JEDNOM GODIŠNJE
dozvoliti sebi poraz
ne željeti pobjedu
pobijediti
ne misliti da je poraz porazan
zasmetati nepravdi
čitav dan provesti sa djecom
čitav dan pričati sa psom
nahraniti lutalicu
lutalicu psa i lutalicu čovjeka
plakati
ako ne možeš plakati onda plivati
trčati
ako noge ne mogu točkovi mogu
biti ružan i osjećati se dobro
zagrliti majku
zaurlati sa planine
ne znati koje si nacionalnosti
prespavati cijeli dan
otići u šumu
slušati rijeku
spavati u travi
odgledati dva sata noćnog neba
sačekati kišu na otvorenom
glumiti mačku
otići u nepoznatom pravcu
i onda jednom
odjednom
posaditi drvo
i nasmijati ga
***
MIRISALA JE BOJA SA TELEVIZORA U BOJI
Kraj rata sam dočekao u tetkovoj kući,
na drugom spratu
jedine zgrade koju sam vidio u životu
imao je stan u boji.
Prvi put sam se popeo na tu visinu
i brojanje preko trideset stepenica
je bilo putovanje.
Sjedio sam sa rođakom na tepihu
i već tada smo gledali hrvatske kanale:
mirisala je boja sa televizora u boji.
I tepih je bio u boji
kao i tetkin kolač.
Tuđi sportisti su trčali na ekranu
i bilo mi ih je žao.
Tetak je nešto pričao;
iako ih nisam slušao
njegove riječi su mi značile
jer su i one bile sa zvukom u boji.
Pokušao bih se sjetiti šta je tetak rekao
tek kad bismo se vratili
u našu malu
crno-bijelu kuću.
***
TVOG SINA ĆE RODITI NEKO DRUGI
moraš biti svjestan slučajnosti svog dolaska
i shvati da ne mora još neko doći iz tebe
ne mora
ne mora i možda baš sada nije trenutak
nije vrijeme jer tvoj sin nije igračka
tvog sina će roditi neko drugi
za dvjestapedeset
za osamsto godina
dvoje mladih ljudi će čitati ovu
nepotpisanu pjesmu
i odlučiće da je tvome sinu vrijeme
i biće ti zahvalan tvoj sin
jer si izdržao među hiljadama koji nisu
biće srećan što si ga pustio da sačeka na sigurnom
tvoj sin
toliko često pozivan da se pojavi
on će skinuti mrak sa sebe kao čovjek
koji nije tu da bi bio zajahan
čim mu vilica ojača
tvoj sin neće razmišljati o tvome prezimenu
tvoj sin će znati da si teško podnosio vazduh
i da si shvatio slučajnost svog dolaska
i da on ne mora doći iz tebe
i da je tvoj sin
u stvari
ovim stihovima začet
i rodiće se tek
kad cijeli svijet bude vodio ljubav
***
PJESNICI OKREĆU GROBOVE
“Nisi mogla stati u samo jednu pjesmu”
konačno stih u koji je stalo sve o tebi;
ali i dalje sam nezadovoljan:
već sam okrenuo stranicu
da još nešto o tebi otpjevam.
Nek mi onda ovaj stih piše na grobu
i dobro me dolje u mrak pričvrstite;
čuo sam da pjesnici okreću grobove,
jer o ljubavi svojoj što su htjeli da kažu
nije moglo da stane ni u Zemlju.
________________________________________________________________________________
DRAŠKO SIKIMIĆ rođen je u Ljubinju (Hercegovina) 1984. godine.
Do sada je objavio tri zbirke poezije – Smotuljci (2016), Ogrebotine (2017), Moje kosti ujedaju (2018), kao i romane Čvor na omči (2019) i Katarina (2020), oba u konkurenciji za Ninovu nagradu.
Za sebe kaže kako često misli da je vuk, pa izbjegava ljude. Ne voli računanje vremena i rijetko priča. Smatrao bi se boljim čovjekom kada bi saznao da ga je neka ptica pogledala. Osjeća se važnim kada se pas lutalica zaustavi pored njega. Nada se da su životinje srećnije zbog pogleda koje im upućujemo.
čovjek-časopis 