Anica se polako sagne, pridrži leđa lijevom rukom, a desnom otvori sanduk za drva. Izvadila je staru Slobodnu, polizala prst i polako listala dok nije došla do osmrtnica. Izvukla je stranicu i raširila je po stolu. Donijela je zdjelicu s krumpirima, izvadila nož i stavila ih na papir. Lončić sa vodom je već bio na vatri. Stavila je dvije žlice šećera i iz ormarića izvadila dvije bijele porculanske šalice zlatnoga ruba.
Fini tanjurić pažljivo je stavila na stol. Pričekala je da uzavre voda, a onda odlila dio u šalicu. Dodala je šest žličica kave i pustila da nekoliko puta uzavre. Sve dok se na vrhu nije stvorila savršena pjena. Vratila je vodu iz šalice, promiješala i pričekala da se slegne.
Počela je kad su prestale priče. Subotom bi gulila krumpire i gledala osmrtnice. Znala je da je beskrajno glupo, ali nadala se da je mrtav. Onda bi sve imalo smisla i mogla bi mu oprostiti.
Najprije bi dugo gledala lice. Počela bi od očiju, bacila pogled na nos i prešla na usne gdje bi se najdulje zadržala. Nekad stave sliku nasmiješene žene ili djevojke, ali muškarci se rijetko smiju. A ona pamti još samo osmijeh. Nakon toga bi pročitala ožalošćenu obitelj i pogađala uzrok smrti.
Kad je stranica bila puna ostataka od krumpira, a ona na zadnjoj osmrtnici, gradski sat je zazvonio. Na deveto zvono podigla je glavu, srknula kavu i pogledala prema vratima.
Tonka je ušla noseći dvije vrećice. Onu u kojoj su bile srdele i blitva odnijela je u sudoper, pazeći da voda s nje ne kapa po podu. Drugu je objesila na stolicu i ispod nje stavila krpu.
– Posve pada – rekla je prolazeći prstima kroz mokru kosu.
Anica ispred nje stavi šalicu i tanjurić te joj nalije kavu.
– Ima li iko naš? – upita Bosa gledajući u smotuljak novina u njenoj ruci.
– Niko – odgovori joj Anica otvarajući kantu za smeće.
– Jesi čula išta?- upita Anica gladeći prstom tanjurić.
– Sve – odgovori joj Tonka srknuvši.
Anica je pogleda u oči i stisne prste.
– Sve, i to podebljano – Tonka će, ne spuštajući pogled.
Nekoliko trenutaka tišine nije remetilo mir između njih dvije. Nisu morale razgovarati da bi se razumjele.
– Ajde ti očisti ribu da ne misliš – Tonka se nalakti na stol i nježno nastavi – Vidićemo šta će vrime donit.
– Ne može ovo ni vrime spasit – promrmlja Anica – Vrime i je sve krivo. Da nije bilo vrimena, ni ovoga ni onoga, ne bi bilo sada ovako – nastavi glasnije, okrečući se ispred sudopera, tražeći ni sama ne znajući šta.
Istresla je ribu iz vrećice i pustila vodu, a slike su počele teći.
Sve se vratilo. Ljeto, miris lipa, njen nesretni pogled i sakriveni stisak ruke.
Njegovo – »Vratit ću se.«
Njeno – »Čekat ću te.«
I sada osjeti bol u prsima svaki put kad ga se sjeti i svaki put kad se njena kći nasmiješi.
– A šta ti misliš zašto je on sad doša? – okrene se prema Tonki koja je gledala kroz prozor.
– Doša na mrtvine.
– Na mrtvine! Lipo, a nije moga doć na sprovod!?
– Kažu i da je bolestan i da će umrit.
– Je, da je umrit kad je koga volja – promrmlja ona.
– Najozbiljnije, i da će sve pripisat Steli.
– Ae, veliko mu stanje, neće ona od njega ni zrna, nije ni dosad. Sitio se umrit pa bi prid Njega čiste duše. Aha, da ne bi! Nas je naša nemirit – Anica će ljutito otkidajući glave srdelama.
– Nije on nikoga nemirio, samo joj se javio….
– SAMO javio! Na ulici! Ka da je pas! Bolji je bio mučat – gorko će Anica kopajući po ormariću tražeći brašno, pa nastavi – Kad je moga šutit tolke godine, šta se sad nije ugriza za jezik? Nego je mora prid svitom, šta nije promislio kako je njoj? – završi grcajući.
Tonka popije zadnji gutljaj kave, malo promiješa talog i okrene šalicu. Pogleda u sestru koja se s brašnom u jednoj a maramicom u drugoj ruci vratila za stol. Ugleda njene mokre crvene oči i sjeti se davnoga sparnoga jutra, očeve teške ruke i matere koja plače.
– Kaži koji je! – grmio je ćaća.
– Koji je, krvi ću mu se napit! – vikao je lupajući šakom o stol.
Njena Anica, prije djevojčica nego žena, blijedoga lica sakrivenog iza duge crne kose, pognute glave, brojala je suze koje su kapale po istome ovome stolu. Lomila je prste i grizla usne do boli. Otac je vikao čas na nju, čas na mater vrteći se po kuhinji, bijesan.
Nije rekla ni riječi. Ni tada ni ikada.
Dogodine s proljećem, malešna, meka, mirisna i od prvog trena nasmijana došla je Stela.
Život se nastavio. Tonka je otišla i vratila se, ljudi su prestali pričati, oca i mater su pokopali, a Stela je odrasla i odavno prestala pitati.
Samo je Anica ostala u onome mirisnome jutru u kojem je ispratila svoju ljubav, još uvijek čekajući.
Sve do jučer.
_____________________________________________________________________________________
ANITA BARAĆ živi u Sinju. Piše da ne zaboravi. Svoje fotke ne voli. Dobila je prvu nagradu 2015 na West Herzegowina Festu, objavila priče u Vlaškim pričama, zborniku s kreativne radionice i nekoliko puta bila u užem izboru za nagrade.
čovjek-časopis 