KRATKA PRIČA ALME ZORNIĆ: ON

 

Sedam mi je godina. Nestrpljivo cupkam u mjestu žudeći samo za jednim, da što prije priđem starcu u crvenom odijelu. Kolona djece u dvorani Doma milicije je nepregledna. Ja stojim u sredini, a moja mlađa sestra tik je do mene. Zakoračio sam na podij, i stao ispod okićene jelke. Gledam u mater. Obučena u karirani baloner, i nove čizme, podignute kose u pundžu raspravljala se sa crvenokosom ženom u ćošku bine.

 

Crvena gospođa mačkastog tijela vidno je uzrujana. Doskočila je do mene, ljutito me uhvatila za ramena i gurnula u naručje Djeda Mraza. Miris teškoga znoja i smrdljiv zadah iz starčevih usta me zapahnu. Umorno modre oči ispod čupavih obrva probudiše sumnju u meni. Nešto nije bilo kako treba. To nije bio ON, moj Mraz. Djed me povuče sebi na krilo – drsko procijedi kroz stisnute usne:

 

– Gledaj pravo i ne vrti se! – glas mu je drugačiji, osmijeh vještački.

 

Uzeo sam paketić u rozom celofanu od crvenokose. Uvijek sam poklone dobijao u plavom. Tata kaže: plava je boja za nas, muške, a roza za mamu i sestru. Bljesak blica obasja slatkiše i kutiju ružičaste boje. Duge trepavice, okrugla sjajna glava. Lutka ćela! Ne, to neću. Hoću voz, lizalo, loptu, i svoga Djeda Mraza.

 

– Podigni glavu! Nasmij se! – majka mi naredi. Smijala se nazor, zbog drugih. Morao sam im dokazati da to nije bio ON. Ruka sama poleti ka bijeloj bradi.

 

– Budalo šta to radiš? – hrapav glas nemilosrdno me poreza po uhu.

 

 

Četiri sekunde trajala je moja agonija. Buljio sam u njega, u lažnog njega. ON nije uopšte star, malo je stariji od moga oca. Na rošavom mu se licu jasno ocrtava trag ljepila i razmazani krugovi šminke.

 

– Gdje je ON? Gdje ste ga sakrili? – Bacio sam vještačku bradu na pod i briznuo u plač.

 

U kasno predvječerje spustili smo se ulicom Tina Ujevića. Mutni obrisi promaljaju se kroz maglu. Sive utvare, umorne aveti kidale su ljepljive niti žureći negdje. A ja.. Nisam osjećao hladnoću na licu, promrzle prste na stopalima. Nisam osjećao ništa do mržnje, bijesa. Razočarenja.

 

– Oprosti sine, nestalo im je poklona za dječake! – majka se pravdala. – sutra ću ti kupiti drugi! Bolji!

 

Neću drugi. Hoću njega. Nebo iznad nas puče. Bljesak petardi oduze mi na trenutak vid. Miris baruta, sestrin plač. Majčin sjetni glas gubi se među desetine drugih.

 

***

 

– Sretna Nova!

 

Stojim na istom mjestu, pola vijeka poslije. Kroz zaprljan prozor gledam uvis, u desetine vatrenih cvijetova što pršte iznad Sarajeva. Mrzim zimu, vatromet i buku. Prezirem praznike, sretna lica, vesele ljude. Već osjetim tjeskobu i nervozu u dnu stomaka koja polako prerasta u grčeviti stisak. Na stotine oštrih sječiva otvara zarasle ožiljke na meni. Dani su sati, sati minute. Minute, sekunde. Odbrojavanje svjetine okupljene podno moje zgrade dere mi bubne opne. Ne, ne opet. Tri, dva, jedan…

 

– Sretna ti Nova! – zapjeva vasiona i nebeskih cvjetova nestade, zelenu planetu prekri tama. Sretan, sklopih oči i odahnuh. Napokon, tišina.

 

***

 

Jedan, nula… Otvorio sam oči i zaželio istoga časa da se ponovo vratim među mrtve.

 

– Ne, ti ne postojiš! – ne postoje ni prikaze bez lica što stoje u sredini čudne prostorije.

 

– Gdje sam? – prestrašeno sam pitao bradonju koji je sjedio preko puta mene. Tako mi je poznat! Ne, ne, ne.. to ne može biti.. To nije ON. ON nije stvaran. Ja nisam stvaran. Umro sam u užasnim mukama 31. 12. 2025. Taj dan, umrli smo svi.

 

– Dođi! – umilna simfonija izađe ispod dugačkih bijelih brkova. Ne želeći to, kao u transu priđoh i sjedoh mu u krilo.

