Tada je Ida prvi put okusila sladoled. I što ga je, ushićena, nježnije čuvala u ruži tanušnih prstiju, sladoled je brže čilio.
Kap po kap.
Pored školaraca-pušača, u mahali biskulja i bezbroj sitne djece kojoj se preko usta i usni još otežu slinke, kao kreste ćurana, sibijan koji s otromboljenim trbusima landara okolo, ulijepljen sjemenkama bostana, trohama i zemljom. A ponekad, pirala-gola, bez gaća i košulja, izbauljavaju iz blata, iz prašine, iz slame i sijena; i gurnuta u ljute koprive, u trnje i čkalj, vrište do neba. U dječjoj navadi, vuku na konopljanim kujrucima poneku pridavljenu pseću ili mačinju dušu; il s mukom tegle teške klimave točkove sa starinskih kolica, guraju na kvrgavim štapovima prikovane poklopce s kanti za maslo. Djeca, koju stariji nazivaju piskor, dihanija, milet, sibijan, imaju beskrajno puno vremena za rašćenje, ali vrlo brzo stasavaju za teške poslove življenja. Među tom mlađarijom, ima sakatih, nijemih, gluhih duša kojima treba tek malo iskrenosti i mažnje; duša koje je svako već svrstao u gluhe, nijeme i sakate. Ida voli da se igra s njima. Ponekad satima čuče u prašini pored rijeke i, razdragano, cijuču. Ponekad i preskoče u Idinu avliju, odakle ih ona, kao izgrednike, šibane, razjuri prutom ili kamdžijom. Niko se od starijih ne miješa u njene sporove s dječicom. Znaju da Ida nije sposobna za hilu. Ako djeca plaču, znači da su pretjerala. Uljudnost je najbolja zaštita i odbrana od grijeha i omraze.
Ida uveliko puši, kašljucka i pljucka gorčinu s jezika. Trči, preskačući plotove, do kuće Kasima Batala, da s njegovim sinom ispuši sve cigare na ovome svijetu, da pjeva neke hunjkave i tužne pjesme i drnda prstima po harmonici. Kroz Kasimovu se kuću prolazi kao kroz han. Neprestano se tu smjenjuju svite daljnjih rođaka. Jedino u vrijeme Ramazana tu ima nekoga reda, i samo se tada može znati ko je ko, ko je šta i odakle stiže. O Bajramu, taj se poredak smete; Ida je onda bezbijedna, skoro niko i ne primjećuje da nije njihova. Osman ima piskav glas, tanke ruke i tabane šlampave kao hamalska čarapa. Stariji je od većine pušača i niži rastom od Ide. Jedva kvrgavom glavom premašuje krilca dvokrilne harmonike. Jedva domašuje bradom šiljava rebra instrumenta koji mu čuči na krilu. Doduše, Ida mu se ne primiče, i ne stoji s njim ni u ravni avlijske klupe. Uvijek se među njih može uvući debela mačka. Dok puše, obavezno u rukama drže i po jednu štanglicu šećera, stružu je zubima i preko nje fućkaju kolutove dima, prstene kroz koje se nazire usplamtjelo krovlje crvenih kuća. Osmanu dim šiklja na nos. Ida ne umije da natjera dim na tanke nozdrve. Držeći se rukama za stolicu, naprežući se uspijeva da pobijedi svoje tijelo, da ne padne u trans.
Rafo, prvi muškač iz Idine klupe, bljedolik i tih momčić, mahnito onaniše na časovima geografije. U početku, to radi stidljivo. Trudi se da ga niko ne vidi. Onda se njegova žudnja otima oprezu, i on to čini pred Idom, zadihan i usplamtio. Ida u početku ne umije ni da se stidi muškoga neprizora. Misleći da ima padavicu ili neku grdnu bolest, u čudu gleda Rafa koji stenje i landara glavom preko klupe, kao nepriklan pjetlić. Tek kad se suoči s predmetom njegove pomame, obara glavu i okreće mu leđa. Počinje da ga izbjegava čak i u snovima, jer Ida počesto prosanjava sve dnevne i školske događaje, naročito mučninu s časova na kojima je propituju. Budi se u znoju, premorena i zajapurena. Ponekad štreca i na samu pomisao da se prvo moraju zatvoriti oči da bi se zaspalo. Satima, mučeći se i snu se odupirući, zuri u sobnu tamu, u daleku fruzgu nebeske svjetline u prozoru. Na sreću, pošto Rafo ne prelazi razred, Ida u spasenju, istiha, zaboravlja tu mušku ružnoću i tuđu blizinu. U njenoj novoj klupi niko s njom ne sjedi, ali se njoj još pričinjavaju Rafovo krkljanje i bljedilo. To susretanje s prljavštinom muške snage, u pamćenju, pogani joj misli u tanušnoj sreći. Kad god pomisli na ljepotu, sjeti se Rafa zaleglog preko klupe u magarećem ćošku, i cvili od jada.
