog grada.”
Njegovi prijatelji bi odgovorili da su savršeno razumjeli na što je mislio, jer je on zapravo cijelo vrijeme nosio ime grada kao dio svog imena.
„Ono na šta sam mislio nije nešto što fizički bijeg može pružiti. Postoje ljudi koji žele pobjeći iz zemlje rođenja, na primjer žele pobjeći iz Berlina. Ili iz same Evrope! Ali vi zapravo nikada ne možete pobjeći iz Berlina. Moj prijatelj Walter potpuno je bio u krivu kada je to pokušavao učiniti. Na zemaljskoj kugli nema ničega tako moćnog da vam omogući da stvarno pobjegnete iz Weimara.”
Murnau je puno govorio o načinima za bijeg, koje su mnogi evropski umjetnici pokušavali pronaći tih godina. „Sve to od čega osjećate da trebate pobjeći je ono što morate prigrliti kao dio onoga što jeste. Umjesto da bježite, trebali biste stvari nositi sa sobom. Bali vas neće pretvoriti u drugu osobu. Nikada ne možete izbrisati Evropu iz svog bića. Ako i cijelu biblioteku ostavite iza sebe, nećete preko noći stvoriti nešto što u svojoj biti nije evropsko.”
Kad je njegov ton postajao ličniji, njegova bi kritika postajala nekako humanija.
„Pokušao sam spriječiti Waltera da ode. Ali od toga nije bilo koristi. Htio je ići i bio je odlučan u tome. Sve fotografije i nostalgični suveniri iz tog dijela mog života tu su da me podsjete koliko je pogriješio. “
***
Murnau je bio visok čovjek. Pokreti su mu bili nezgrapni i u njegovoj figuri nije bilo apsolutno ničega gracioznog. Njegova snaga, visina od blizu dva metra, posebno u poređenju s mojih jadnih 173 centimetra, bilo je nešto što je odavalo snažan osjećaj pouzdanosti. Njegove su ruke izgledale kao nešto za što se možete držati, uvjereni da vas neće tek tako napustiti. A njegova srednja dob bila je nešto što je za moju mladost tada imalo savršenog smisla, iako ne na racionalnom nivou. Da ste me tada pitali kakav je to smisao bio, ne bih znao što bih vam odgovorio. Tako čudan i distanciran od interesovanja koje su dijelili dječaci mojih godina, nisam imao ništa drugo i nisam želio ništa drugo.
Počeo sam raditi kao njegov sluga u vrijeme dok sam bio prilično mlad. Od prvog trenutka trudio sam se da mu pokažem da se može osloniti na mene. Kakvo je njegovo mišljenje o meni bilo na početku, teško da bih mogao reći. U svakom slučaju, s moje strane sve je postalo vrlo intenzivno i moj lični cilj na kojem sam radio svakoga dana bio je da ga zadovoljim.
S druge strane, on mene nikada nije morao impresionirati. Znao sam da je u svojim ranim dvadesetim bio ratni poručnik i da je vodio četu na istočnom frontu. Takođe sam znao da je nekada bio ratni pilot i da je preživio nekoliko nesreća. A da ne spominjem njegovu izvanrednu filmsku karijeru. Ja, međutim, još uvijek nisam znao ni kako da vozim automobil, što je bila samo jedna od stvari koje sam želio naučiti, kako bi me on pohvalio.
To ne znači da je on zahtijevao bilo šta od toga. Uprkos tome što je bio visoko obrazovana, intelektualna osoba, Murnau je bio očaran jednostavnošću i naivnom ljepotom neiskvarene mladosti. Drugim riječima, moji smiješni pokušaji da ga impresioniram već su mu bili vrlo impresivni.
Ono što se u očima mnogih ljudi smatralo intelektualnom distancom, zapravo je bila Murnauova zatvorenost. Mnogo mu se stvari motalo po glavi, ali nikada nije pokušavao ništa od toga nametnuti. “Jesi li ikad čitao Ostrvo s blagom, Mali?” pitao bi, ne insistirajući da ga moram pročitati.
Za sve to vrijeme jasno sam shvatao da moje mjesto u njegovom životu nije moglo biti centralno, iako je bio toliko usamljen, i uprkos tome što sam većinu vremena bio u njegovoj blizini. Koliko god bio verbalno ciničan u vezi sa Spiesom, ubrzo sam shvatio da je on još uvijek imao snažnu emocionalnu vezanost za njega i da ni ja ni bilo ko drugi nikada nećemo postati zamjena za ono što je nekada pronašao u njemu. Šta je to bilo u tom mladiću zbog kojeg se ponekad gubio u čežnji, a ponekad kritikovao njegovu arogantnu posvećenost ljepoti i neuspjelim životnim odlukama. Nakon burnog prekida njihove veze i nakon što se Murnau toliko zaljubio i vezao do te mjere da je vidio kako bi njih dvojica ne samo mogli da dijele život, već i da dijele svoje umjetničke vizije i postaju saradnici u svojim kreativnim naporima, mladić se pokušao distancirati od njega. Biti na drugom dijelu svijeta izgledao je kao savršena prilika da se utekne od složenih zahtjeva veze s Murnauom, iako to nije bio jedini ili glavni razlog zašto je otišao. Nagla promjena u starijem muškarcu, koja je vodila iz ravnodušnosti u gotovo fatalističku opsjednutost svim aspektima ličnosti njegovog ljubavnika, bio je naporan iskorak u mladićevo odrastanje. Očigledno je to za njega bilo nepodnošljivo i strastveno vrijeme. Dani opsesije pretvarali su se u sedmice i mjesece.
Za vrijeme koje su njih dvojica proveli u Berlinu, oni su zaista bili nerazdvojni. Ali prema svemu sudeći, to je bilo poput neke samouništavajuće opijenosti objektom svoje opsesije. Spies je upravo bio taj činilac u Murnauovu životu – neko koga je smatrao briljantinijm od sebe. Bilo je to daleko od onoga kako je vidio mene, ili pak naivni polinezijski narod koji smo sretali na našim kasnijim putovanjima. Niko osim Spiesa nije znao kako je to biti voljen od strane genija, koji nije bio u romantičnoj ljubavi s vašom ljudskošću, već zapravo u pokornom stanju duboke intelektualne poniznosti, uvijek kada je bio u vašem prisustvu.
Nakon što se skrasio na Baliju, Spies je na koncu počeo odgovarati na Murnauova pisma. U svojim pismima opisivao je mirni život u komuni njemačkih emigranata, ispunjen kulturom i ljepotom. Razmišljanje o umjetnosti uzimalo mu je većinu vremena, koje je provodio polako se zaljubljujući u ostrvo i organizujući velike susrete na kojima su sudjelovali istaknuti svjetski umjetnici.
S druge strane, ljepota koju je opisivao uglavnom se odnosila na balijske mladiće. Njihovo nježno savršenstvo nije bilo samo fizičko, objašnjavao je Spies. Najvažnija ljepota koju su posjedovali bila je ljepota njihovog duha. Oni su bili slobodni da lutaju bez ograničenja koje zadaju civilizovana društva. Oni su mogli slobodno pjevati i plesati, a ne biti pristojni i racionalni i sve ono što je gušilo mladost u Evropi ranog dvadesetog vijeka.
