NOĆ U HOTELU
Jedna kuglica nestaje u odvodu,
druga nije više naušnica
Neka bude crvena – i bi trešnja
Ako je ljeto, smijem ih jesti
Ne smijem pustiti sok niz bradu, prizvati
Sarajevo mumificirano snijegom
u ratnom filmu u kojem djevojčica padom
kaže nešto o tišini Njena brada,
dok se crveno mrači crno na bijelo,
sjeća se sjene krošnje na mojoj bradi:
tu, čeka me rođak koji vjeruje
poglavnik je dobre kosti hranio trešnjama
Kao da razara poljupce između vagona i stanice,
segregira plod od ploda,
najzdravije pusti u dlanove, kaže:
evo zašećeri!
Ne piši da smo pali s ljestava,
i najbolje kosti tako zvuče
kad spoznaju iskrenost zemlje Trik je
ne gledati dolje, nebo lijepo laže,
redatelj je dječjim puderom prekrio
krv na plavom plastelinu Istina je
ne mogu podnijeti ljubav:
iz hotela, u pet ujutro, zovem nepoznat broj,
i čuje se muškarac me ne voli
Polovica kreveta je prazna,
ali ja sam još ja:
sama, sama sam se izmislila
***
KRAJOLIK S PREHLADOM
Sama makija,
nabijena, sigurna u sebe, kao mali mafijaši
koji ulaze u dućan šivaćeg pribora
da izvrše prijetnju,
leđima prisiljavaju sunce na zalazak
Odgoda je bila duga, treba povjerovati
kraj je dana
Fazan ne dolazi, ne voli metak u mozgu,
a i kašalj kao da ne želi privlačiti pažnju,
polako popušta, udaljava se niz poljski put
– poštarski motor vozi djed,
s leđima teleta pod rukom,
žudnjom za toplinom slame
U djedovoj glavi zagljavljena baka,
čeka papir s, na putu posla uzgojenim,
lijepim crvenim makovima
Istina, imam i žile,
ali nedostaje prostora za dugo krvarenje
Makija i mrak stežu, tko
krene kroz njih, gubi gumbe na kaputu,
možda i glavu,
a ja sam uvijek riskirala nježnije,
puštajući stvarima da izraze podmuklu prirodu:
evo, iz drva makije mogu nastati
leci za nove lihvarske kredite
ili: ispao je vijak iz stolice u sobi,
mogu se pretvarati da ne vidim
rupu na kojoj sjedim
Jednoga dana, jezik će prevariti:
što je značilo sjesti, značit će leći
***
ODLAGALIŠTE
Njuške policijskih pasa u glasu ćelavog čovjeka
traže tu ženu već godinu dana
a našle su samo ukosnicu,
i drvored čempresa izgleda
kao češalj starice koja je uvijek psovala nebo
Sad je vrijeme za razmišljanje
o prirodi tostera, o drugom tostu
koji se ohladi prije no što se pojede prvi,
kako nikome nikad neću ispričati
najsretniji trenutak života, zimsku noć
u kojoj smo stajali, sami i zatvoreni,
stražnja vrata šoping-centra i ja:
kucanj kažiprsta tvrdio je
da je parkirani taksi ispunjen kamenom
Iza leđa, u neonu na golim tjemenima lutki,
vidjelo se da ljubavi nema,
a kiša je prešla u kamenčiće, kao da nebo
zafrkava kosti onog prsta
Zbog istog crnog smisla za humor
kad bi kruh u obrazima ozbiljno problijedio,
voljela sam toster,
ali nešto je u mehanizmu puklo,
i sad čovjek s olupinom,
sav u svrsi kao uš,
zalazi posljednjim sjajem kože
među čemprese
Strašno je
imati kosu
***
PLANINSKA STANICA, TJ. DNO
Poruka me oslovila krivim imenom,
Jasmina,
a paprika na omotu čipsa
izgleda kao pseća igračka
Slutim li igru ili prijetnju?
Nema škljocanja,
tj. analogni su aparati mrtvi,
a i nema se tu uslikati ništa uvjerljivo,
žuta je boja previše prijazna za planinu,
tj. samoća ima savršenu kulisu,
ali iza:
pas, godinama zavezan u dvorištu ujaka,
konzervativnog vijećnika,
kruži lancem po zemlji,
bijes skoro mrtav, tek sekundni zvec
metalnih buha na ušima – tako bi
zvučao vlak,
da misli nisu nijeme,
tj. tiho je jer mislim samo na smartphone
po kojem razmazujem prijetnju smrću,
i grm cvijeća za kojim čeznem
jer svojim bijelim, slijepim lećama
ne može izraziti koliko sam modra
Ime Jasmina krivo je kao i moje ime
Vadim latice iz očiju, voda potapa
slova, raspored vlakova
Od jutra hodam u krugu oko kućice,
tj. znam: nema dalje
____________________________________________________________________________
MARTINA VIDAIĆ (Zadar, 1986.) diplomirala je kroatistiku na Sveučilištu u Zadru. Dosad je objavila tri zbirke pjesama: Era gmazova (SKUD IGK, Zagreb, 2011.; nagrada Goran za mlade pjesnike), Tamni čovjek Birger (V.B.Z., Zagreb, 2016.; finale nagrade Janko Polić Kamov) i Mehanika peluda (HDP, Zagreb, 2018.; nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu) te roman Anatomija Štakora (Ljevak, 2019). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika 2014. (HDP, 2014.), u hrvatsko-rumunjskoj antologiji mlađeg pjesništva Ritualul omului fericit – 18 poeti croati tineri (Tracus Arte, 2017.), kao e-knjiga L’insopportabile delicatezza della polvere (Kipple officina libraria, 2019.), u antologiji suvremene europske poezije u njemačkom prijevodu Grand Tour. Reisen durch die junge Lyrik Europas (Carl Hanser Verlag, München, 2019.) te u književnim časopisima (Quorum, Relations, Sarajevske sveske, Zadarska smotra, Poezija). Od 2015. godine sudjeluje u međunarodnom projektu Versopolis, koji okuplja pjesničke festivale u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja.
fotografija autorice: Adrijana Vidić
čovjek-časopis 