Ida uporno odbija da priča, i vjeruje samo u ćutanje. Zaludno Feiz pokušava da je odobrovolji. Zaludno oko nje ređa tanke cigare, rastire žute listove duhana, grumulja suhe režnjeve po krilu, i moli Boga da ga ona ne ostavi samog, u gluhoti puste kuće. Ida okreće glavu ustranu, mrzovoljna i kivna na sav muški svijet. Još manje podnosi drugarice, mahalske i školske djevojkane s kojima više ne umije ni da ćuti. Osjeća odvratnost od pripadanja istom rodu. I kad je među njima, gleda kroz njih, nesvjesna opasnosti nove navike. Ida se, preskočivši razred, nehatno mijenja. Nakratko, zatvara se u sebe, u bojazan da je Rafova duševna prljavština ne sustigne u novoj klupi, među nepoznatima. Izbjegava i Rafo susrete s Idom i s momcima iz mahale. Omrznuo je i pušenje i njih, zbog njihovog sjećanja na njegovu nepoćudnost i prljavu naviku. Na dan izricanja javnog ukora, Rafo svoju majku odvodi u tuđi razred na roditeljski sastanak, gdje jadnica dva sahata uzalud sjedi čekajući da je razredni prozove. Iste večeri, Rafo kod kući dobija batine koje niko drugi na njegovom mjestu ne bi prebolio, i danima ne može da sjedne, zbog uboja i modrica koje ni sirova volujska koža nije u stanju da izvuče.
Izrana idući po hljeb, Ida zaobilazi Rafovu kuću, avliju široke familije Haznadara. Skreće s puta pred Zlatanovom zgradom, prolazi kroz Beljinu baštu i izlazi na mračno dispanzersko dvorište. Odatle, kod vatrogasnog doma, ponovo izlazi na ulicu i pjevajući stiže do pekare. Vraćajući se kući, ide istim putem, zadihana. To izbjegavanje susreta s Rafom postalo je smorno, kao i sve drugo što je ikako može povezati s njim. Odlazeći po hljeb, obavezno zastane na mostiću. Tu, zakačen o pervaz nad rijekom, zakatančen da utvrdi srećnu vezu dvije srodne duše, truhne nečiji katanac, kovanik, u šuškoru godina. Tu ona obavezno zastane, osmjehne se i krene. I tako zatvara krug oko cijele mahale, da se, ni slučajno, ne sretne s ičim što je može makar i podsjetiti na Rafa, a taj krug širi je od garežnog neba nad čaršijom. U nedoba, izmrcvarena zebnjom od susreta s prividom svoje more, uzgred primorava Osmana da je miri svirkom, dok on dahće za stolom u baštici na klupi koja se znoji i gori pod njim vatrom nezemaljskom. Kad podigne umehrano čelo k nebu, Ida ne vidi Osmana koji kleči na koljenima i drži cvijetni stručak u ruci ispruženoj k njoj. Ne vidi ni njegov osmjeh, prošaran škrbinama. Ne vidi ni njegove oči zaleđene zebnjom.
Pošto zatvori oči, Idi se ispotekar ukazuje Rafovo lice. Napopadaju je strahovi od kojih vehne i cvijeće u saksijama na prozoru. Stare muke, rignule u njenom tijelu, pomjeraju joj pamet, zakivaju joj usta i oduzimaju glas. Za sve što čini, ni na šta je ne navodi njena duša. Prevarena moranjem, u stidu, nalazi ujtehu iz starih riječi: «Vječna je duša ona koja se, u moranju uniženja, ne stidi sebe». Ida satima sjedi u hamamu, na golim daskama, mahnito drhteći pod suzom hladne noći, ježeći i grčeći se oko svoje nepojamne boli. Rafova prljavština joj se ulila u um, u usta i u grlo, do dna duše, i ne može se sprati spolja i neće se moći zaboraviti ni u sljepilu njenog oca. Osjećanje uniženosti, u netaknutoj nevinosti, opoganilo je mladost tijelu i oduzelo tijelo mladosti. Ni žena ni djevojka, ni rod ni drug, Ida želi zlo svome sudrugu, zlo koje se približuje duši u patnjama koje ne prestaju s olakšanjem ni u smrti.
«To je bilo davno», ponavljaće Ida utješne riječi kad god se sjeti visina svoje mladosti, u velebnoj bašti svoga samstva.
___________________________________________________________________________________
ŠABAN ŠARENKAPIĆ rođen je u Novom Pazaru 1956. Studirao je političke nauke i jugoslovensku književnost. Objavio je 12 knjiga poezije i tri romana. Osnivač je Kulturnog centra „DamaD“, pokretač književnog časopisa „Mak“ i magazina „Has“. Član je Društva pisaca BiH. Živi u Novom Pazaru i Sarajevu.
čovjek-časopis 