Sve je to bilo u suprotnosti s onim kako je Murnau doživljavao svijet. “Njihova sloboda je zasigurno iluzija”, uzvratio je. „Sloboda treba supstrat. Ne može postojati bez ograničenja. Civilizovano društvo je najbolja vrsta tog supstrata.”
A što se tiče civilizacije, sloboda koju je smatrao da Spies pronalazi kod mladića s kojima je vodio ljubav bila je garancija značajno razvijenog društvenog konstrukta balijskog društva. Koliko god mu se to činilo primitivnim, razlog zbog kojeg su se mladi Balijci osjećali slobodnim da se upuštaju u to nije dolazio iz bezobličnosti njihovog društva.
“Prilično je jednostavno”, napisao je Murnau. „Čini se da njihovo društvo ne prepoznaje tabue u vezi sa homoseksualnošću. Nemati taj poseban teret samo po sebi je društvena institucija, dragi moj Walter. Upravo takvo bogatstvo duha čini ih civilizovanima. Imati tabue, s druge strane, nije ni na nivou razumijevanja stvari.”
Spies je ponovio svoj stav, objašnjavajući da je život u raju i slikanje slika njegovih stanovnika, kao i uživanje u životu i zadovoljstvu s njegovim mladićima, bilo sve što je jedom punokrvnom čovjeku, daleko od civilizacije, ikad trebalo. U raju nije bilo zakona, jer, što se njega ticalo, nije bilo ni pada. Stoga, nije bilo načina da se počini grijeh. U raju nema ničega. Jedini komad odjeće koji se može zamisliti je smokvin list. Raj je suprotan civilizaciji.
Murnau se nije složio. Ali ne samo zato što je imao zalog u Spiesove životne odluke, već i zato što se sve što je činio, sve što je Murnau ikada stvorio i u šta je vjerovao, suprotstavljalo takvim stavovima.
„Ako sam vam toliko potreban, prijatelju, zašto ne dođete ovamo? Prije mnogo godina započeli ste razgovor o odlasku u Ameriku. I na kraju ste to i učinili. Zašto bi odlazak na Bali bio drugačiji?”
“Zbog filma”, odgovorio je Murnau. „Jedini prihvatljivi razlog da od sebe napravim budalu je da bih mogao nastaviti čaroliju ove neobične umjetnosti. I da vjerujete, kao i ja, da film potencijalno može da mijenja svijet, nikada ne biste pomiješali ove stvari.”
„Da li biste uopšte otišli da nije bilo načina da ponesete čitavu svoju biblioteku knjiga sa sobom? I u svakom slučaju, možda možete snimiti film na Baliju”, napisao je Spies. „Usmjerite kameru u ovu prirodnu ljepotu i bogatstvo. Uperite kameru prije svega u dječake. Vjerujte im da su nevini, te da će biti spremni učiniti sve za vas.”
***
A budući da nikad ništa u vezi sa sudbinom nije bilo jednostavno i budući da ne postoji slučajnost, jedna takva prilika već je išla Murnauovim putem u vrijeme kada ga je Spies ismijavao u svojim brojnim prepiskama.
Murnau je uživao u svim sarkazmima Spiesovih pisama, ali činilo mu se da se kod njega ipak nešto izgubilo. Spies, kojeg su predstavljala ta pisma, nije bio onaj kojeg je imao u svojim sjećanjima i u svom srcu. U tim jednostavnijim, ljepšim vremenima on je još uvijek bio mladić, mislio je Murnau, još uvijek nije bio potpuno odrastao i njegov idealizam je stoga hranio Murnauovu dušu. Za njega je nekada bio der junge Walter, plemenita stara duša, strpljivi genij, koji je uvijek radio na svojoj umjetnosti i pronalazio sve te načine kako da je oživi – bio je tako mlad i još uvijek je mogao steći božansku veličinu u svemu što je stvarao.
Spies, misteriozni polubog, bio je taj u koga se opsesivno zaljubio prije svih tih godina. Zbog tog je Spiesa bio spreman provesti dane bez kraja u malom berlinskom stanu, samo zato što je to značilo provesti ih u krevetu s njim, dok su bili skriveni od svijeta koji nije razumio vrstu ljubavi koju su imali jedan prema drugom. S mladim, strastvenim Spiesom Murnau je upoznavao neke nove užitke ljudskog tijela, potencijal neobične intime koju dvoje ljudi mogu spoznatii i misterije dviju duša koje su postale jedno. Njegovi prijatelji u Berlinu čak su se počeli brinuti kada se nije pojavljivao u javnosti. Radije bih bio s Walterom, mislio je.
Bio je to trenutak kada je Murnau primijetio izvjesnu promjenu – jedna od onih noći u Berlinu kada mu se mladić obratio i rekao da je sanjao užasan san. Prethodne večeri Murnau je već primijetio da je Spies bio nekako povučen i neobično tih.
“Kakav ste san sanjali?” pitao ga je. Walter je isprva oklijevao razgovarati o tome.
Murnau kod njega do tada nije vidio takvu vrstu ranjivosti. Otkako su bili zajedno, počeo je primjećivati te suptilne promjene raspoloženja. Uvijek tako intelektualan i dalek, prvi put kada je upoznao Spiesa, dok je radio na jednom od svojih filmova, bio je pomalo zatečen mladićevom vještinom, ili je to bila duboka priroda otvorenosti sa svojom osjetljivošću i ranjivošću. Bio je umjetnik nježnih, detaljnih surealnih slika. Dvadesettrogodišnji sin diplomate u Rusiji, koji je izbjegao revoluciju, proveo je neko vrijeme na Uralu u logoru i već se pretvorio u izvrsnog muzičara i slikara – u Murnauovim očima bio je genije. Murnau je bio osam godina stariji od njega i u mnogo čemu drugačiji. Njegova visoko intelektualna umjetnost bila je sušta suprotnost strastvenom primitivističkom pristupu mladića. Walter ga je podsjećao na nježnog ruskog princa iz basne, Jesenjina, koji živi samo za svoju poeziju. Kazao mu je da kao takav nikada neće pripadati Njemačkoj. “Previše ste upleteni u tajnu svoje umjetnosti”, rekao mu je u nekoliko navrata.
“I tu ste me pogrešno pročitali, voljeni moj Friedrich”, odgovorio je mladić. “Da, umro bih za umjetnost”, rekao je. „Ali ne za svoju. Umjetnost koja mi se sviđa je ona, ne pojedinačnih genija, već malih ljudi. To je umjetnost kultura i postoji izvan umova i izvan mehanike industrije, poput filma, koja toliko zavisi o znanju, a manje o duši. Umjetnost koju volim nalazi se u svakoj osobi, ne samo u umu genija.”
“O čemu ste sanjali?” Murnau je ponovo pitao.
“U snu sam čuo jasan glas”, odgovorio je. „Rekao mi je da će se ova zemlja okrenuti protiv mene.”
“Zašto protiv vas, a ne protiv mene?” upitao je Murnau.
„Možda zato što steVidrugačiji. Vaša praktičnost vas čini otpornijim, pripremljenijim. Ne morate se ni brinuti zbog toga. Koliko znam, već ste razvili neke odbrambene mehanizme.”
“Odlazim samo da snimam filmove. Ništa više od toga.”
“Kad ja odem”, bio je uporan Spies, “to će biti zauvijek.”
