
KADA ZAGREB IZRANJA IZ SNA
obaveštenost ili nesanica

Neobavešteni ljudi se svačim oduševe, pa tako i ja. Čim sam u katalogu hrvatske Nacionalno-sveučilišne knjižnice otkrio da je roman Lojzeta Kovačiča — Prišleki — nedavno objavljen u izdanju zagrebačke kuće Alfa pod naslovom Pridošlice (dodatno obradovan što nisu Došljaci), rešio sam da odem u Zagreb po svoj primerak.
Vozač me je tog jutra pokupio na Autokomandi tačno u 9:00, a ispred Glavnog kolodvora istovario u 13:10, kako je maršrutom i bilo predviđeno.
Prijatelj kod koga je trebalo da odsednem napomenuo mi je da će biti slobodan tek popodne. Kako je, osim ovog s Pridošlicama, to bio jedini planirani susret koji sam za ta 32 sata u Zagrebu nameravao da obavim, odmah po prispeću se, sa rancem i cegerom na leđima, uputih ka Britanskom trgu.
Tamo me je, pre otprilike pet godina, vodio Laki. Kako sam tad imao ulogu nekoga ko će u značaj „Britanca“ tek biti iniciran, nisam mogao pred pokazivačem da se posvetim detaljnom tumaranju. Već sam istakao da poznato društvo deluje negativno na opsežnost brkljanja po tezgama. Da bih se nekako iskupio za pređašnju neobaveštenost, pre puta utvrdih da je Britanac i petkom otvoren i tom prilikom reših da će to biti prvi zagrebački punkt. Na laktu između linije koja od Kolodvora preko Štrosmajerovog trga, Zrinjevca, vodi do Praške ulice i Ilice — tačno na Trgu bana Jelačića — ne odoleh gladnim očima i upadoh u knjižaru Ljevak. Kako bih predupredio naviku da se, i ne ušavši propisno u knjižaru, satima zablentam u knjige, koje su u Ljevku bile tako ukusno i odveć gostoprimljivo poređane, s vrata, gledajući u pod, priupitah:
— Imate li Pridošlice Lojzeta Kovačiča?
Preko puta primetih sto na kojem je pisalo „Najnovije knjige“. Držao sam se podalje od njegovih rubova, svesno suzbijajući želju da makar naparim oči. Ali ni tako usiljeno statičnom nije uspela da mi promakne knjiga sa jedva primetnim naslovom Lasla Krasnahorkaija Svijet ide dalje.
O ovim Laslovim novelama mi je, dakle, čitavih pola sata oduševljeno govorio pesnik Oto Tolnai, koga sam sreo u beogradskoj Galeriji prošle nedelje? Svest o postojanju „knjige iz priče“ nije mi davala mira. (Obaveštenost od koje se ne spava!) Pre polaska u Zagreb, tražio sam Lasla u svim mogućim izvorima i taj se naslov nigde nije našao, ni na jednom meni pristupačnom jeziku. Ali, naravno, morao je da mi se podastre u izdanju OceanMora, gde je izašlo praktično sve što je napisao, za neverovatnih, bezobraznih, besprizornih 160 kuna. Odmeravao sam je škrgućući zubima. Prodavačica je već treći put silazila sa humanistike u beletristiku, ponovo hvatajući zalet k slovu K.
Budući da sam se unapred informisao o događajima za vikend, bio sam upućen i u izvesni mali sajam koji će sutradan ujutru, u subotu, biti priređen na Zagrebačkom velesajmu. Zbog toga sam istim pogledom cicije, koji bi se mogao čitati kao: „uhvatiću ja tebe, samo po pristupačnijoj ceni“, streljao i Kasno ljeto, poslednju knjigu Danijela Dragojevića. U međuvremenu su se u Ljevku uposlile obe koleginice iz smene. Neprekidno su govorile: „Gde su ona dva primerka?“ Činilo mi se da su potpuno zaboravile na mene. Da ih podsetim na svoje prisustvo, rekoh: „Ako nađete Lojzeta, molim vas, odvojte ga“ i izađoh. Kad sam se našao napolju, čvrsto reših da se neću vratiti, kako bih izbegao sva iskušenja, i pođoh Ilicom ka Britanskom parku.