 

Skoro sam ga poklopio svojim krupnim tijelom. Izgledali smo kao dva čudaka, ili još bolje, ludaka. Gdje sam? Šta je ovo? Pogledah mu u vedre zelene oči, kudrastu bradu i sijede obrve. Uhvatih ga za brk i povukoh jako. I brk, i ružičasta koža rastegnuše se. Pravi su, pravi je. Kako?

 

– Gledaj naprijed i nasmiješi se!

 

Ni to nisam htio, ali pogledah u mliječno prozirna stvorenja i nasmiješih se. Serije bliceva obasjaše nas dvojicu.

 

– A sada mi reci šta želiš? – ovo se ne dešava, ovo je samo noćna mora.

 

– Želim … Ti znaš šta ja želim! – rekoh, baš da vidim šta će da se desi. Ako je pravi..

Plavi celofan zašušta. Tata je govorio: plavi su za dječake, a rozi za mamu i sestru. Vlak, lokomotiva, lopta. Ugodan osjećaj zagolica mi nepce. Gorčine nestade, a prijatna toplina raširi se unutar moga tijela. Da li je to sreća? Čudno, čuo sam ljudske glasove oko sebe, ali tu, sem njega i mene, i bića bez lica, nikoga drugog nije bilo. Gdje su ostali?

 

Holoriti, prijateljska i nježna bića s planete Kopijakus Sorti, uspjeli su pet stotina godina poslije potpunog uništenja Zemlje, iz porušenih gradova izvući očuvane ljudske kosti, premjestiti ih na svoj matični brod. Klonirali su čovjeka želeći saznati što više o toj izumrloj rasi. Primjetili su podudarnost u moždanom impulsu, u ranom djetinjstvu, pojavljivao se starac duge brade u crvenom kostimu. Izazivao je osjećaj sreće kod svih ljudskih klonova. Skoro, pa svih. Svemirska bića nisu ni slutila da je čovjek dosta komlikovaniji, da ga je nemoguće učiniti sretnim.

 

***

 

Rekao sam im da to nije ON. Nisu mi vjerovali. ON je odavno mrtav. Sreo sam ga slučajno na ulici, dvadeset godina poslije našeg susreta u Domu milicije. Očešao se ramenom od moje i opsovao ljutito. Smrdio je isto, izgledao starije. Pratio sam ga mjesecima čekajući savršenu priliku za osvetu. Dok se pijan se gegao u pomračini, oslanjao na zid, lupio sam ga šakom u zatiljak. Gledao ga, bez trunka kajanja, kako se guši u sopstvenoj bljuvotini u uskom prolazu pored Šantićeve. Niko nije posumnjao da je stari pijanac ubijen. I ne, to ne može biti ON jer – ja sam unio Djeda Mraza. Udavio sam i njihovog, a idućeg dana, oni su mi doveli drugog… novog.

 

Prestali su pljeskati svojim bjeličastim ručicama poslije desetog mrtvog starca. Rekao sam im da me njihova ledenoprozirna tijela podsjećaju na zimu, a zimu sam mrzio više od njega. Desilo se.. Nisu se opirali, niti bježali. Njihovi gibavi udovi rasplinuli su se pod mojim prstima i poput magle nestali u otvorima za ventilaciju. Sa ljudima, hm, bilo je teže. Pokušavali su razgovorom riješiti sve. Uvjeriti me da ON postoji. Da je pravi, od krvi i mesa. Nisam nasjeo, niti odustao dok nije utihnulo sve.

 

***

 

Sam sam, napokon. Ovdje gore, nebo je drugačije nego ono naše. Mramorno ljubičasto, ogromno i iskričavo, smirujući prostrano. Često se pitam, da li tamo, gdje ovaj brod plovi, ima snijega? Snijeg sam mrzio više od svega.

 

__________________________________________________________________________________

 

ALMA ZORNIĆ piše kratke književne forme. Iako često za sebe kaže da nije rob niti jednog književnog žanra, njene priče i pripovijetke usko su vezane uz magijski realizam i kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine. Do sada ima preko trideset objavljenih, pohvaljenih i nagrađivanih priča, kako u regionalnim, antološko žanrovskim, tako i u domaćim zbirkama. Sem zajedničkih zbirki/zbornika, priče objavljuje u književnim časopisima i na internet stranicama i portalima: “Strane”, “Bašta Balkana Magazin”, “Istočni biser”, časopis “Enheduana”, “Podrinje online”, “Avlija”, “Bestseler Refesticon”, Radio Bijelo Polje, Priče za svaku noć..

Dobitnik je nagrade Fondacije za izdavaštvo BiH 2020. godine za rukopis “Bašeskijini mrtvi”. U pripremi je njena prva zbirka “Bašeskijini mrtvi” – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini.

Živi i radi u Sarajevu.