Već tada, nedugo nakon što su se pronašli, ova neobična pukotina počela je razarati njihovu ljubav.
Na Baliju se Spies proslavio. Mnogi slavni ljudi putovali su preko pola svijeta kako bi ga upoznali i divili se njegovoj opsesiji čarobnom muzikom i umjetnošću njegove nove domovine. Sve je to razbjesnilo Murnaua, koji je u jednom trenutku počeo ponovno padati u svoj pouzdani intelektualni cinizam. Ali nakon što je gotovo odbacio san o kojem mu je govorio njegov voljeni, Murnau mu se vraćao iznova, posebno tokom nekih značajnih događaja koji su obojili waimarsko iskustvo u godinama koje su dolazile. Kao prvo, vjerovao je da je iza Spieovog odlazka iz Berlina postojao neki kosmički značaj. “Čak je i njegov odlazak dio lanca predosjećaja”, mislio je. “Nije otišao iz tako jadnog razloga, kao što je bijeg od ljubavnika. Otišao je jer je zapisano da će otići”.
Kao što je to često činio, Murnau je posjetio vidovnjaka, koji mu je rekao da se njegov svijet zaista bližio kraju, ali samo kako bi se otvorio prostor za drugi svijet koji će on upoznati – nova lijepa riječ rođena iz sjajnog bisera, iz prelijepe školjke života. Kada će se to dogoditi i kako će to izgledati, vidovnjaci mu nisu mogli reći. Murnau je znao dovoljno da se više ne raspituje.
“Ekspresionizam ne može potrajati”, rekao mu je njegov prijatelj Albin Grau, koji je bio praktikant okultizma, nakon što je to čuo. „Ovaj svijet je prepun misterija“, rekao je. “Ali nema misterije iza činjenice da za deset godina niko više neće mariti za moje scenografije.” Međutim, 1928. godine Grau je počeo proročanstva tumačiti malo drugačije. „Sve je u zvuku. Nijemi film se bliži kraju.”
Tako je, pomislio je Murnau. I trebalo bi, jer je stvar koja je zamjenjuje jednako veličanstvena, ako ne i više.
Duboko u sebi Murnau je uvijek znao da proročanstva kojima se okupirao nisu imala nikakve veze s filmom. Između 1918. i 1922. godine u weimarskoj Njemačkoj dogodilo se više od trista političkih atentata, bez opipljivih posljedica po nacionalističke grupe koje su stajale iza njih. Ako je ikada bilo znakova dolazeće apokalipse, onda je to sigurno bio jedan od njih.
“Šta kažete na to?” Pitao ga je Spies. “Želite li i dalje ostati?” On sam sigurno nije. Mladić je Njemačku napustio 1923. godine.
Otišao je i Murnau. Ali on nije stvarno otišao. Zapravo, nije vjerovao da je moguće otići ako nikada niste osjećali da negdje pripadate ili da pripadate nekome. “Što god da radim, to je privremeni potez, kako bih mogao snimati moje filmove.” Zbog toga je toliko dugo odgađao posjetu majci. „Nisam stvarno otišao. Sve je ovo privremeno. ”
***
Često bih se probudio usred noći u njegovoj kalifornijskoj kući, jer u to vrijeme nisam mogao spavati, pošto sam skoro svake noći imao košmare. A nekih drugih večeri tog zadnjeg ljeta zaspali bismo na sofi uz jazz muziku sa njegovog dragocjenog gramofona, koji je svirao u pozadini. Ali negdje nakon ponoći, dogodilo bi se da on negdje odluta. Murnaua su budile vlastite noćne more. Imao ih je često u godinama pred smrt. Bile su to košmari o ogromnoj vodenoj površini – okeanu. Takođe je u njima vidio ogromnu sjenu diva, koja je pokrivala čitav narod; mlado tijelo; život koji se davi. Njegove noćne more bile su gotovo identične onima koje sam imao i ja.
Takvih bih noći satima zurio u sliku Spiesa koja je visila na zidu. Nježne visoke figure balijskih seljaka imale su gotovo hipnotički uticaj na mene. Želio sam živjeti na toj slici, ali i da me odvedu tamo, da me on ponese, jer je i on morao biti sa mnom. Morao je pronaći taj novi biser početka i dao bih sve da smo ga mogli pronaći zajedno.
Tada bih ga otišao potražiti lutajući usnulom obalom, ali gotovo ga nikada nisam mogao spaziti. Bilo je to kao da je na trenutak nestao u sjeni. Sjene bi se tada okomile na mene, u svoj svojoj stravičnoj prijetnji; a i ja bih se onda probudio.
Tada bih ga potražio u njegovoj biblioteci. Ali onda bih počeo pregledavati knjige. Tu su bili njemački klasici, knjige o filozofiji i umjetnosti, starogrčkoj skulpturi i muškoj ljepoti. Na kraju, na jednom od rukava knjige pročitao sam i svoje ime – Stevenson. Ništa u ovom životu nije slučajnost. “Jesi li pročitao Ostrvo s blagom, Mali?”
Onda bih odlutao prema plaži, s knjigom u ruci, kako bih sjedio s njom kraj vode, čitao o pustolovinama dječaka Jima i njegovog kapetana, gledao svjetlucanje mjesečine i osluškivao umirujuće zvukove talasa.
I obično bih ga tamo zatekao kako sjedi, puši staru lulu od slonovače i gleda u luku. Bio bi potpuno sam i ne bih se usudio da ga prekinem u njegovim mislima. Zaspao bih ponekad kraj vode, nekoliko metara od njega, cijelim tijelom osjećajući meki pijesak, koji je još uvijek bio topao. Probudio bih se na plaži u zoru, s njegovom džinovskom košuljom, koja mi je prekrivala gotovo cijelo tijelo. Ili bi me on sam ponio unutra.
Decenijama poslije, još uvijek sam očaran uspomenama na duge noći provedene s Murnauom. Te noći je sanjao putovanje, svoje ponovno rođenje duha, priliku da pronađe svoj biser, da sve otkrije i sve nauči nanovo.
“Kupiću brod”, rekao mi je dok mi je pokazivao knjigu o čuvenim jedrenjacima iz 19. vijeka. „To će biti brod sa vrlo specifičnom svrhom i vrlo jasnom misijom. I nazvaću ga Bali, kako bih ispoštovao konačni cilj moje misije.” Oči bi mu na trenutak zaiskrile, a zatim bi se povukao u svoj kabinet, kako bi nastavio raditi na svojim planovima. Trebao bi ga nazvati Walter, pomislio sam.
Sad mi se čini da sve stvari koje su se kasnije dogodile u našem životu, i ono uzvišeno i ono lijepo, kao i užasno, su samo bili naši snovi o svjetlosti i sjenama – traumatičnim susretima podsvijesti – što je zapravo bio i sami film. I premda se sve to dogodilo davno, i danas se noću budim u hladnom znoju, tresući se i drhteći, baš kao što sam drhtao na dan kada je Murnau umro. Sjećam se kako sam se izvukao iz automobila, dok mi je krv tekla niz čelo, puzao na sve četiri preko trave i na kraju okrenuo pogled prema olupini. To je i dalje nešto što ne može a da ne proganja moje snove ni danas i vjerovatno će ih proganjati sve dok se i za mene sve ne završi.