Ako automatski naziv prvookačene slike ne laže, na trgu sam se obreo tačno u 13:56:31. S Ilice je Britanac izgledao prilično pusto. Prvo što sam snimio behu gajbice sa čeri paradajzom. Zar su se knjižari već razbežali? Požalih zbog zadržavanja u Ljevku. Kada sam prvi put obišao Britanac, shvatih razgledajući, prišao sam mu s druge strane. A i bila je subota. Trg je bio pun probranih antikviteta, a namirnice su, ako ih se i našlo, bile u manjini. A sada sam prolazio sav utučen između keleraba i lubenica. Odjednom pri sredini primetih naređane kutije s natpisom pet kuna/deset kuna. Dva-tri starija čoveka su, mašala, prebirala po knjigama.
Jedan sredovečni muškarac u belom, crn, sa kačketom preko paž frizure, privukao mi je pažnju svojim ritmom razgledanja. To što je on radio nije bilo prebiranje, već skeniranje. Vrškovima prstiju zahvatao je samo rubove korica. Kako su knjige bile poređane kao u kartoteci, kroz njih je prolazio brzo kao kroz špil. Kao da ih je prepoznavao taktilno. Mora da je bio antikvar.
Odmah se kraj njega nacrta stariji gospodin, dotad posađen za jednim od stolova oko Trga. Dok je moj ekspert i dalje munjevito rolao naslove — verovatno, kao klinci na menjaži, u sebi govoreći i’am… i’am… i’am… — starčić mu je uporno dobacivao:
— Imam nešto za tebe!
Pogodio sam čime se maher bavi. Povede se priča o nekim likovnim radovima, grafikama i crtežima koje je starčić bio nabavio i spremao se da mu uvali. Glava mog eksperta nije se ni mrdnula. Ali stari ga nije puštao. Detaljno je popisivao crteže i prelazio na sledeći artikl, neku monografiju. Na to gospodin s paž frizurom napravi pauzu u svojoj ulozi i napomenu sa dozom nestrpljenja:
— Svrati do mene u antikvarnicu.
— Bićeš tu popodne?
— Neću, ali biće ćerka.
— Dobro, onda ću ti samo ostaviti.
— Ne, bolje dođi u toku nedelje…
Kakav nepristupačni stručnjak! Deda je izneo još barem tri ponude koje više nisam slušao. Umešao sam se među knjige kojima paž-frizirani snob nije tako maratonski prošpartao. Namerno sam stao nad kutiju na koju će tek doći red, da mu vidim pogled kad shvati da ne može iste sekunde da je štiklira. Odvojih odmah jedan izbor iz poezije Vladimira Holana, Modijanovu Ulicu mračnih dućana i knjigu eseja Henrija Milera, Mudrost srca, s neizbežnom sisom na naslovnoj strani. Upitah prodavca da li odlazi na zagrebački buvljak Hrelić. Da li je bilo šanse da tamo odem već danas?
— Ma ovde su ti knjige — reče — jeftinije nego na Hreliću!
Prosto ne mogoh čoveku da uđem u reč koliko je insistirao. Nemoj tamo, nemoj tamo. Da li je moguće da Hrelić nije bio njegov glavni nabavni kanal? Da li se stvarno već u Zagrebu, na četiri sata ka zapadu, kada žele da se reše knjiga, ljudi najpre blagovremeno obrate antikvarima, umesto kontejnerima? Sumnjao sam u to. To sigurno nije bio običaj karakterističan samo za Beogradski pašaluk.
Sedoh u lokal Kraljevac pored pijace. Odmah sam uspeo da iznerviram konobara, gledajući oko sebe kao da sam se obreo u nekom drugom eksjugoslovenskom-eksaustrougarskom gradu. Ali i usput sam imao flešbekove. Park Zrinjevac me je podsećao na Ljubljanu. Našavši se nadomak parka, po njegovim obodima sam tražio ljubljanski fastfud u kojem se jede i posle ponoći. Strmina iznad Britanca bila je u svemu nalik na jedan sarajevski obronak što pada ka Miljacki. Za nju ću kasnije saznati da je Pantovčak.