Koliko god čudno zvučalo, u trenutku kada se to dogodilo, umjesto da se užasnem krvi i slomljenih kostiju, bilo je kao da sam cijelo vrijeme upravo to očekivao. Šta drugo nego smrt? Stoga su moje oči to tražile. Htjele su to vidjeti. Tražile su sjenku – onu poznatu zlokobnu sjenku, koja je likovala zbog naše bijede, pokazujući nam koliko smo bili mali i beznačajni i koliko je zaista bilo prolazno naše postojanje. Uz sve naše borbe da pobjegnemo od onoga što je oduvjek bilo zapisano, za nas zapravo nikada nije bilo nade.
EDO MURIĆ – publicista, ilustrator i filmski autor, rođen je u Crnoj Gori, a već više godina živi u Beču. Nakon niza scenarija i stručnih radova iz oblasti teatra i filma, 2020. napisao je svoj prvi roman, koji je objavljen na engleskom jeziku. The Death of Murnau (Smrt Murnaua), priča o opsesiji, identitetu i sudbini, inspirisana je neobičnim događanjima koja su dovela do smrti slavnog njemačkog reditelja nijeme ere, F.W. Murnaua, neposredno nakon završetka rada na njegovom posljednjem i najličnijem filmu, “Tabu”, koji je snimio u Francuskoj Polineziji. Pred vama je uvod u roman, u prevodu autora.
MARTINA VIDAIĆ (Zadar, 1986.) diplomirala je kroatistiku na Sveučilištu u Zadru. Dosad je objavila tri zbirke pjesama: Era gmazova (SKUD IGK, Zagreb, 2011.; nagrada Goran za mlade pjesnike), Tamni čovjek Birger (V.B.Z., Zagreb, 2016.; finale nagrade Janko Polić Kamov) i Mehanika peluda (HDP, Zagreb, 2018.; nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu) te roman Anatomija Štakora (Ljevak, 2019). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika 2014. (HDP, 2014.), u hrvatsko-rumunjskoj antologiji mlađeg pjesništva Ritualul omului fericit – 18 poeti croati tineri (Tracus Arte, 2017.), kao e-knjiga L’insopportabile delicatezza della polvere (Kipple officina libraria, 2019.), u antologiji suvremene europske poezije u njemačkom prijevodu Grand Tour. Reisen durch die junge Lyrik Europas (Carl Hanser Verlag, München, 2019.) te u književnim časopisima (Quorum, Relations, Sarajevske sveske, Zadarska smotra, Poezija). Od 2015. godine sudjeluje u međunarodnom projektu Versopolis, koji okuplja pjesničke festivale u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja.
ASIZI MILOŠA CRNJANSKOG: APSOLUTNI PROSTOR IMAGINACIJE
Asizi je grad u Italiji koji se opisuje u istoimenom eseju Crnjanskog. Na početku teksta diskretno se skreće pažnja putniku na dva puta koja vode u Asizi, odnosno u dva Asizija u koja se može stići. Crnjanski ovde pravi razliku između stvarnog prostora grada i umetnog prostora njegovog komercijalizovanog odraza.
Priče vezane za grad svakako učestvuju u stvaranju njegovog konačnog opisa. U izvesnom smislu, današnji Petrograd i nije kompletan bez onog značenjskog sloja koje su mu podarili Gogolj, Dostojevski, ili, čak Harms. Ili kako Svetlana Bojm primećuje, u Petrogradu su česte podudarnosti između čitanja i hodanja, i veoma je teško razlikovati stvarni Petrograd i gradski mit. S druge strane, prateći turističke brošure ne krećemo se u parametrima grada čiji se prostori otvaraju ka daljinama, niti se u njima stvarnost na neki način širi kroz bogatu fikciju kao u Petrogradu klasične ruske književnosti. U ovom slučaju pre će biti da se nalazimo stešnjeni u komercijalizovanim prostirima kartonske turističke zemlje. To je prostor udešen tako da predstavlja najprezentabilniju, veštački konstruisanu sliku onoga što turista očekuje, a priče vezane za grad pripremljene su kao gotov proizvod kojim se može trgovati. Kao što ocenjuje Živan Filippi, „turistička zemlja je dvodimenzionalna, poput stranica bedekera i geografskih karata”. Savremeni turista ostaje udobno zarobljen između simplifikovane fikcije i zašećerene i komercijalizovane stvarnosti, nikada ni ne pokušavajući da razluči granicu između jednog ili drugog.
Nasuprot kretanju kroz zadate koordinate ‘kartonske turističke zemlje’, moguće je Asiziju prići ‘pravim putem’, koji vodi iz Rima. Slično kao u opisu Pariza u Pismima iz Pariza (1921), vrt se može razumeti kao ključno mesto poetike ovog grada. Ali, za razliku od pariskih vrtova koji u svojim nizovima i igri ogledala invociraju lavirint i beskraj njegovih puteva, trg nalik vrtu koji se nalazi u centru Asizija odgovara samom mističnom centru lavirinta, odnosno mističnom zatvorenom centru moći ili tajnog znanja. Trg je izdvojen i zatvoren, u njemu se nalazi zatvoreni hram. U centru trga se nalazi kamena ruža koja posmatrača asocira na spiralu i znak zodijaka.
Ovako opisan trg-vrt poetski i deskriptivno odgovara unutrašnjem trgu u Veneciji u vizuelnoj noveli Huga Prata Priča o Veneciji ili Sirat al Bunduqiyyah (1976). Prat koji je odrastao u Lidu di Jezolu kraj Venecije, u noveli opisuje skriveni trg u čijem centru je bunar koji omogućuje putovanje između različitih stvarnosti. Tajni trg u Starom getu postaje mesto na kom je moguće da se susretnu svi likovi priče, pa čak i oni koji su umrli.
U hramu u srcu grada Asizija izobličava se prostor – u njegovu unutrašnjost zatvorena je beskonačna spoljašnjost, ili bar njen privid – u kamernom prostoru nazire se beskraj noćnog zvezdanog neba. U skladu s poetikom sumatraizma, neki od prisutnih predmeta u hramu pretvaraju se u isto vreme u znak odsutnog, pa tako latinske skulpture prizivaju sećanje na egipatske, mada među njima nema nikakve jasne ni neposredne veze.
Metafora vrta širi se odatle na čitav svet, čak i izvan grada. Sva zemlja koja se može sagledati iz Asizija, iz te fokusne tačke, preobražena je u vrt. U još jednoj ključnoj tački grada (odnosno njegove okoline) nalazi se vrt. U pitanju je dvorište manastira koji je još jedan prostor povišene valentnosti. Da prostor manastira treba čitati u svetlu apsolutnog prostora imaginacije kakav nagoveštava vrt ili lavirint, dokazuje i znak lavirinta koji se nalazi iznad njegovog ulaza.
Manastir u Asiziju i bukvalno i metaforički predstavlja dvostruki prostor, odnosno prostore različitog kvaliteta koji se prelivaju jedan kroz drugi. Manastir se sastoji iz dve crkve sazidane jedna preko druge. Donja je povezana sa htonskim, i sa simbolikom Meseca. Gornja crkva, ona koja se nalazi nad zemljom, povezana je sa solarnim aspektima, ili kako je Crnjanski opisuje: „Posle modre grobnice, na koju liči donja crkva, gornja, visoka, gotska, čini se kao da je sva od rumenog i žutog stakla, kad Sunce zalazi”. Donja crkva spušta se u zemlju i većim delom prati simboliku Bašlarovog podruma, odnosno ‘prostora iskopane zemlje gde vladaju snovi’, dok gornja sa svojom gotskom arhitekturom stremi nebu, i bliža je simbolici tavana, odnosno viših delova kuće. (Sam grad kome pripada manastir povezan je sa oba ova aspekta, i u širem kontekstu opisa grada spominju se Sunce i Mesec koji izlaze nad Asizijem.)
Svetlost je bitan element poetizacije i senzifikacije prostora obe crkve. U donjoj crkvi kroz tamu prosijavaju svetla fresaka i prelamaju se jarke boje kroz staklo, nagoveštavajući skriveni čudesni tajni vrt pod zemljom. U njegovom centru se nalazi usnula mrtva kraljica, i taj prizor potvrđuje da se pod zemljom krećemo kroz prostor bogat izvornim arhetipskim slikama gotovo sasvim očišćenim od suvišnih ukrasa.
U gornjoj crkvi, svetlost čini prostor toliko prozračnim, da delom poništava njegovu materijalnost, prolazeći kroz zidove koji postaju difuzni i propusni. Nasuprot zatvorenog prostora donje crkve obeleženog htonskim, tamnog prostora koji silazi u zemlju, prostor gornje crkve otvara se u spoljašnjost, kroz prozračne zidove. Kao što je donja crkva vezana za zemlju, gornja, obeležena solarnim principom, vezuje se s nebom i o njoj Crnjanski piše ovako: „U visini, sedam stotina godina stara, iznad bezmerne asiške ravni ona plovi u nebesa zvezdana sa svojim rujnim pročeljem, kao jedrom”. Gornja crkva slika je pragmatičnog, jasnog i savršenog ljudskog razuma, donja, komplikovanih linija i oblika nesagledivih u tami, odgovara iracionalnim dubinama imaginacije, snova i podsvesti. Ovo sasvim odgovara i Bašlarovom doživljaju poetike prostora, gde donja crkva odgovara podrumu, a gornja tavanu: „Sa snovima u svetloj visini, mi se (…) nalazimo u racionalnoj zoni intelektualizovanih projekata. Ali kad je reč o podrumu, strasni stanar ga dubi, kopa ga sve dublje, čineći njegovu dubinu aktivnom. Činjenica nije dovoljna, sanjarenje je dopunjava, u oblasti iskopane zemlje snovi nemaju granice. (…) U podrumu se kreću sporija, tajanstvenija bića (…) Na tavanu se strah lakše ‘racionalizuje’. U podrumu, (…) ‘racionalizacija’ je sporija i manje jasna: ona tu nikad nije definitivna.
Unutrašnji prostor obe crkve je difuzan, nagoveštavajući otvoren prostor u zatvorenom, odnosno stvarajući iluziju širenja prostora izvan sopstvenih fizičkih granica. U oba slučaja jedan od glavnih činilaca koji utiču na ovaj efekat je svetlost koja se u gornjoj crkvi preliva kroz zidove, stvarajući iluziju da je oni ne zaustavljaju, dok se u donjoj crkvi ono malo svetlosti što stiže razliva u bezbrojne dugine boje koje prskaju zidove. Freske, naročito u donjoj crkvi, postaju pre tragovi nego jasne slike, negde između prisutnosti i odsutnosti, relativizujući dodatno celu materijalnost same crkve.
Kroz centralnu ikonu Svete Klare prelivaju se oba prostora crkve, tako da ona postaje fokusna tačka i gornje i donje crkve. Freska je ambivalentna kao prostor obe crkve – ona je i jedva vidna, ponovo na prelasku iz prisutnosti u odsutnost, ali ipak tu. Obeležena je i Suncem i Mesecom, odnosno i solarnim principom, ali i iracionalnim svetom noći. (Nad njenim licem sija oreol koji se poredi sa Suncem, dok je njeno lice poput Meseca.) Ambivalentna slika Svete Klare produžava se dalje, pa se ona opisuje i kao svetica, ali i kao strasna sirijska igračica.
Kao i u drugim delima proze Crnjanskog, pisac pokazuje osetljivost prema protoku vremena, i napuklinama koje ono ostavlja, što je naročito blisko istočnjačkoj poetici. Oronulost freske čini je dragocenijom, i bližoj priviđenju. Njena propadljivost je vidna, i samo još dublje otkriva opštu prolaznost svih stvari koje su u svojoj konačnosti dragocenije, i Crnjanski je opisuje ovako: „Baš kroz lik na fresci, provlači se pukotina lepka, pa se glava čini kao jedna divna, tek malo pukla, vaza”. U japanskoj kulturi, pojava u kojoj napukline starosti čine predmete dragocenijim zove se vabisabi i odgovara poetici mono no awarea. U knjizi Ceremonija čaja, Kakuzo Okakura pojam vabisabi ovako objašnjava: „Zen, s budističkom teorijom prolaznosti i zahtevima za prevlašću duha nad materijom, gledao je u kući samo privremeno pribežište za tijelo. Samo telo bilo je tek kolibica u pustinji, krhko skrovište načinjeno od svezane trave (…). U čajnoj sobi kratkotrajnost se sugerira slamnatim krovom, krhkošću vitkih stubova, laganošću bambusovog potpornja, prividnom nemarnošću u izboru običnoga građevnog materijala”. Dalju vezu sa istokom podvlači i poređenje Svetog Franje Asiškog sa budističkim monahom pustinjakom.
NASTASJA PISAREV (Novi Sad, 1986) doktorirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu na temi Poetika kamernih prostora u prozi Miloša Crnjanskog. Objavila je dve knjigu književne teorije Poslednja staza heroja (Mali Nemo, 2013) i Poetika kamernih prostora u prozi Miloša Crnjanskog (Mali Nemo, 2020). Objavljivala je teoriju i prozu u više književnih časopisa (Letopis Matice srpske, Kultura, Sveske, Polja, Ulaznica, Hid, Zlatna Greda, Povelja), njena proza uvršćena je u više antologija i izbora (Apokalipsa juče, danas, sutra, Šekspirijens, Nova priča Novog Sada, Almahah priča DNK, Novosadska ženska proza).
Radi kao web urednik, književni kritičar i novinar u dnevnom listu Dnevnik (Novi Sad) i piše autorske tekstove o kulturi, popularnoj kulturi i internetu. Radila ilustracije za knjige i časopise. Stipendista Fonda za mlade talente republike Srbije, EFG Eurobanke, stipendije za studente doktorskih akademskih studija Ministarstva nauke, prosvete i tehnološkog razvoja, kao i poljske vlade. Govori engleski, ruski i poljski, služi se japanskim.
Danas je utorak, prokleti utorak, mrzeo sam ga u ovoj i svakoj pređašnjoj proznoj formi. Želim da izbegnem opšta mesta jednog pisca i grčevito se borim protiv nagona da pišem o nedostatku nagona za pisanjem.