Informisah se o sedištu izdavačke kuće Alfa. Poslah im učtivi mejl. Da li se knjige mogu kupiti i u vašim prostorijama? I ne dočekavši odgovor, uputih se ka ulici Nova Ves, adresi sa sajta. U lavirintu između Dolca, Radićeve i Kaptola izgubio sam se jer sam sledio svoj osećaj. Prolaznike sam oklevao da priupitam za pravac. Mahom su bili Kinezi. Kad izbih na Novu Ves, naravno da se ispostavilo da sam već bio u njoj, jer se nalazila samo u produžetku Kaptola.
U Alfinoj knjižari, siguran da su već primili moju poruku i da me primerak već čeka, s vrata, praktično reda radi, izgovorih naslov. Još napomenuh „vaše prošlogodišnje izdanje“, što je zvučalo kao „ta izašla je juče!“
Knjižarka se uposli poput onih u Ljevku, najpre po policama, potom po katalogu. I napokon reče:
— Žao mi je, taj naslov je rasprodat.
— Molim?!
Ote mi se, prilično neučtivo, kavgadžijski, kafanski, samo od sebe. Ali izgleda da je delovalo. Bolje da se još ne izvinjavam.
— Pričekajte, molim, samo da obavim jedan poziv. Halo? Recite mi, molim vas, imate li Lojzeta Kovačiča? Pridošlice? Da…
(gleda me) To je taj gospodin… (meni) Vi ste već zvali? (klimam ljubazno) Da, ovde je, na Novoj Vesi. Šta? Jedan primerak je rezervisan za njega?
Ostatak razgovora, koji je protekao u monotonom a-ha, a-ha, a-ha, kao što možete posumnjati, ispratio sam na iglama. Pokušavao sam da se osmehnem najsusretljivije što mogu kad je knjižarka spustila slušalicu, sve vreme se uzdržavajući da ne planem: „Kako to, majku mu, nema za sve!“
— Jedan primerak je rezervisan za vas u našoj knjižari u Importalnom centru. Izgleda da je poslednji.
Pripazih da ne viknem: „Poslednji?!“
— Mora da je tiraž bio mali — ne dadoh se zbuniti — kad je prošlogodišnje izdanje već iscrpeno.
— Pa i ne baš. Naši tiraži su oko dve hiljade.
Ma kako da ne! Nema dve hiljade tako dubokih džepova u Hrvatskoj. Ubeležih u svesku: Importalni centar, Kolodvor, iza Konzuma.
— Ako vam je predaleko da odete do Kolodvora, primerak vas može čekati ovde u ponedeljak?
Iako mi prija kad me u inostranstvu smatraju rezidentom, nijeknuh triput i odmah se zaputih ka Kolodvoru. Spustih se ponovo ulicom Nova Ves pa Kaptolom, niz Dolac, preko Praške, kroz Zrinjevac, Štrosmajerov i Tomislavljev trg i nahrupih u podzemni prolaz pod Trgom Ante Starčevića. „Importalni centar“ se zapravo zvao Importanne. Kako uđoh u knjižaru, kioščić na periferiji šoping-mola, dve prodavačice se trgnuše.
— Lojze Kovačič, Pridošlice, naručeni primerak — izgovorih već monotono — nadam se da me čeka.
— O naravno, izvolite…
I kao da je to najnormalnija stvar na svetu, kao da se poslednji primerak prodaje na isti način kao i prvi, drugi ili dvehiljaditi, gospođa bez pauze, nepromenjenim glasom, dodade:
— Za vas: 190 kuna.

Kad broji stranu valutu, pridošlica nema nikakav osećaj o tome da išta daje. Zna samo da bi, da ju je naručio preko sajta, da nije došao u knjižaru, ako knjižarka ne laže, po poslednji primerak u gradu Zagrebu, skupa s poštarinom platio ukupno 50 evra. Zatraži da mu knjižarke udare pečat „Poslednji primerak“. One zahtev pogrešno shvatiše kao šalu ali se ne nasmejaše. Smesta otvorivši prvi tom Pridošlica, s obavljenom glavninom zadatka, kupac se vrati i treći put zagrebačkom maršrutom, uz Trg kralja Tomislava do Banovog Placa.