Misao sam zabeležio na beloj salveti, osamljen, potapajući kocku šećera u kantarionov čaj. Srebrnom kašičicom kovitlam po dnu šolje i uzimam gutljaj. Mrzim kantarionov čaj, kantarionov čaj utorkom, naročto kantarionov čaj u koji potapam kocke šećera, poput kakvog secesionističkog poriva da nemerljivu materiju odvajamo u kompaktna i merljiva zadovoljstva. Čitam Milera i sladostrasno mekećem ploveći nakaznim frivolnostima literature.
Posmatram stariju gospođu, njene oči, dva plutajuća lokvanja na površini kožne močvare. Izgleda umorno, kranje prosto i svedeno, koračajući u beskraj.
Čitam Milera, skrajnut njenim hodom u beskraj i razmišljam o utorku, danu koji najbrže prolazi i postaje samo još jedno nedosanjano juče.
MARKO GALIĆ rođen je u Novom Sadu. Završio je gimnaziju „Svetozar Marković“, a trenutno je u završnici studija medicine na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu. Rukopis „Fuga idearum“, objavljuje pod pokroviteljstvom izdavačke kuće NORules publishing, krajem oktobra 2020. godine. Zastupljen je u antologijama i književnoj periodici, ujedno prevođen na makedonski i nemački jezik.
Živi i stvara u rodnom gradu, a nakon zbirke kratkih priča bavi se pisanjem romana.
Ulazimo u 24. sat onoga što Rusi zovu snegopad, Kanađani ono bijelo govno, a Švajcarci mu se raduju jer konačno ulaze u svoje prirodno stanje. Mi ćutimo i integrišemo se, šta ćemo. Ćerka mi saopštava da će posle škole ići kod drugarice na sankanje. Posle škole je ovde pola 5, u pola 5 je mrak, drugarica na drugom kraju sela, ali nisam ja valjda neka nenormalna helikopter roditeljka. Idi, dete, opušteno. Kako ćeš da se vratiš? Videću. Opušteno, priroda sve radi sama. Krene ona nazad, drugarica će je pratiti do iza šume. Znači mrak, metar snega, nigde nikog. Čule su da je nešto šušnulo u šumi. Onda su vrištale i istrčale iz šume. Ova moja je brzo stigla kući, ali drugarica sirota nije smela nazad istim putem. Piše mi posle njena mama, posle pola sata shvatili su da je nema (jer telefon će dobiti oko 18. godine) i našli je iza šume kako ih čeka da dođu po nju. Ne znam da l’ sad da pristavim neku puru za večeru, mi evo živimo u Branku Ćopiću, šta da vam kažem.
***
DOPPELGÄNGER
Kurs na koji idem već neko vreme okuplja simpatičnu družinu ljudi palih sa svih strana sveta u ovo naše selo, sličnih godina, obrazovanja, interesovanja, i što je najbitnije, nivoa nemanja pojma nemačkog. Učiteljica nam je zadala da za danas spremimo neku neverovatnu priču. Može iz novina, može iz života. Ustanem jutros i samo mi jedna neverovatna priča stoji u glavi, o čoveku kome su poklonili tortu u obliku bolnice. Ali, shvatate, ta priča izmiče i mom srpskom vokabularu, kako i odakle da krenem njima da je objašnjavam na nemačkom? Ne ide. Nađem neku lepu čudnu vest sa dojče vele o ženi koja je plela šal svaki put kad joj je voz zakasnio i na kraju metar i po šala prodala na onlajn aukciji za 7 soma evra. Sehr schön. Počne čas, ovi moji kamaradi krenu da istresaju svoja ludila, švajcarska učiteljica trepće u onaj zum, unezverila se. Indijka priča da je svojim očima videla kako statua boginje Ganeš 21. septembra 1995. pije mleko kroz surlu iz kašike. Japanka se seća kako je kao stjuardesa kompanije FlyDubai pomogla putniku da smesti izuzetno mali, a težak kofer, da bi se posle ispostavilo da su u njemu bile zlatne poluge. Poljak je, mukica, fasciniran time da je u centru Ciriha dva meseca parkirao auto sa nevažećom mesečnom kartom, bez kazne. Vidim ja, moj šal će biti propast. A onda mi sine – pa meni se prekjuče desila neverovatna priča. Znam već neko vreme da u mom rodnom gradu postoji žena koja se zove isto kao ja i preziva slično kao ja. Ali to nije sve. Njene dve ćerke zovu se isto kao moje dve ćerke, a i muževi nam se slično zovu. I ni to nije sve. U nedelju se nađemo na ovom fejzbuku i tu saznam da se i ona odselila negde gde se priča nemački, da se bavimo sličnim poslovima. Vidim na njenom profilu i devojačko prezime. Ne moram da vam kažem koje je. Ispričam ja svoju priču, ekipa uzbuđeno klikne: Doppelgänger! a ja odahnem, shvativši da ipak imam i neku normalnu nenormalnu priču.
***
ŠALOVANJE
Stigao je raspust, kakav-takav, drugi trenutno nemamo. Osim zahvalnosti na opuštenom dnevnom ritmu bez budilnika, duša mi oseća ogromno olakšanje zbog toga što ne mora da radi domaći sa srednjim detetom. Taj nivo bazične nezainteresovanosti za sve što se u školi zbiva dostojan je divljenja, pod uslovom da niste u ulozi roditelja. U tom slučaju, dostojan je frasa. Evo ilustracije iz poslednjih dana pred raspust. Učimo prirodu i društvo, lekcija čula. U jednoj od milion reminiscencija na doživljaje sa časa, odmora, tiktoka, jutjuba, razgovora s drugaricama, serija i života poznatih, ćerka me izveštava o tome da njene učiteljice umeju baš dobro da opišu kako se oni u školi ponašaju, da imaju baš dobre metafore. Na primer, nastavlja, pričala nam je kako nama to što ona govori kao šal ulazi u uvo. S tim što u mom slučaju kao šal prolazi kroz glavu i izlazi na drugo uvo. Nakon što smo se zabavile vizualizacijom ove alegorije, dolazimo do sledeće lekcije, gde učimo o zvuku. Koji se na nemačkom kaže Schall. Der Schall.
***
SKANDALOZNO
Moj vid je vrlo slab, toliko da u jednom kratkom delu dana ujutru čim ustanem i uveče pre nego što legnem, ja zaista bauljam po kući onako, na osećaj. Ustanem tako juče ujutru da pošaljem decu u školu, a ono napolju oktobar, magla, mrak, hladno i ja tako rešim da iskoristim svoje ljudsko pravo da kad ih šutnem u školu uskočim pravo nazad pod jorgan. Što dalje znači da nisam htela da stavljam sočiva za džabe, što dalje znači da sam decu spremila za školu bauljajući, onako na osećaj. Tako pružim ne sasvim razbuđenom sinu gomilicu odeće, i on krene automatski da oblači redom to što je na njoj bilo. Shvatite, bila sam ja pored njega, ali ćorava. Uveče, sprema se sin za spavanje i skida tu istu odeću, a ja sad, opremljena sokolovim očima, uočim – bez gaća je! Dete je ceo dan tako išlo, ja mu ih ujutru nisam dala, on nije obraćao pažnju na nebitne detalje i tako se to desilo. Srećom fizičko nisu imali, to bi već bila dalekosežna trauma. Ovako, osim što ovu poučnu priču mogu da priložim uz prijavu za majku meseca, ona nas uči još nečem važnom. Može nam se dešavati nešto što je vrlo neprijatno, nezdravo, pa čak i sramotno, ali ako to potraje dovoljno dugo – mi i zaboravimo da smo bez gaća.
***
UMOČIĆU!
Ovde su učitelji jako zainteresovani za detetov privatni život. Ja nemam ništa protiv da mi se neko meša u roditeljstvo, no, shvatićete, nije prijatno. Postavljaju se pitanja, moja deca nisu baš vešta u kreiranju društveno prihvatljivog imidža i dok trepneš, ode ti u fasciklu. Srećom, male drukare gledale su dovoljno puta kako Eni mlati onom drvenom četkom dok peva o teškom životu, pa su mi argumenti pri ruci. Ali, ni učitelji nisu vrane, znaju slabe tačke. Na primer, jedna ćerka ne jede. Pojede ponekad neki smoki i tako uglavnom opstojava na ovom svetu. Ima dozvoljenu listu od pet povrćki koje sme da odbije, ali je ta lista daleko od konačne. Naprotiv, ona se revidira na dnevnom nivou, te se na njoj dozvoljava recimo sveža, ali ne i pečena paprika, što je pola mesta, na koje se onda može ugurati presna, ali ne i kuvana šargarepa. Prirodno, ta moja ćerka, nedavno je, oko svoje desete godine, utrostručila težinu s rođenja i oprostila se od nekih stvari koje su u struku veličine 2-3 godine, te to malo brine jednu njenu učiteljicu, koja ju je upitala da li redovno jede kod kuće i šta je na primer danas ručala. Hvala dragom Bogu, tog dana nije obedovala plazmu s nutelom, nego supu, batak i ono malo zeleno što jede tako često da mu je i ime zaboravila, te se frau lererin umirila u saznanju da ipak eto ponekad i nahranimo to dete. Ali, tu je i druga ćerka. Ona jede. Ali ne spava. Njena učiteljica mi piše da bi bilo dobro da je odvedemo lekaru jer celo pre podne zeva i, citiram, ,,oči joj se skoro sklapaju”. To mi pismo prizove mile školske uspomene skorosklapanja, a bogami i sklapanja očiju u prohladna jesenja jutra kad krenu da se nose monterice, pa ih okače na čiviluk tačno na zidu do mene. No, ne odvedoše me kod lekara, te eto u istom stilu podižem nove generacije skorosklapača očiju u jednoj zemlji gde se štedi struja i leže s prvim sumrakom. Okrenula sam novi list, ovu kljukam, onoj gasim svetlo u 10, izdržaćemo valjda do petka. It’s the hard knock life.
***
ŠTA STE RADILI U ŠKOLI?
Ovih dana pohađala sam seminar Uvod u švajcarski školski sistem, na kojem nisam ama baš ništa naučila, dočim me nekoliko priključenija četvrte nedelje naše treće školske jeseni ovde uvelo ako ne u švajcarski školski sistem, a ono makar u sokratovsku pomirenost s padom s Marsa koji izgleda još traje.
Kaže najstarija ćerka radili su nešto iz matematike što ne razume. Pa je l’ ste pitali? Pa nismo. A kako ste uradili zadatke onda? Videla sam da svi na tabletima gledaju na jutjubu instrukcije nekog čikice, ima sve lepo po lekcijama objašnjeno, i onda sam pustila i ja i znala sam da uradim. A nastavnik? Šta nastavnik? Je l’ znao šta radite pored njega živog? Pa on nam je dao link. Shvatam ja da je đacima potrebno razvijati zakržljale jutjub kompetencije, ali, brate.
Srednja ćerka uglavnom ne zna šta su radili u školi. Sve je počelo kad je u drugom razredu konstatovala da je krajnje čudno što već dve godine uče istu lekciju, koja se zove “školski rad”. Tako i ovde, uglavnom joj izmiče smisao vremena provedenog u školi. Srećom, švajcarska škola veliku pažnju posvećuje ručnom radu. Daju ti parče drveta, pa kad ga delješ četiri meseca, o i te kako znaš šta ste radili u školi.
Sin, ništa novo, upada u tuče praćene novim momentom selektivne amnezije koja deluje tako da pamti samo udarce koje je primio, dok se svojih ne seća. Posle napornih nedelju dana raspetljavanja ko je kome skočio na leđa a ko koga davio, kaže mi večeras da je opet u školi bio problem. Već se vidim kod školskog psihologa i bojažljivo pitam: sa kim? Sa drvetom. Mlatili ste se drvetom? Ne, nego smo se svi popeli na drvo. A znaš da drvo to jako boli. I onda smo se svi dogovorili da siđemo i da ga mazimo da se staro drvo oporavi. Sad, ne znam, da li da ga pitam je l’ su neke pečurke rasle ispod tog drveta ili bolje da potražim neki jutjub tutorijal.
***
ŠTA PIJU…
Postoji uvek onaj jedan trenutak u toku porodičnog izleta kad svi krenu da se brecaju, da kukaju, i generalno da se ponašaju neuračunljivije nego inače. Iskusni roditelj zna – gladni su. Roditeljski život naučio me je, ako ičemu, a ono da je za porodičnu sreću presudno da šećer ne padne svima istovremeno. E, mi smo se danas našli u takvoj situaciji, ko za baksuz u nekom mestašcu gde je Bog rekao gute Nacht. Jedna gostionica, nigde žive duše, ali piše: otvoreno. Uđemo, kelner stoji na sred hodnika, s rukama na bokovima. Ćuti. Mi pitamo je li slobodno, on nam pokaže omanju, opet praznu trpezariju i pita nas šta ćemo da popijemo. Stigne piće, jelovnik jok. Pijuckamo mi tako, slušajući zvuke svojih creva i koraka u hodniku. Svaki zvuk probudi nadu, no avaj, taško načić prođe hodnikom, proviri, vrati se. Pa neki drugi čovek isto tako. Mi sad razmišljamo – da li su poslali po babu da zgotovi nešto na brzinu, da li je mali trknuo do pijace, da li se kuvar zapio. Deca su ipak imala kreativnije ideje. Videla su rupicu na zidu, kao špijunku. Odatle su čekali da nas ledeni čaj ošamuti pa da nas, ovako gladne, skuvaju i pojedu. Pogledam u telefon, nema dometa. Tu već nervozan smeh krene da nadglasava nervozna creva i mi pošaljemo najmlađeg po konobara. Kad ga je doveo, i kad smo tražili račun,dete se rasplače od surovog saznanja da je ručao ajs ti. Sestre krenu da se smeju, sve očekujući da će im uskoro zatražiti da gurnu prste kroz onu špijunku, a grančica nemamo. I sad sledi mala komedija zabune. Konobar misli da sestre ismevaju brata jer nije znao šta da kaže kad je došao da ga pozove. Konobar ne zna da je brat znao ali nije hteo da mu traži račun jer je bio još uvek gladan, kao i da plače jer je i dalje gladan, a ne zbog sestara. Ja ne mogu da otvorim vrata, otac porodice pritisne kvaku, svi izletimo, kad iza sebe začujemo: čekajte! Izjuri taško za nama i dâ najmlađem šaku najfinijih čokoladnih bombona, da se uteši. Utešili smo se i mi, sve gledajući ga kako sebi diže šećer.