Sutradan, napuštajući naselje Špansko, posle jutarnje vožnje autobusom 146, uputio se na Zagrebački velesajam, na Novom Zagrebu. Sajam ga je svojim konturama ponovo podsetio na nešto sarajevsko: Skenderiju. Prateći žute strelice s natpisima „sajam knjiga“, svestan da, kako prijatelj Miloš Đurđević reče, jedino on zna da se u Zagrebu u junu održava takva fešta, prođe pored monumentalne izvrnute bele piramide na plavom postolju u dvorištu Velesajma i uđe, kako je i očekivao, u pusti hol pun stolova.
Na sve knjige primenjivao se određeni popust. Nije bilo izdanja Oceanmora. Prodavac je napomenuo da će se izdavač sigurno pojaviti već preksutradan, u ponedeljak. Ah, što bi mi dobro došla jedna zagrebačka rezidencija! Tada bih stigao da ojadim i Hrelić! Na sajmu milion izdanja Frakture, no među njima nijedno Kasno ljeto. I taman što se spremih da se pokupim kao siroče, na jednoj od polica zatekoh sledeću knjigu-objekat.

Prethodne večeri, na Opatovini, na soareu posvećenom muzici devedesetih, gde sam požalio što sa sobom nisam poneo kariranu flanelsku košulju, prijatelji sa Španskog informisali su me o Luki Bekavcu. Moja se upućenost u materiju svodila na to da ponavljam kako se nijedna njegova knjiga ne može naći u Beogradu. Kada se ime Bekavac ukuca u opšti katalog Narodne biblioteke Srbije, da se uočiti da u celoj državi postoji jedan primerak romana Policijski sat. Pritom je dostupan u mađarskoj biblioteci grada Subotice. Po povratku sam u njihovoj biblioteci listao upravo Galeriju likovnih umjetnosti u Osijeku, tačnije, više je gladio nego listao, pre svega se zadržavši na singlici prilepljenoj uz poleđinu.
— Sto kuna umesto 130, i ploču uključujući — rekoh sebi na Velesajmu i platih, poslednjim zalihama keša. Međutim, odmah je potom otvorivši u četrnaestici, razočarah se. Ploče u ovom izdanju nije bilo. To mora da je bilo izdanje namenjeno puku koji argatuje i nema pare za gramofon. Požurih opet na Britanac gde, čekajući druga Miloša, kupih Krležine Novele za pet kuna.
Između dvesta i pet kuna, dakle, bibliožderi moji, variraju zagrebačke cene knjiga; ne postoji sredina. Onaj ko je spreman da se nosi sa tim neumerenim krajnostima, moraće obe da nosi u svojim džepovima. I krupne trocifrene novčanice i sitne lipe. Nema srednje klase! Ali taj kupac, kad se nađe u takvom vrzinom kolu, mora i sam da bude šizofren. Ili blaže rečeno, nekonsekventan.
Tako i ja, samo što sam u razgovoru s Milošem u kafiću Sedmica opleo po svim SHS-izdavačima koji naduvavaju cene knjiga da ih niko ne bi kupovao, zamolih ga da se prošetamo koji ćošak niže. I pođosmo, preko Frankopanove, Cvjetnim trgom, nakon čega se preko Ilice, koncentričnim krugovima, kao usisani, uvukosmo u knjižaru Ljevak.
Knjižara je, bezobrazno, i subotom popodne radila punom parom. Sav zajapuren od nagvaždanja, sa vrata se propeh, izvih i ne zakoračivši u knjižaru dohvatih oceanmorsko plavobelo izdanje Svijet ide dalje. Proklete hrvatske knjige. Prodavačica, koja je odjednom postala preljubazna, potvrdi da je moja uplata od 160 kuna karticom odobrena. Čim mi je blagoizvolela uručiti račun-bukmarker, bilo je jače od mene, urliknuo sam:
— YES!!!
U smiraj dana, nabokan dobrano i sebično namiren, otkotrljah se do Kolodvora. Bio sam previše pospan da čitam.
__________________________________________________________________________________
BOJAN SAVIĆ OSTOJIĆ (1983) objavio je pesničke knjige (Stereorama, Jeretički dativ, Prskalica), zbirke fragmenata (Aleatorij, Podli podli psalmi) i romane (Punkt, Nema oaze).
Preveo je trideset naslova sa francuskog. Osnivač je književnog časopisa Agon i Nezavisnih izdanja Knjižuljak.
Živi u Beogradu kao samostalni književni prevodilac.