***
DENTALNA TRAGEDIJA S ELEMENTIMA FARSE
Juče je mom sinu zub ispao u čorbu, te ga je on zatim sa istom progutao. Šta to govori o mojoj čorbi ne znam, i ne zanima me. Odmah su se za našim stolom okupili Eshil, Sofokle i Euripid i tu je nastalo jedno teško, srcedrapateljno pozorje o izgubljenoj šansi da se profitira od Zubić Vile. Jer, kako da mu veruje, kad je pojeo dokaz. Tu uskače sestra, deus ex machina, sa reminiscencijama na svoja 4 pojedena zuba (plus 1 u slivniku), koja su svi bili ispoštovani od strane narečene nagraditeljke bezubih.
Umiri se patnik, reši — napisaće objašnjenje u nadi da će Zubić Vila poverovati i bez dokaza. Credo quia absurdum, bar njoj to nije teško, ona je iz te branše.
Napiše dečko pismo, sestra iz mašine drugi put božanski interveniše, ispravljajući ć i č, proguto u progutao i ceduljica beše smotana ispod jastuka, a mladac pun nadežde usni sanak.
Dođe jutro, slatkiši i novčić behu pronađeni pod jastukom, a sestra se, kao i svaki bajkoviti pomoćnik i treći put pomoli iz mašine, pokazavši mu slike vila koje je noćas lično u sobi napravila. Bez obzira na divnu nameru, to je bio momenat u kojem je dečko izrazio tračak sumnje. Realno, one mu i nisu bile potrebne. Credo quia absurdum.
Tragedija o pojedenom zubu završava se farsičnim antiklimaksom. Dečko koji je koliko sinoć pisao ispovedna pisma Zubić Vili, ujutru seda da igra fortnajt sa ekipom raznolikog uzrasta, o kojima nam je dovoljno znati da sebi daju nadimke poput “điđa sa vračara”. Dok mlate svojim snajperima, on im ustreptalo priča kako mu je Zubić Vila ostavila kesu gumenih meda pod jastukom.
***
IZVAN KOORDINATA
Omiljeni poriv kome se ne trudim da se oduprem bio bi prisluškivanje nepoznatih ljudi u čijoj se blizini nađem. Ovde je to na početku bio veliki problem, budući da sam mnogo vremena provodila u prevozu, razgovora onoliko, ali avaj, svi na švajcarskom dijalektu, džaba. Tek što je počelo malčice da mi se razdanjuje o čemu, kog đavola, krkljaju, odmah sam i izgubila interesovanje. To su, pretpostavljate, sve neki restlovi scenarija za Trumanov šou. A ja sam, kao što znate, navikla na Dom za vešanje, baš me zabole ko koji prašak koristi i da li će popodne biti blage kišice. Daj nešto sočnije, majku mu. Srećom, čujem ponekad i milozvučnu maternju melodiju. Tu se napnem, u uvo pretvorim, i nikad ne zažalim. Znaš onaj, e taj, polomio ključnu kost ovde desno. Šta kako, popio sedam piva, pa vozio onaj električni trotinet. Pa nije im rekao, kazao da je pao niz stepenice. Jeste, bila jedna, sad treba i druga operacija. Da, na bolovanju. Ali radi nešto malo, na crno. Pa farba. Kako, pa levom. Sad ja zamišljam, da nešto neki od ovih što razmatraju kretanje cirusa i stratusa mogu ovo da razumeju, da li bi razumeli, da li bi pojmili uopšte. Ili je to potpuno izvan bilo kojih koordinata u kojima se kreću.
I sad dolazimo do mog drugog poriva kome se teško odupirem. Priča o školi. Ovde su učitelji detaljno trenirani za samu pedagošku profesiju, dakle ne za pojedinačne predmete. Zamišljam opet, taj trening — ako ovo, onda ovo, input autput, iks ipsilon, pa etape, pa ishodi, pa ciljevi, sve fino, lepo i koordinatno. Kad ono, dođu ti živa nekoordinatna deca. Imaju neke inpute za koje ti nemaš autput, tvoji inputi kod njih zabasaju u neke ćorsokake, i vi tako tumarate po onom finom sistemu kao magarci u maglovitom španskom selu. E to se desilo učiteljici u razredu moje ćerke. Pa se ponovilo još par puta. Peta učiteljica ove godine juče ju je u očajanju zamolila da pita mene za savet. I kako sad ja njoj da objasnim da improvizuje malo, i da ako ne može desnom, proba da farba levom?
***
ZNAM ZA JADAC
Nedeljom pečemo pile. Gde je pile, tu je i jadac. Gde je jadac, brat i sestra, tu je i opklada koja će se razviti u krvavi porodični sukob i pri tom otkriti onoj koja ovo piše da su joj deca rodno stereotipna ko da su išla u jaslice pri Dverima, u najmanju ruku. Ona: odjednom pokazuje brigu za brata i njegovu ishranu prefrigano mu nudeći kolač, sok, sladoled uz usrdne molbe da proba makar malo. On: zaboravio je opkladu u sedmoj sekundi, ali budale i Bog čuva pa u prvi mah odbija sve ponude. Ona je strpljiva, čeka svoj čas i dok on igra igricu i već mu je malo pao šećer, bezglasno mu dodaje čokoladicu preko ramena. On: mozak i dalje nije prisutan, uzima čokoladicu, ne znajući za jadac. Ona: likuje, skače po kući, naslaždava se ne toliko svojom pobedom koliko njegovim porazom. On: plače i očajava jer je previše uložio u opkladu, onda malo treska po kući, na kraju fasuje i kaznu jer joj je oteo opkladu u besu. Najzad, obriše suze i ode da vozi bajs.
JELENA ANGELOVSKI (1980, Pančevo) diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Katedri za srpsku književnost. Magistrirala je 2009. godine, sa tezom ,,Modeli pripovedanja u tetralogiji Utopija Pavla Ugrinova”. Doktorsku disertaciju ,,Prozni opus Aleksandra Tišme” odbranila je 2014. godine na istom fakultetu.
Radila je kao bibliotekar u Gradskoj biblioteci u Pančevu, a od 2006. do 2018. kao nastavnik srpskog jezika u Osnovnoj školi ,,Jovan Jovanović Zmaj” u Pančevu. Bila je mentor je i nastavnik u Grupi za kreativno pisanje i srpski jezik Regionalnog centra za talente ,,Mihajlo Pupin” u Pančevu od 2008. do 2018. godine. Objavila je dve zajedničke knjige u okviru grupe za Kreativno pisanje Centra za stvaralaštvo mladih, Zadaci iz marljivosti (2000) i Dnevnik 2000 (2001). Učestvovala je u priređivanju Sabranih pesama Dušana Vukajlovića. Više godina uređivala je Zbornik poezije i proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije ,,Rukopisi”. Učestvovala je u izradi tri udžbenika za srpski jezik u izdanju ,,Eduke” iz Beograda. Pisala je pogovor za zbornik Restart: panorama nove poezije u Srbiji. Objavljivala je eseje, prikaze i kritike u književnim časopisima. Od 2018. godine živi u Švajcarskoj, u blizini Ciriha, gde predaje maternji jezik i kulturu deci srpskog porekla. Kraće prozne beleške o svojim imigrantskim iskustvima objavljuje na blogu stelovanjeglave.com
čovjek-časopis 